Utorak je dobar dan, početak je tjedna, do 20:15 je već stigao doma, večerao je, malo odmorio, ne ide još na posao, možda je popio koju. Pokucao sam. On je otvorio. Pogledao me i ljutito rekao 'Pa jel još uvijek radiš to sranje'?! I stvarno je to mislio. Ali ja sam se poslužio trikom kojemu su me poučili ljudi iz CIA. Moraš pustiti tišini da odradi posao i pokazat će se istina. I ja sam samo nabacio svoje poker lice i čekao. On nije vidio da sam trljao dva prsta na ruci kako bih se smirio. Nakon trenutak-dva pogledao me je nekako sažalno i rekao 'Uđi'. Poker lice je upalilo. Pustio me je unutra i razgovarali smo dva sata, odgovorio mi je na skoro sva pitanja. Ja sam uglavnom samo postavljao pitanje 'Zašto, zašto', a odgovori su se nizali. Sad nedavno, radeći na Trumpovoj knjizi, htio sam ispričati jednu priču koja je bila vezana za čovjeka iz njegove blizine. Pristao je razgovarati sa mnom, ali nikako nismo uspijevali dogovoriti vrijeme. Stalno mi je odgađao. Jedan dan sam ga nazvao u 22 sata navečer i pitao ga 'Jel može sada'. On je bio u čudu. Pitao me jesam li lud. Ali obojica smo bili budni a ja sam bio 4 minute udaljen od njegove adrese. Pitao me je kako znam gdje živi, a ja sam rekao da to zapravo nije bilo teško otkriti. I odradili smo taj noćni razgovor. Gotovo je bila zora kada smo završili. Poanta priče je da ne smijete izgubiti tu želju da razgovarate sa ljudima o kojima pišete, nađete se sa njima uživo, izgradite povjerenje, potrudite se oko svega. To zapravo nije teško, često je zabavno, a uvijek daje odlične rezultate.
Mnoge medije optužuju da služe nekoj politici ili političkoj stranci objavljujući tendenciozne tekstove. Koje je Vaše mišljene o tome, da li je to neizbježno?
U Americi se puno ljudi iz medija sukobljava sa Trumpom kroz svoje objave, ponekad su i previše emotivno angažirani. To ne valja. Morate se povući, postati nepristran reporter, bez osobnog stava. Mediji ne smiju voditi neke svoje politike. To nije dobro za medije. Ne smijemo postati drugi oblik politike ili produžena ruka neke politike. Moramo se držati svog posla, prenositi što se doista događa, otkrivati tajne, afere, skrivene priče. U filmu kojega volim, Društvo mrtvih pjesnika, glumac Robin Williams kao profesor tjera svoje studente da nađu druge načine da sagledavaju stvari. Mi također moramo naći nove načine da promišljamo o stvarima i svom poslu. Danas su trend politički analitičari, svi ih koriste da bi sagledali trenutnu situaciju. Novinarske analize, komentari, objavljivanje stavova na društvenim mrežama, sklizak su teren. Čitatelji nisu glupi, shvaćaju kad im se neko mišljenje nameće i to ne vole.
Tiskani mediji danas gube na snazi i na važnosti. Zbog brojnosti digitalnih medija mnogi veliki propadaju, nemaju dovoljno budžeta da opstanu. Kako vidite budućnost medija?
Novinari danas kažu - ma smanjili su mi plaću, budžet u firmi je malen, neću raditi više prekovremeno, neću ići na terene, neću raditi noću, neću kucati ljudima na vrata... Mogu to razumjeti, ali to nije dobar način... Danas je jedina garancija opstanku medija, sam novinar. Gledajući unazad, i u vrijeme Watergate afere bilo je puno rizika. Sjedili smo s našim izdavačem i vagali hoće li nas ta afera uništiti ili uzdići, ali glavno pitanje je bilo, ako ne izdamo, kako će ona istina o Nixonu izaći na vidjelo. Što ako ljudi ne budu vjerovali onome što pišemo. Oni su se lomili ali mi smo rekli da ćemo nastavili raditi jer to je naš posao, to je ono što mi radimo. Imao sam tada 29 godina a Nixon nas je nazvao neprijateljima naroda i države, beskaraternim likovima. S druge strane, tu su priče o kojima pišete. Danas je jedini način opstati na tržištu naći pretplatnike. Da bi preživjeli danas, novinari sami moraju tražiti pretplatnike i ne kucaju ljudima u 21:15 navečer zbog istraživačkog novinarstva nego da ih nagovore da se pretplate. Drago mi je da ja to ne moram raditi. No, da ja prodajem tu pretplatu, da im pokucam na vrata i da mi kažu 'Pa jel još uvijek radiš to sranje', vjerojatno bih ih pokušao uvjeriti da mi pišemo i prodajemo istinu, da ih ona treba zanimati i treba ih se ticati jer to što mi radimo ima utjecaja na njihov život, na funkcioniranje društva. Vaš proizvod danas definiran je vašim radom i kako obavljate svoj posao, a ljudi jedino žele čuti istinu. Ne dopustite da vam novine budu 'bacon cooler'. To je, naime, izraz iz 70-ih kojim smo nazivali novine sa lošim pričama. Ono kad ujutro listaš novine i jedeš jaja sa slaninom, staviš slaninu na vilicu, a ona je toliko vruća da moraš skupiti novine i hladiti slaninu sa njima. Da ste u tom trenutku čitali dobru priču, to nikako ne biste napravili.
Ipak, izvjesno je da će digitalni mediji vrlo uskoro ugasiti printane. Možete li usporediti važnost printanih medija u odnosu na digitalne?
Iako su digitalni mediji sveprisutni još uvijek print zapravo nosi najveće priče na svijetu. Naprosto jer je na papiru. Digitalni mediji su prebrzi, prepovršni za detaljnu objavu jakih priča no, činjenica je da će print nestati u nekom trenutku zbog loše logistike, nedostatka novca, 'spasimo drveće' pokreta.. Digital postaje sve bolji ali ja i dalje volim listati novine jer u njima vidim ono što sam tijekom dana propustio vidjeti, čuti, ili nisam našao ili se dogodilo dok sam spavao. Nadam se da će digital jednom moći postati i moći dati ono što daju novine.
Mi u Hrvatskoj radimo dosta istraživačkog novinarstva, puno smo na terenu, objavljujemo jake priče, ali ne uspijevamo puno toga promijeniti. Umjesto promjena događa se da novinari postaju mete napada zbog objavljenih priča. Jeste li ikad osjetili strah za svoj život tijekom Watergate afere?
Da, to je problem u mnogim državama i to nije novost, ali je žalosno za demokraciju u kojoj se to događa. Te probleme i ta pitanja trebaju se rješavati na državnoj razini i provlačiti kroz druge medije. Osjetio sam to i sam tijekom Watergatea. Osoba iz FBI koja je zapravo bila 'Duboko grlo' rekla mi je u jednom trenutku da mi je život možda ugrožen. Postao sam paranoičan, iako zapravo nisam bio svjestan te opasnosti; dobio sam i policijsku zaštitu. Tek sad s odmakom od toliko godina shvaćam u kakvoj sam opasnosti mogao biti i koliko toga je bilo u pitanju. Teret na nama novinarima je da moramo kopati duboko da bismo otkrili ono što je skriveno, a onda je na urednicima hoće li imati hrabrosti to objaviti. Jedan general iz Nixonove afere mi je rekao - gledajte što radimo a ne što govorimo. Nekada treba proći neko vrijeme da bi se otkrila istina i značaj nečega što smo učinili.
