Koji mjesec nakon što je Milorad Popović u Crnoj Gori objavio roman "Smrti se podvaljuje", isto je djelo ovih dana objavio i kod zaprešićke Frakture (urednik Seid Serdarević) promijenivši mu ime u neutralniji "Dvorski trg".
Ime je romanu promijenio, ali ćud nikako. Radi se tu o oporoj i subverzivnoj fuziji povijesno-špijunskog romana, autobiografije i eseja koju će pragmatični, ali i idealistički čitatelji zainteresirani za političke pikanterije iz prošlosti i sadašnjosti (a možda i budućnosti) progutati u jednom dahu.
Ovaj roman prošaran drugim literarnim žanrovima samo naoko bavi se nevelikim cetinjskim Dvorskim trgom koji je imao veliku ulogu u jedinstvenoj crnogorskoj povijesti i koji bi mogao biti metafora crnogorske državnosti i samobitnosti. No "Dvorski trg" ne bavi se (samo) urbanim nasljeđem najvažnijeg trga u nekadašnjoj crnogorskoj prijestolnici koja je i nekad i danas imala i svoju izrazitu europsku geopolitičku težinu. Knjiga je to ponajviše o ljudima koji su obilježili cetinjsku ne tako davnu povijest, te se u podosta slučajeva mogu nazvati našim suvremenicima. Ima među njima kulturnih velikana, kao što su to obožavani pisac i mogući nobelovac Danilo Kiš, koji je dječaštvo proveo u Cetinju, ili rođeni Cetinjanin, slikar svjetske reputacije Miodrag Dado Đurić.
Tu su i nesuđeni srpski i jugoslavenski kralj, također rođeni Cetinjanin, princ Đorđe Karađorđević (kojega je u Bjelogrlićevoj seriji "Sjene nad Balkanom" maestralno dočarao Žarko Laušević) i njegov mlađi brat, koji mu je surovo preoteo prijestolje, pompozni kralj Kraljevine SHS, Aleksandar Karađorđević, ubijen u Francuskoj 1934. godine.
Nije Popović zaboravio ni dinastiju Petrović Njegoš, napose crnogorskog knjaza, a onda i kralja Nikolu, koji je svoje kćeri habsburški lukavo udavao za prijestolonasljednike i lukrativne plemićke odličnike diljem Europe.
Ali tu su i nekadašnji komunistički prvaci i Titovi rivali u borbi za Staljinove simpatije i čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije - Petko Miletić i Vukašin Marković. Borbi u kojoj je pobijedio Josip Broz Tito, koji također ima jednu od važnijih uloga u ovoj Popovićevoj povijesnoj freski prepunoj detalja, skrivenih značenja i rukavaca o manje važnim udbašima i obavještajcima. Nije Popović zaboravio ni crnogorskog Kidriča, Petra Sinanovića Nagiba, koji je industrijalizirao i Cetinje te je zaslužan za tvornice Obod, Radoje Dakić i Vlado Bagat (iz Zadra). A što tek reći o Saviću Markoviću Štedimliji koji je u predratnom sukobu na ljevici stao na stranu Krleže, da bi za Drugog svjetskog rata u Zagrebu surađivao s ustaškim vlastima, spašavajući pritom Srbe i Židove, pa ispaštao u sovjetskim logorima, Staroj Gradišci i na Golom otoku, da bi onda surađivao s Leksikografskim zavodom "Miroslav Krleža".
Ima u "Dvorskom trgu" i insajderskih tekstova o najnovijim zbivanjima u Crnoj Gori, od ruskog pokušaja za smjenom Mila Đukanovića pa do pravoslavnih molebana i litanija iz osvita korone koje su i dovele do mirne izborne smjene na političkom tronu Crne Gore. Tu dolazimo i do istinski kontroverznog Amfilohija Radovića, rođenog u Crnoj Gori, prvo banatskog episkopa, pa mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem u Cetinju. Ne ulazeći dublje u njegov lik i djelo, dovoljno je reći da je Amfilohije služio opijelo i Danilu Kišu, ubijenom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću, komunističkom disidentu Milovanu Đilasu, ali i crnogorskom kralju Nikoli, kad su mu posmrtni ostaci vraćani iz Italije u domovinu.
Sve je to u ovom romanu-enciklopediji lucidno zabilježio Milorad Popović, hvaljeni i osporavani crnogorski književnik u čijim djelima uvijek traje nemilosrdna borba fikcije i fakcije. Borba bez krajnjeg pobjednika.
