Najbolji mladi pisac Njemačke: "Ja sam dijete multietničke Jugoslavije, moja prva velika ljubav je iz DDR-a, ne jedem grah, ne volim Balaševića ni Boccherinija"
Bijeg obitelji Saše Stanišića, koji je tada tek napunio 14, iz rodnog Višegrada u proljeće 1992., u biti je morao nalikovati na opiste Zabranjenog pušenja u pjesmi "Yugo 45". Mogla je to slobodno biti i Lada ili kakav Golf II, nebitno. Grijeh Stanišićeve obitelji bilo je to što mu je otac bio Srbin, majka Bošnjakinja.... U svakom slučaju, pismeni, bistri dečko iz istočne Bosne spasio se bijegom u Heidelberg, grad koji se pokazao kao možda i najbolje mjesto za studiranje ono što ga je zanimalo. Još koju godinu poslije i mladić je 2006. bacio u trans njemačku publiku poluautobigrafskim romanom sarkastičnog naziva "Kako vojnik popravlja gramofon", o unikatnom opisu života u Jugoslaviji, opsade Višegrada i svega što je uslijedilo.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
A što da se ne deklarira Jugoslaven. Pa i Kurdi iako nemaju domovinu su Kurdi u Njemačkoj i u drugim zemljama?