Vanda Petanjek, Zagrebačka pjesnikinja porijeklom iz Međimurja dobitnica je Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za ovu godinu. Rođena je u Čakovcu 1978. godine, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu je diplomirala e hrvatski i engleski jezik te književnost.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.
Nagrada za književnost na društvenim mrežama Post scriptum dosad je dodijeljena šest puta. Godine 2016. dobitnik je bio Hrvoje Marko Peruzović za svoju knjigu “Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji)”. Godinu kasnije nagradu je osvojio Bojan Krištofić za “Makroorganizme”. Godine 2018 nagrađen je Mladen Blažević za “Mogućnost povremenih oborina”. U 2019. nagrađena je Lidija Deduš za “Razglednice iz prašnjave republike”, a prošle je godine nagrada otišla u ruke Senke Kapetanović za “Cirkulaciju nepotrebnih stvari”.
U nastavku donosimo izbor iz poezije Vande Petanjek.
alkatraz
nećemo se lagati
ima neka tajna između mene i kuće
tajna između
između žene i žene
ogrnute vlastitom staklenom stijenom
žena – tajna – žena kao vodopad – rijeka – kiša
ognjena zemlja pod ledenom kapom
i ne bismo imale mira dok ju ne izgovorimo u lice
jedna drugoj u oči pred sam kraj
lako je
glineni golubovi slijeću na daljinu
kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška
mene na trenutak zaboli dio tijela
ali se nasmijem
ali se skvrčim
i sve vidim
ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo
kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh
spuštena kljunom niz dimnjak u kuću
posvećena i boguugodna
povezana u svežnjić
no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom
krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru
i mislila sam je li moguće da žilice u oku tako lako puknu
da je kušaonica bijela baš kao kupaonica
i da ništa na jeziku neće imati boju
i ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za bol
lijek će kapnuti nekom drugom u vodoravno položeno uho
sve sad vidim
kuća je hodnik
uski prolaz do prolaza kroz prolaz
i kad izađem tko će me zaustaviti na ulici
tko će me natjerati da otkočim mišiće
kuća me sad gleda iz sigurne daljine
ja gledam u kuću kroz putni dalekozor
između nas više nema tajni
samo uspravna stabla kao korintski stupovi
prostor znatiželje ne može se popuniti
i valjda to jest dobra vijest
sunce će pokriti rupu u nebu
oblaci u leru
bezvjetren dan
lucia joyce
još malo i počinje
sjedim na tankom crvenom samtu ispred nekih nepoznatih žena
koje su pod vodom provele život
i preživjele i gore od zarona bez boce
širim se od dvostrukosti
u redovima iza mene
žene mirišu na ribu koja se sprema spavati
zvono oglašava skori početak
tiho je
zaboravila sam disati
leđima okrenuta tim nepoznatim ženama sad i ja vidim nedostatke prvog reda
možda je zvuk nešto malo bliži ali za oko je ovo sasvim zamorna pozicija
ja sam već jednom nogom u vodi
žene i dalje mirišu na jata
zastor se gužva s lijeve i desne strane
iz mora izlaze ljudi kroz akrilna ogledala
voda plamti
tijela vode ljubav s vodom
čovjek se stapa s drugom stranom oceana
ljudi teku
voda hoda
u daljini čujem crnilo sipe
iz prvog reda najslabije se vidi
ali s dvije noge već sam u vodi
od vrha vrata do trtične kosti
prebacila sam riblje ljuskice na kičmu
oluja u meni ima snagu pravnog akta
prije nego uklonim pritisak u ušima koji se povećava s dubinom zarona
kroz mjehuriće zraka potvrđujem pred svjedocima:
majka se ne miče
molly će se načekati
leopold cvjeta
tata je radostan
na vodenom podiju savršeno se nadopunjujemo
ali među nama su odavno neispunjene mogućnosti
s ribama prsno
prema ženama leđno
sve pod vodom bježi čim se približim
gospodarim li vodom ako ukrotim divljinu
gospodarim li silom ako ugasim svjetlo
u ribljem kostimu između četiri zida
iz blagog raskoraka procjenjujem udaljenosti dubine
unutar sebe lijepim se za plimu
ispirem se na raspelu
krljušt samo oko bokova
nema slobode bez odluke pa ni loše
i niti sam je ja donijela sama niti odlučujem kad će me ostrugati
od ruba usne do ruba ušne školjke
strujim u hladnu disperziju aroma
pijem vodu iz čašice zgloba
ribe jecaju kao na neonatologiji
(Kao i Mary Wigman, začetnica slobodnog plesa, Lucia Joyce je nakon nekoliko prekinutih veza doživjela slom. Dok ih je Wigman preživjela i postala jedna od najznačajnih figura suvremenog plesa, Joyce je, po nalogu svog brata Giorgia skončala zatočena u mentalnoj bolnici gdje je provela najveći dio života. Za njenu majku Noru Barnacle žena je mogla biti samo muza i služavka, ne i umjetnica s vlastitom plesnom trupom. Nije podržavala njenu plesnu karijeru i nagovarala ju je da odustane što se na kraju i desilo1932.)
***
da su me kojim slučajem pitali što će sve vrijeme pokazati na kraju
odgovorila bih prsnim mišićima za let
i otpustila iz ptice zakočeni proboj kljunom.
odbrusila bih nekom novom municijom u prikladno uređenom prostoru stana
i ugradila nova grijaća tijela
ispod svojeg koje je već spremno.
nagnula bih se unatrag i povukla dim.
povukla bih se ususret i nagnula bocu.
energetski bih se obnovila i ugradila dizalo
i svaku večer neonski svijetlila nad kvartom.
bih.
bih kunem se.
jela bih više tijekom kišne sezone i mirisala na utabani medvjeđi luk.
jela bih rukama.
jela bih iz ruku.
i govorila bih ili je sve ili je ništa
sredine su praznije od ništa
bezdan je sve plići
a onda bih iz usta ispljunula vodu brzim pritiskom na točku ispod ošita.
signalnim bih zvukom uputila na neprelaženja.
i rasporedila bih vlakove isključivo po volji
i bila bih spremna mudro upozoriti kako neće biti stradalih pred andrijinim križem.
onda bih se okrenula i imala što vidjeti
i eskalirala bih nevjerojatno u molekuli vode
i više ni na sekundu ne bih ne bila prva
već bih halapljivo kušala komad sunca.
ma jesam li trebala ući u ogledalo i predati se snazi ženske znatiželje?
jesam li trebala dočekati žene koje će doći zamijeniti posteljinu?
bez opipljivog uporišta u trbuhu bih zahtijevala.
onda bih trebala.
pa bih onda prevladala.
onda bih rekla tijelo može ići
i kako sam sretna što više nisam na svom mjestu.
onda bih željela biti kremirana
i razasuta po matterhornu ravno preko glečera
a onda bih u kavu ubacila šećer i dugo miješala metalnom žličicom.
potom ovako:
prvo bih se čudila
zatim ovulirala
i naučila ruku povezati s tijelom
i bila bih žena s unutrašnje strane
i pitala može li mi se ovo oprostiti?
od te točke nadalje, sve je automatizirano.
na kraju bih zatvorila krov od kuće.
a onda bih što god me volja.
ne nužno tim redoslijedom.
i to je uglavnom sve.
indigo
čim smo saznali da smo zaraženi prvo sam pomislila gdje mi je dijete
i da ne smijem zaspati jer ću umrijeti ako na trenutak zatvorim oči.
pod pritiskom u prsima blijedila sam kao bjeloočnica.
previše stane u prstohvat praznine.
blješteći na suncu sama poput smole
bila sam spremna u zrak dignuti more.
svjetlost je stizala dobrom voljom mjeseca.
tlo nije mirovalo baš kao niti tijelo.
rekla sam da sam dobro. prenaglašeno dobro.
crveno drvo sad raste usred kuće.
ostavit će nam danak na hologramu jezika.
u nedogled će se tresti. i ne vidim tome kraja.
motrim mu stanje.
liječim prirodno.
ljubim i milujem dok izbijaju mjehurići.
poistovjetila sam se s njima - i ja ću prsnuti.
vjerujte mi vidjela sam da žuto cvijeće izbija po meni.
kad kolabira njihova mirisna jezgra nastat će crna rupa iznad čela.
u nju ću ga gurnuti.
u prostor u glavi.
pokušat ću ga spasiti od hladne fronte.
carskim rezom preko tople bolesti prerezat ću sve što je u njemu vruće.
protjerat ću sitne djeliće zraka.
po kući sakriti šavove.
djeca srećom brzo prolaze kroz vrijeme
kao ruka na brzinu izvađena iz košnice.
nakon kratkog koračanja nebom
vraćaju se s osmijehom kao žetončićem na dlanu.
otvaram mu nanovo ulaz u tijelo
prebirem po živoj vodi dok ga ne nađem.
s prstićem u ustima kao da spava
puni me mirisom koji podsjeća na tamjan.
