Moj otac život nije živio. Puštao ga je da prolazi”, tek je jedna, ali indikativna konstatacija iz najnovijeg romana plodnog bosansko-hercegovačkog književnika Almina Kaplana “Mali otac”. U romanu koji je objavila Fraktura pod uredničkom paskom Seida Serdarevića, Kaplan se bavi odnosom neimenovanog pisca koji odlazi na stipendiju u grad P. (zbog mnoštva detalja lako je detektirati da je tu riječ o Pazinu) s usamljenim ocem. Autor sinu nije dao ime, ali otac je bio “bolje sreće” pa saznajemo da se zove Omer, dok se sinovljeva požrtvovna djevojka koja se nježno brine o ocu u vrijeme stipendije zove Ajna. I da, riječ je o obitelji iz Bosne i Hercegovine. Tu su i piščevi pazinski domaćini, knjižničari Ivan i Morana, s time da je potonja prilično zaintrigirala našega pisca koji voli alkohol, dobru glazbu i birane pisce, ali ima i potrebu za psihijatrijskim tretmanima.
Veći dio romana odvija se u kantilenskom ugođaju istarskog poluturističkoga grad(ić)a, a manji u obiteljskoj kući u koju pripovjedač odlazi njegovati oca koji je baš u vrijeme stipendije preživio moždani udar, ali ne može živjeti bez tuđe cjelodnevne pomoći. “Mali otac” roman je o odsustvu, tj. posvemašnjem nedostatku komunikacije, i to među ljudima koji bi trebali biti najčvršće povezani kao što su to otac i sin. Roman je to o svim onim prazninama, a onda i pukotinama koje postoje u jezgri brojnih obitelji, a vrlo lako mogu prerasti u neizmjerne bezdane koji opterećuju psihu, a onda i stabilnost i pojedinaca i porodice.
Naš literarni junak koji se potencijalnim suparnicima na ljubavnom polju provokativno predstavlja kao Lalo Mihajlović (aludirajući na u nas odavno zaboravljenog crnogorskog, a nekad i važnog jugoslavenskog pisca Mihaila Lalića) opsjednut je ocem i njegovim životom o kojem i ne zna puno. Otac Omer, musliman, šutljiv je i mučaljiv prema sinu, ali je puno pričljiviji u kontaktima s mogućom snahom Ajnom. Penziju je zaradio kao vozač kamiona, da bi u nedavnom ratu završio u logoru u koji su ga odveli golobradi mladići druge i u tom trenutku neprijateljske nacije nakon što im se predao jer se nije htio sakrivati u podrumu vlastite kuće odjeven u ženske haljine. I prekriven ženskom maramom. Imao je ponosa, kad već nije imao sreće. Logor je preživio zahvaljujući međunarodnom Crvenom križu i taj mu je dio života bio tabu tema o kojoj se u obitelji uglavnom šutjelo. Ali pred tankoćutnom Ajnom, zid čika Omera više nije tako čvrst i starac joj malo pomalo otkriva strašne pojedinosti svog logoraškog staža. A Ajna te suptilne razgovore koje potpiruje i kafa razgovoruša diskretno snima kako bi ih slala dečku u njegov pazinski literarno-arkadijski egzil. Prilika je to za posredni ispovjedni razgovor oca i sina koji se u stvarnom svijetu, nažalost, a možda i nasreću, nije bio moguć...
Almin Kaplan ispisao je dirljivu posvetu svim očevima, a napose onima koji su doživjeli i preživjeli rat da bi nakon toga njihov život stao poput sata kojemu se pokvario satni mehanizam. Ili su mu se ispraznile baterije, a nije bilo baš nikoga tko bi ih mogao zamijeniti. Ta je Kaplanova posveta ispisana ubojito kratkim, preciznim i krajnje jednostavnim, kaplanovskim rečenicama, bez nepotrebnog akademskog prenemaganja i digresijskih pretjerivanja. Omeri koje su susjedi tako olako i gotovo bezbrižno otjerali u logore u “Malom ocu” dobili su književni spomenik koji neće biti moguće srušiti niti dinamitom niti zaboravom. A čitatelji koji će se posvetiti ovom eteričnom i poetskom romanu dobili su štivo koje će po tko zna koji put zorno razotkriti ratove kao trajnu pogubu ljudske naravi.
