Kultura
2783 prikaza

'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Nastavak sa stranice: 1

Oliver Frljić je njezin životni partner, što je činjenica koju ističemo izvan svih hohštaplerskih motiva. Teško je, naime, shvatiti kako može izgledati život uz "nacionalnog izdajnika Frljića", koliko političkog i drugog desničarskog nasilja čovjek mora podnijeti da bi normalno živio i radio? U kojoj to mjeri, privatno i profesionalno, obeshrabruje

 "Eto, upravo pišem priručnik za sve žene nacionalnih izdajnika pod naslovom 'Kako ostati vjerna nacionalnom izdajniku?'. Šalim se. Poražavajuće je da je u Hrvatskoj svako različito mišljenje, svaka različitost izložena iznimnoj agresiji, podmuklim metodama psihičke torture koja duboko ulazi u sferu intime. Ondje, kao pojedinac, postaješ nesiguran, tužan i obeshrabren. But we shall never surrender!", uz osmijeh će Begonja.

Razgovaramo taman uoči puta na subotički festival Desire, gdje igra u Frljićevoj predstavi "Second exile", koja je bila praizvedena u Mannheimu. Gorko ste se nasmijali, kažemo, na pitanje kad će ta predstava igrati, recimo, u Zagrebu? Zašto? Ta je predstava vama značajna i na intimnom planu?

Linda Begonja, Oliver Frljić | Author: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

"Na vaše pitanje mogla bih postaviti protupitanje: da li sloboda znači hrabrost? Bi li bila hrabrost dovesti tu predstavu u Zagreb? Ili je riječ o strahu od visokorizičnog redateljskog rukopisa? Možda je posrijedi općenita nezainteresiranost za temu egzila? Zbog elementarnih razlika: drukčijih pogleda na život, umjetnost i različitih političkih opredjeljenja - ljudi se ovdje boje jedni drugih, umjesto da se međusobno oplemenjujemo. 
Živim u strahu jer u proteklih 26 godina ne vidim pozitivnu promjenu.

Vidim eroziju društva. Izgleda da ni od II. svjetskog rata, niti od krvavog raspada Jugoslavije nismo ništa naučili. Nema pomaka u socijalnoj osviještenosti. Ljudi bi radije pili krv nego vodu. Na intimnom, kao i na umjetničkom planu, izuzetno mi je važan ovaj projekt. Igram djelomično na njemačkom i engleskom, što mi je kao glumici izuzetno intrigantno.

Kroz prizmu vlastitih intimnih iskustava radim presjek zadnje tri godine života u Hrvatskoj. Kroz autobiografske glumačke ispovijesti predstava govori o različitim vrstama egzila: o ideološkoj i političkoj krizi EU, o nacionalizmu, ksenofobiji i o položaju istočnoeuropskog čovjeka koji je prisiljen na egzil", u dahu će Linda Begonja, što nas inspirira na još malo razmišljanja o drukčijem, recimo njemačkom, teatru gdje je igrala.

Anja Šovagović Anja Šovagović Despot Kultura "Stvari su krenule nizbrdo kad je HDZ najavio Frljićevu smjenu"

Ne bismo ulazili u strukturne usporedbe teatra, ali uvijek zanima status političkog kazališta. Ondje, naime, nitko publiku ne bije prije ulaska na pozornicu politički "suspektnoga" kazališta? "Ponovno ću citirati, ovaj put Žižeka: 'Što ako Europa mora prihvatiti paradoks da je njezina demokratska otvorenost bazirana na zaključku da nema slobode za neprijatelje slobode, kako je Robespierre rekao jednom davno?! U njemačkom teatru još uvijek ima više slobode nego u nekim drugim zemljama. Ondje 'nitko ne sme da te bije'. Zato ideš u Poljsku. Tamo smije", mirno zaključuje Begonja, u svemu odajući dojam profesionalke koja uživa u vlastitom poslu.

U biografiji, vidimo, stoji da zagrebačku Akademiju nije upisala iz prve, a paralelno je studirala književnost na zadarskom sveučilištu. Gavelijanskim pristupom kazano, stvar je "spasio" humanistički studij? Rijetki su, naime, kazališni profesionalci koji vole kazališnu teoriju i izazove postdramskog kazališta: slijedi li u tome neku određenu ambiciju ili se naprosto prepusti, pa kuda dođe..

"Smatram da danas glumac treba biti kompletan izvođač i u tom smislu teorija dramskog i postdramskog teatra pomaže mu da izađe iz vlastite sigurne zone. Imala sam prilike raditi tek nekoliko postdramskih predstava ali razumijem njihova ishodišta: što zbog određene literature koju sam pročitala, što zbog mog senzibiliteta za tu vrstu scenskog izraza. I ako imam priliku praktično raditi u toj vrsti teatra, više ne postavljam banalna pitanja.

Autorsko kazalište bi trebalo biti kolektivna kreacija. Izostanak narativa ili dekonstrukcija dramskog lika, uobičajeni postupci u ovom tipu teatra, postaju veliki problem u kontekstu građanske vizije dramskog teatra. Inače pokušavam učiti i na duhovnoj razini - i od drugih ljudi i od same sebe. A tu nikakva teorija ne pomaže", smije se naša sugovornica koju, dalje, provociramo uspomenama na kolektivnom planu.

Linda Begonja | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Studirala je i profesionalno se razvijala u dekadenciji, na samom kraju socijalizma kad je napon umjetničke proizvodnje (na području Jugoslavije) bio, u usporedbi s današnjim, ogroman. Generacije današnje kvalificirane publike pripadnici su tog miljea ili paradigme kojoj su nekad, govoreći po osjećaju barem - pripadali. A danas? Što je s generalnim, paušalnim, emotivnim osjećajem pripadnosti nekom kulturnom prostoru? Ili nekom političkom prostoru?

"Studirala sam devedesetih književnost u Zadru i glumu na ADU u Zagrebu. U vrijeme socijalizma bila sam Titova pionirka, imam sve zlatne značke za odličan uspjeh u školi. Naravno, dok je Jugoslavija postojala, kao srednjoškolka, imala sam priliku vidjeti neka značajna kazališna ostvarenja. Ne znam što bih rekla o osjećaju pripadnosti, osim da takvu ne osjećam. Ne osjećam pripadnost ikakvom kulturnom ili političkom prostoru.

Znam samo da mi je rat uzeo najljepše godine mladosti, da sam puno plakala, bila u skloništu sa svojom obitelji bez struje i vode skoro dvije godine. Sad, nakon 26 godina, kad se zagledam u svoju nutrinu, osjećam traume kao i većina ljudi u ovoj zemlji, pretpostavljam. Kao i većina ljudi bilo gdje u svijetu koji su prošli kroz iskustvo rata. Ne vjerujem u nacionalnosti, ne vjerujem u rasne podjele, ne vjerujem u mržnju, predrasude i diskriminaciju. Još uvijek se trudim vjerovati da naše društvo može doživjeti transformaciju svijesti. Vjerojatno sam utopist", razmišlja kazališna i filmska glumica.

Željka Udovičić Pleština Izvan granica Kultura 'Dosta mi je političara koji se izvlače na mladu demokraciju'

Tvrdi da uživa u oba medija. Ali praktično govoreći, kroz okular filmskog spektra ženskih uloga - ima li tu kruha za glumice? I čemu se, konačno, veseli najviše u profesionalnom životu: postoji li kakva velika, neostvarena, ambicija?  "U hrvatskom filmu uvijek ima kruha za ženske uloge: ili si žena ili si majka ili si kraljica. Šalim se. Veselim se svakoj ulozi, bez obzira na medij, ako u njoj vidim priliku za neki kreativni pomak ili kvantni skok.

Imam puno neostvarenih ambicija u profesionalnom životu. Mi glumci smo takva bića, 'krhka i neostvarena uvijek, bez obzira na napredak'. U zadnje vrijeme ozbiljno razmišljam da se počnem baviti kazališnom režijom, bar jednu da pokušam napraviti, da vidim imam li što za reći", uz osmijeh zaključuje Linda Begonja.

  • Stranica 2/2
  • Balaban 10:23 24.Prosinac 2017.

    Draga Branimira ili kako već ! Mjesto na ovom portalu i negdje, na party zabavi pa i prilikom otvaranja kakve nove modne linije - po svojoj vokaciji su IDENTIČNA.