Tekst o ovoj knjizi ne mogu započeti drugačije, nego sasvim osobno. Na Festivalu europske kratke priče 2018. godine, publici uglavnom nepoznati mladi autor pročitao je ulomak iz svog netom objavljenog romana. Ni dugo prije, a ni nakon, nisam ostala tako zadivljena nakon nečijeg čitanja i zatim razočarana, jer nije postojao cjeloviti prijevod knjige na hrvatski, tad ni na engleski. Zato sam hrvatsko izdanje drugog romana Carlosa Fonsece - autora podrijetlom s Kostarike, sa stalnom adresom u Velikoj Britaniji - dočekala kao divno iznenađenje - knjiga se na našem tržištu pojavila nakon što sam već potisnula sjećanje na inicijalno oduševljenje i, priznajem, krenula sam u čitanje pristrana i s velikim očekivanjima.
Izdavač roman opisuje kao “kaleidoskopsku sliku fragmentiranog svijeta”, i to je uvelike točno, s obzirom na to da je teško sažeti kako samu radnju, tako i sve teme koje otvaraju jedno uistinu literarno putovanje, koliko razlomljeno i razvedeno, toliko i umreženo, strogo kontrolirano, gotovo eruditski nastrojeno djelo.
Strukturalno, radi se o vrlo klasičnoj uokvirenoj kompoziciji, izvedenoj s jasnom težnjom simetriji. Stvarnosni okvir uravnotežen je obzirom na opseg samog teksta i količinu informacija danu čitatelju u jasno izdvojenim segmentima. Kako je jedna od krovnih tema romana upravo prirodna pravilnost, determinizam okolišem simboliziran ponavljajućim oblikom quincunxa prisutnim kroz cijeli narativ u ulozi svojevrsnog ključa čije razrješenje neprestano izmiče, ta je geometrijska pravilnost priče sasvim opravdana. A ona započinje u New Yorku, početkom novog milenija, kad neimenovani kustos prirodoslovnog muzeja primi vijest o smrti karizmatične modne dizajnerice s kojom je sedam godina ranije, na njezinu inicijativu, dogovarao suradnju na postavljanju izložbe i, očekivano, upustio se u ljubavni odnos.
Izložba koja naposljetku nije postavljena načinje prvu od čitavog spektra tema ovoga romana. Izravna referenca na Savage Beauty, posthumnu izložbu Alexandera McQueena, pitanjima o prirodi mimikrije i ljudskom nastojanju da je postigne otvara naizgled beskrajan niz referenci koje slijede, tema i ideja, upravo “tropski barok” (jasno citiran i razložen na jednome mjestu) unutar romana.
To je okvir, koji se koncentrično ujedno sužava i otvara. Nakon smrti dizajnerice, kustos dobiva njezin osobni arhiv - dokumente, bilješke, pisma i fotografije, na osnovu kojih kreće u istraživanje njezine osobne povijesti, čak i fizički putuje u Puerto Rico, bez jasno razjašnjene motivacije doli osobne znatiželje, intenzivnog unutarnjeg nagona. U tom je drugom sloju romana stvarna priča daleko snažnija od onoga što se, jednom kad čitatelj prodre u nju, tad čini dugim i otegnutim uvodom.
Tako drugi sloj čini priča o ocu spomenute dizajnerice, imigrantu iz Izraela opsjednutom fenomenom fotografije (opsesija je možda najsuptilniji motiv romana, prisutan znakovito i u prvoj rečenici, često sredstvo objašnjenja neobičnosti i time na mjestima suvišan - magijski realizam, kojemu autor bespogovorno teži, najbolje funkcionira upravo sam po sebi).
Putovanje fotografa Yoava Toledana od Izraela preko, ni manje ni više, Toleda, do New Yorka izneseno je impresivno, sasvim epski i monumentalno, no unatoč tome, nema drugu funkciju u obimnom romanu osim da ga dovede do istinske protagonistkinje romana, majke preminule dizajnerice. Njihov zajednički život pokreće sljedeći sloj, onaj jezovito mistične atmosfere. Inzistiranje na mistici kroz čitav je roman eksplicitno, stvari se opisuju izravno takvima, dok najsnažnije djeluju upravo atmosferični prizori u kojima je mistika prešućena, a sveprisutna. Tako je napisana većina segmenata o tom putovanju kroz prašumu, koji bi i izvan romana funkcionirali samodostatno. U jednakoj je mjeri sjajno ambijentalan prikaz grada promatranog u stanju nesanice, sigurno najupečatljivijeg dijela onog dugog uvodnog okvira. Bizarno putovanje tročlane obitelji, njihova potraga za jednom od autonomnih plemenskih zajednica tipa komune u kojoj će se nastaniti, kulminira kćerinom bolesti i razdvajanjem roditelja, čime slijedi osjetan i ne sasvim jasan prijelaz na središnju priču.
U samoj srži romana, kompozicijski i tematski u njezinu težištu, nalazi se događaj koji se odvija 35 godina nakon putovanja u prašumu te nakon smrti kćeri dizajnerice. Radi se o suđenju majci zbog pokušaja provođenja umjetničkog performansa plasiranjem lažnih vijesti u isprva lokalne, a posljedično i svjetske medije. Fake news danas je raširen termin i ta premisa, samorazumljive nadmoći umjetnosti nad politikom i društvenim moralom, najsnažnija je nit romana. Ne samo da ga čvrsto veže uz trenutak njegova objavljivanja, nego otvara spomenuti kaleidoskop promišljanja i citata, koji se otkrivaju u brojnim sjajnim mikroesejima o književnosti, fotografiji, povijesti, suvremenoj umjetnosti i arhitekturi, pisanima tako pitko i zavodljivo, da se čitajući roman kroz taj ključ - kao literarnu enciklopediju, filozofsko nadmetanje autorova znanja i čitateljske sposobnosti - on čita kao klasik: tako da mu u potpunosti vjerujete.
Slabosti romana leže u onom literarnom u njemu, ponajviše pripovjedačkom. Pa tako pripovjedač iz prvog lica, iz osobe s jasnim emocijama i osobnim unutarnjim svijetom, u jednom trenutku neobjašnjeno prelazi u sveznajućeg pripovjedača, ulazi u svijesti drugih likova, gotovo ih zaposjeda, što nije u skladu s istraživačkim pristupom koji zauzima na početku. Proučavanje dokumenata i bilješki, svih obilježenih konkretnim datumima, pretpostavlja određenu sferu nepoznatog, jednako likovima, kao i čitateljima. Također, u početku intrigantan, donkihotovski odnos pripovjedača i prijatelja Tancreda, vješto postavljenog u funkciji njegove zrcalne osobnosti i zdravog razuma, kasnije ima upitnu ravnotežu, kad sam Tancredo postaje glavna figura i više ga ne vidimo u sjeni, nego smo odjednom u njegovoj glavi. Ono što je neupitno je, da i na najslabijim mjestima, Fonseca ni u jednom trenutku ne slabi stilski - cijeli roman na svih je 430 stranica predivna jezična igra, ujedno gusta i prohodna (što vrijedi i kao pohvala prijevodu Ele Varošanec Krsnik). Ne mogu ne spomenuti izvanrednu ideju nedovršenog nebodera u Puerto Ricu, mjestu zbivanja središnjeg dijela romana. Monumentalna građevina naseljena socijalno nižim slojevima društva, simbioza kapitalizma i plemenske tradicije, opisana kao urbana prašuma gdje motocikli odvoze ljude na više katove (ne mogu se oteti asocijaciji na snimku osobnog ureda arhitekta Bernarda Khouryja u Beirutu, koja ga prikazuje kako motociklom klizi iz dizala u radni prostor, dojma te futurističke inkarnacije ove Fonsecine zamisli). Zasigurno, to posve osobno smatram jednom od najinteresantnihih ideja u suvremenoj književnosti.
Nabrajati sve spomenute reference nepotrebno je i gotovo nemoguće, s obzirom na to da je njihova jačina u tome što i samom čitatelju otvaraju one osobne i podsvjesne. Od izravno citiranih tu su među ostalima: slikarstvo Edwarda Hoppera, Nadarove fotografije, govori Subcomandanta Marcosa, književnost B. Travena, Gertrude Stein, Abbott Thayer, Ruben Dario... Lista je zaista podugačka, svakako impresivna. Od onih upisanih u sam tekst, osim spomenutog McQueena, čitaju se Bolanova struktura, New York Siri Husvedt i sve one pokazuju da je Fonseca autor svjestan kako prihvaćanje uzora i nasljeđa ne oslabljuje tekst, nego naprotiv, otvara višestruka značenja. Nije naodmet naposljetku spomenuti ni njegovo akademsko zvanje - Carlos Fonseca predaje na Trinity Colledgeu i, unatoč nužnom akademskom pristupu od kojeg publika već očekivano zazire, utješno je čitati tekst koji toliko izaziva, koliko i hrani usmjerenog čitatelja. Zbog toga, ne mogu zamisliti koju bih drugu knjigu uspjela pročitati zaista u dahu, u vrijeme toplinskog udara, iako na drugom kraju svijeta, s tim atmosferski podcrtanim tropskim barokom u svijesti.
