Renovaciju Hrvatskog doma likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma obilježile su žestoke reakcije i prosvjedi. Srušene su kamene stube od bračkoga kamena okolo zgrade, govorilo se o devastaciji zelene površine, prigovara se da prostor sad izgleda jezivo opustošeno i da sve to pokazuje nepoštovanje Meštrovićeve baštine te bahati i neprosvijetljeni odnos gradskih vlasti prema kulturnom dobru. Sve se to događa u godini u kojoj Meštrovićev paviljon obilježava 80. godišnjicu od otvorenja.
Istodobno, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, koje ga je pod nazivom Hrvatskoga društva umjetnosti Strossmayer dalo sagraditi, slavi 150. obljetnicu svojeg osnutka. Dom hrvatskih likovnih umjetnika jedan je od najvažnijih arhitektonskih projekata kipara i arhitekta Ivana Meštrovića te od otvorenja do danas predstavlja jednu od najmarkantnijih točaka grada Zagreba.
Idejnu skicu paviljona napravio je sam Meštrović, a zatim ju je razradio s priznatim arhitektima, kao što su Harold Bilinić, Lavoslav Horvat, Zvonimir Kavurić, Nikola Molnar i Ivan Zemljak, dok su Drago Ibler i Lavoslav Kalda bili konzultanti. Gradnja je trajala od 1934. do 1938., kad je paviljon otvoren izložbom "Pola vijeka hrvatske umjetnosti". Zbog ekskluzivne lokacije i monumentalnosti modernističke rotonde paviljon je privlačio političke predstavnike raznih režima koji su mu mijenjali funkciju, a svaki od njih je bez pardona intervenirao u original, ostavljajući na njemu svoje recke, od devastacije do kreativnog pristupa.
Ugledni povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, moralna vertikala za pitanja kulture i umjetnosti Zagreba, usporedio je u tekstu "Kružna forma u opusu Ivana Meštrovića", objavljenom 1988. godine u časopisu Život umjetnosti, originalne Meštrovićeve nacrte i fotografije izvornog stanja objekta s preinakama i prenamjenama u kasnijim adaptacijama, prvenstveno kod svodova i kupole.
Kao temelj za usporedbu poslužio mu je članak arhitekta Ivana Zemljaka "Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu", koji je objavljen u Građevinskom vjesniku 1939., gdje je iscrpno opisao prvobitni oblik, tijek gradnje, kao i sve izmjene te funkciju dovršenog objekta, a uz članak je objavio i originalne nacrte te fotografije objekta.
Priča o Domu, "individualnom, originalnom i živom djelu", čiji osebujni oblik, kako tvrdi Ivančević, humanizira gradski prostor, krenula je sredinom ‘30-ih godina 20. stoljeća, kad je predloženo da se na Trg žrtava fašizma - u to vrijeme Trg kralja Petra I. osloboditelja, a kasnije Trg N - postavi konjanički spomenik kralju. Narudžba je dodijeljena Meštroviću.
Međutim, Meštrović je kao predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti Strossmayer prepoznao vrijednost te lokacije i predložio da se na tom trgu sagradi impozantna kuća umjetnosti, a da se spomenik podigne u unutrašnjosti. "To je bila genijalna zamisao i dalekovidna mudrost", piše Ivančević te pojašnjava da je prvobitno zamišljeni rojalistički spomenik bio reduciran na Meštrovićev mramorni reljef kralja na konju u unutrašnjosti paviljona, kraj ulaza, koji je kasnije uklonjen.
Ivančević napominje da je Meštrović velebnu valjkastu građevinu, okruženu ophodom, inicijalno zamislio kao moderni tholos - kružni grčki hram, ali s nižim i otvorenim središnjim dijelom, a ne kao zatvoreni objekt, dakle kao šuplji valjak. Prema njegovoj viziji, kružni izložbeni prostor Doma je "beskonačni" studio s "atelijerskom" rasvjetom, koja prodire odozgo kroz dvoslivne staklene krovove, dok je u okrugloj dvorani u jezgri valjka prizemno predvidio stakleni stožasti krov.
Dakle, i prstenasta dvorana na katu i kružna u prizemlju prema projektu su osvijetljene jednoličnom difuznom rasvjetom odozgo, zapisao je Ivančević. "Budući da je od početka uz taj projekt bila vezana ideja državnosti, vlasti i političke reprezentativnosti, nije mogao posve izbjeći sudbinu političkih spomenika: mijenjao mu se oblik i namjena u duhu vremena", ističe Ivančević. A svaka je promjena uvjetovala specifične intervencije, od devastacije do kreativnih pristupa i obnove.
Meštrovićev plašt je tijekom izrade projekta dobio ostakljenu kupolu, a tijekom NDH paviljon je bio adaptiran u džamiju. Arhitekt Stjepan Planić je desetak metara ispred paviljona sagradio tri minareta visoka 45 metara i fontanu, no nije intervenirao u Meštrovićev paviljon te ga je zapravo zaštitio. Interijerom se pozabavio arhitekt Zvonimir Požgaj, koji je trebao riješiti termički i akustički problem, te je ispod originalnog svoda postavio novi željezno-betonski svod kao izolaciju, a unutrašnju zidnu plohu raščlanio je nišama.
Poslije oslobođenja srušeni su minareti i trg je vraćen u prvobitno stanje, jedino se zadržala fontana, a paviljon je pretvoren u Muzej narodne revolucije. Nažalost, nakon rata, zbog pukotine na kupoli i nemogućnosti da se popravi, kupola i svod bili su preliveni bitumenom, tako da je dokinuta prirodna rasvjeta odozgo. Početkom pedesetih u interijer paviljona intervenirao je arhitekt Vjenceslav Richter.
"Prihvativši projekt uređenja stalnog postava Muzeja revolucije, radikalnim konceptom negira i razgrađuje originalni kružni tlocrt, ugrađuje konzolni balkon i središnje stubište, a umjesto kruga varira temu trapeza. Nakon brojnih polemika o toj modernoj muzejskoj ambijentaciji, projekt je ipak realiziran, no važno je istaknuti da je izveden montažno, a ne masivnim konstrukcijama", piše Snježana Pavičić, kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovakvoj sterilnosti fali jos samo NPR. haknkrojc i stakleno zvono kao poklopac, mozda onda i Hitler uskrsne