Sve ostalo je svojevrsna politička demagogija koja katkad odgovara ovima a katkad onima. Vjerujem da tako osjećaju mnogi koji taj prostor bivše države doživljavaju kao jedno kulturno područje, odnosno kao područje visoke kulturne razmjene. Ja nisam Jugoslaven niti sam jugonostalgičar jer sam rođen u periodu kad se bivša država raspadala, iluzorno bi bilo pozivati se na nešto što nije utemeljeno u mojem sjećanju.
No mislim da priča o tim narodima ne mora biti isključivo polarizirana na ustaše i četnike s jedne i na Jugoslavene s druge strane. Postoji zdrava pamet, a u toj zdravoj pameti i vi i ja primjećujemo da se jako dobro razumijemo dok, evo upravo sad, razgovaramo preko Skypea.
Kako vaša generacija, koja nije odrastala u Jugoslaviji i nije živjela u socijalizmu, gleda na tu političku i ideološku polariziranost društva?
Moja generacija više nema unisonost, generacijski dominantnu ideju ili vjeru. Ona je bez generacijskog stava, puna je individualnih glasova, tako da ne mogu govoriti u ime generacije. Ako moram govoriti u svoje ime, rekao bih da su naše ideološke polariziranosti rezultat vječnih sukoba među malim narodima i perifernim kulturama. U pravilu, ti sukobi su nastali vrlo davno, u vreme kad su ti isti mali narodi upotrijebljeni kao instrumenti u sukobu velikih sila.
U konkretnom slučaju, i četnici i ustaše, kao i druge skupine koje su prethodile tim militantnim jedinicama, odnosno današnji Srbi i Hrvati, bili su instrumentalizirani kao topovsko meso za borbu protiv Turaka s jedne, odnosno kao prag borbe pred vatikanskim imperijem s druge strane. I da se razumijemo, ovo nije poziv da sagledamo naše narode kao žrtve, ovo je upiranje prstom u ono što naša narcisoidnost nikad nije uspjela prihvatiti, a to je, da nikad nismo bili historijski narodi, nikad nismo 'proizvodili povijest', nikad nismo učili iz nje, uvijek smo bili i ostali instrumenti u rukama onih koji to čine.
To je ono što naši nacionalistički očevi s jedne i s druge strane ne mogu sebi priznati i oprostiti, pa ako ne mogu biti pobjednici, onda će se čvrsto prihvatiti uloge žrtve, a sve to kako bi zatvorili oči pred jednom jedinom činjenicom, da smo bili i ostali, budale.
Već nekoliko godina svjedočimo jačanju desnice i nacionalističkih pokreta na europskoj sceni, od Mađarske i Njemačke do Poljske. Kako to tumačite?
Svaki put kad je svijet pred ogromnim izazovima koji se tiču ekonomije i masovnih migracija, a na kraju i ratova, koji se vode zbog nekih globalnih interesa, zapravo se ponavlja ista stvar, a mi kao trusno područje nismo izuzetak. Ljudi se počinju zatvarati u svoje sobe, svoje obitelji, svoje nacije i svoje mikronarative koji ih odvlače od dijaloga, a samo im naizgled povećavaju s jedne strane egzistencijalnu, a s druge duhovnu sigurnost. Naravno, svi ti principi počivaju na pogrešnim premisama. Bilo koje zatvaranje vrata, granica, ili ekonomije pred činjenicom da se svijet mijenja je posljedica nespremnosti tog istog svijeta da se nosi sa svojim izazovima. Za to jednaku odgovornost snosi i ljevica i desnica.
Uz desnicu jačaju i kojekakvi konzervativni pokreti, poput udruge Vigilare, koja je tražila zabranu plakata za "Hinkemanna" u ime obrane tzv. ćudoređa, a sad je na sličan način napadnut i plakat HNK.
Isto se događa u Srbiji. Na Bitefu, koji je završio prije 15-ak dana, predstavu 'Olimp: U slavu kulta tragedije' Jana Fabrea, koja traje 24 sata i slavi grčku mitologiju, a samim time i kult tijela, rituala, orgija, prenosila je na 3. programu Radiotelevizija Srbije. Dobar dio plebsa u Srbiji to je smatrao opscenim, blasfemičnim i pogubnim za moral i mogli su se čuti krajnje nazadni komentari. Ne razumijem gdje je zastala njihova percepcija svijeta i njihovo poimanje umjetnosti, osobito kazališta, kad gole udove na plakatu doživljavaju kao udar na njihovo imaginarno moralno stablo.
Svatko normalan prepoznaje poruku plakata za predstavu "Hinkemann" i shvaća da on ne služi za pornografizaciju društva. Mislim da živimo u kaosu u kojem je svakome dopušteno iznositi svoje mišljenje, i to je prostor u kojem počinje ono što ja nazivam terorom demokracije. E sad, ući u dijalog s budalama jest trenutak u kojem i sami pristajemo biti budale. Trebamo se baviti ozbiljnijim i važnijim problemima, kao što su Agrokor u Hrvatskoj ili kriminal u Srbiji. Za 'vrijednosti' za koje se bore pseudoudruge kao što je Vigilare potrebno je apriori se postaviti kao pred svakim oblikom fašizma, jednostavnim 'No pasarán!'.
