Kultura
110 prikaza

Vanda Petanjek je dobitnica nagrade za književnost na društvenim mrežama

1/2
Jedina svjetska Nagrada za književnost na društvenim mrežama, Post scriptum dodijeljena je po šesti put. Ovogodišnja dobitnica je Vanda Petanjek!

Vanda Petanjek, Zagrebačka pjesnikinja porijeklom  iz Međimurja dobitnica je Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za ovu godinu. Rođena je u Čakovcu 1978. godine, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu je diplomirala e hrvatski i engleski jezik te književnost. 

Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.

Nagrada za književnost na društvenim mrežama Post scriptum dosad je dodijeljena šest puta. Godine 2016. dobitnik je bio Hrvoje Marko Peruzović za svoju knjigu “Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji)”. Godinu kasnije nagradu je osvojio Bojan Krištofić za “Makroorganizme”. Godine 2018 nagrađen je Mladen Blažević za “Mogućnost povremenih oborina”. U 2019. nagrađena je  Lidija Deduš za “Razglednice iz prašnjave republike”, a prošle je godine nagrada otišla u ruke Senke Kapetanović za “Cirkulaciju nepotrebnih stvari”.

U nastavku donosimo izbor iz poezije Vande Petanjek.

 

alkatraz 

 

nećemo se lagati 

ima neka tajna između mene i kuće 

tajna između  

između žene i žene 

ogrnute vlastitom staklenom stijenom 

žena – tajna – žena kao vodopad – rijeka – kiša 

ognjena zemlja pod ledenom kapom 

i ne bismo imale mira dok ju ne izgovorimo u lice 

jedna drugoj u oči pred sam kraj 

 

lako je 

glineni golubovi slijeću na daljinu 

kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška 

mene na trenutak zaboli dio tijela 

ali se nasmijem  

ali se skvrčim 

 

i sve vidim 

ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo 

kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh 

spuštena kljunom niz dimnjak u kuću 

posvećena i boguugodna 

povezana u svežnjić 

no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom 

krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru 

i mislila sam je li moguće da žilice u oku tako lako puknu 

da je kušaonica bijela baš kao kupaonica 

i da ništa na jeziku neće imati boju 

i ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za bol 

lijek će kapnuti nekom drugom u vodoravno položeno uho 

 

sve sad vidim 

kuća je hodnik 

uski prolaz do prolaza kroz prolaz 

i kad izađem tko će me zaustaviti na ulici 

tko će me natjerati da otkočim mišiće 

 

kuća me sad gleda iz sigurne daljine 

ja gledam u kuću kroz putni dalekozor 

između nas više nema tajni 

samo uspravna stabla kao korintski stupovi 

prostor znatiželje ne može se popuniti 

i valjda to jest dobra vijest 

sunce će pokriti rupu u nebu 

oblaci u leru 

bezvjetren dan 

 

lucia joyce 

 

još malo i počinje 

sjedim na tankom crvenom samtu ispred nekih nepoznatih žena  

koje su pod vodom provele život  

i preživjele i gore od zarona bez boce 

širim se od dvostrukosti 

u redovima iza mene 

žene mirišu na ribu koja se sprema spavati 

zvono oglašava skori početak 

tiho je 

zaboravila sam disati 

 

leđima okrenuta tim nepoznatim ženama sad i ja vidim nedostatke prvog reda 

možda je zvuk nešto malo bliži ali za oko je ovo sasvim zamorna pozicija 

ja sam već jednom nogom u vodi 

žene i dalje mirišu na jata 

zastor se gužva s lijeve i desne strane 

iz mora izlaze ljudi kroz akrilna ogledala 

 

voda plamti 

 

tijela vode ljubav s vodom 

čovjek se stapa s drugom stranom oceana 

ljudi teku 

voda hoda 

u daljini čujem crnilo sipe 

 

iz prvog reda najslabije se vidi 

ali s dvije noge već sam u vodi 

od vrha vrata do trtične kosti 

prebacila sam riblje ljuskice na kičmu 

 

oluja u meni ima snagu pravnog akta 

prije nego uklonim pritisak u ušima koji se povećava s dubinom zarona  

kroz mjehuriće zraka potvrđujem pred svjedocima: 

majka se ne miče 

molly će se načekati 

leopold cvjeta 

tata je radostan 

na vodenom podiju savršeno se nadopunjujemo 

ali među nama su odavno neispunjene mogućnosti 

s ribama prsno 

prema ženama leđno 

sve pod vodom bježi čim se približim 

 

gospodarim li vodom ako ukrotim divljinu 

gospodarim li silom ako ugasim svjetlo 

 

u ribljem kostimu između četiri zida 

iz blagog raskoraka procjenjujem udaljenosti dubine 

unutar sebe lijepim se za plimu 

ispirem se na raspelu 

krljušt samo oko bokova 

nema slobode bez odluke pa ni loše 

i niti sam je ja donijela sama niti odlučujem kad će me ostrugati 

od ruba usne do ruba ušne školjke 

strujim u hladnu disperziju aroma 

 

pijem vodu iz čašice zgloba 

 

ribe jecaju kao na neonatologiji 

 

(Kao i Mary Wigman, začetnica slobodnog plesa, Lucia Joyce je nakon nekoliko prekinutih veza doživjela slom. Dok ih je Wigman preživjela i postala jedna od najznačajnih figura suvremenog plesa, Joyce je, po nalogu svog brata Giorgia skončala zatočena u mentalnoj bolnici gdje je provela najveći dio života. Za njenu majku Noru Barnacle žena je mogla biti samo muza i služavka, ne i umjetnica s vlastitom plesnom trupom. Nije podržavala njenu plesnu karijeru i nagovarala ju je da odustane što se na kraju i desilo1932.) 

 

*** 

 

da su me kojim slučajem pitali što će sve vrijeme pokazati na kraju 

odgovorila bih prsnim mišićima za let 

i otpustila iz ptice zakočeni proboj kljunom. 

odbrusila bih nekom novom municijom u prikladno uređenom prostoru stana 

i ugradila nova grijaća tijela  

ispod svojeg koje je već spremno. 

nagnula bih se unatrag i povukla dim. 

povukla bih se ususret i nagnula bocu. 

energetski bih se obnovila i ugradila dizalo 

i svaku večer neonski svijetlila nad kvartom. 

 

bih. 

bih kunem se. 

 

jela bih više tijekom kišne sezone i mirisala na utabani medvjeđi luk. 

jela bih rukama. 

jela bih iz ruku. 

i govorila bih ili je sve ili je ništa 

sredine su praznije od ništa 

bezdan je sve plići 

a onda bih iz usta ispljunula vodu brzim pritiskom na točku ispod ošita. 

signalnim bih zvukom uputila na neprelaženja. 

i rasporedila bih vlakove isključivo po volji 

i bila bih spremna mudro upozoriti kako neće biti stradalih pred andrijinim križem. 

onda bih se okrenula i imala što vidjeti 

i eskalirala bih nevjerojatno u molekuli vode 

i više ni na sekundu ne bih ne bila prva 

već bih halapljivo kušala komad sunca. 

ma jesam li trebala ući u ogledalo i predati se snazi ženske znatiželje? 

jesam li trebala dočekati žene koje će doći zamijeniti posteljinu? 

bez opipljivog uporišta u trbuhu bih zahtijevala. 

onda bih trebala. 

pa bih onda prevladala. 

onda bih rekla tijelo može ići 

i kako sam sretna što više nisam na svom mjestu. 

onda bih željela biti kremirana 

i razasuta po matterhornu ravno preko glečera 

a onda bih u kavu ubacila šećer i dugo miješala metalnom žličicom. 

 

potom ovako: 

prvo bih se čudila  

zatim ovulirala 

i naučila ruku povezati s tijelom 

i bila bih žena s unutrašnje strane 

i pitala može li mi se ovo oprostiti? 

od te točke nadalje, sve je automatizirano. 

 

na kraju bih zatvorila krov od kuće. 

a onda bih što god me volja. 

ne nužno tim redoslijedom. 

 

i to je uglavnom sve. 

 

 

indigo 

 

čim smo saznali da smo zaraženi prvo sam pomislila gdje mi je dijete 

i da ne smijem zaspati jer ću umrijeti ako na trenutak zatvorim oči. 

pod pritiskom u prsima blijedila sam kao bjeloočnica. 

previše stane u prstohvat praznine. 

 

blješteći na suncu sama poput smole 

bila sam spremna u zrak dignuti more. 

svjetlost je stizala dobrom voljom mjeseca. 

tlo nije mirovalo baš kao niti tijelo. 

 

rekla sam da sam dobro. prenaglašeno dobro. 

crveno drvo sad raste usred kuće. 

ostavit će nam danak na hologramu jezika. 

u nedogled će se tresti. i ne vidim tome kraja. 

 

motrim mu stanje. 

liječim prirodno. 

ljubim i milujem dok izbijaju mjehurići. 

poistovjetila sam se s njima - i ja ću prsnuti. 

vjerujte mi vidjela sam da žuto cvijeće izbija po meni. 

kad kolabira njihova mirisna jezgra nastat će crna rupa iznad čela. 

u nju ću ga gurnuti. 

u prostor u glavi. 

pokušat ću ga spasiti od hladne fronte. 

carskim rezom preko tople bolesti prerezat ću sve što je u njemu vruće. 

protjerat ću sitne djeliće zraka. 

po kući sakriti šavove. 

 

djeca srećom brzo prolaze kroz vrijeme 

kao ruka na brzinu izvađena iz košnice. 

nakon kratkog koračanja nebom 

vraćaju se s osmijehom kao žetončićem na dlanu. 

otvaram mu nanovo ulaz u tijelo 

prebirem po živoj vodi dok ga ne nađem. 

s prstićem u ustima kao da spava 

puni me mirisom koji podsjeća na tamjan. 

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.