Lora: Najčešće se bave onim što se zbiva oko njih i s njima, u Indiji ili indijskoj dijaspori. Minal Hajratwala, primjerice, kao druga generacija indijskih imigranata, piše i o društvu Sjeverne Amerike. Zanimljiv je upravo taj obrat, kao suprotnost nekakvom orijentalizmu, ako ga promatramo iz te nesretne (post)kolonijalne perspektive – okretanje indijskog pogleda prema zapadnim društvima. To izvrsno uspijeva spisatelju Ranbiru Singhu Sidhuu. Hindski pjesnik Mohan Rana piše i o ulicama Lisabona, hindska pjesnikinja Savita Singh o Montrealu zimi i snovima. Nabina Das piše o trgovima Europe. Da gledate samo hrvatski tekst, mogli biste pomisliti i da se radi o našem autoru.
Ističete i razliku između pisaca koji pišu "s neindijskim čitateljem na umu", odnosno piscima koji pišu za zapadnog čitatelja. U čemu je trik takvog pisanja?
Lora: Ovo se posebno odnosi na anglofone autore, kojima je tržište, barem potencijalno, cijeli anglofoni svijet. Mnoge takve autore, opravdano ili ne, optužuju za egzotizaciju, za nekakvu internalizaciju europskog orijentalizma, tj. 'produkciju Orijenta', kako se izrazio indijski pisac i kritičar Amit Chaudhuri. Ili barem upadljivo pojašnjavanje kulturoloških i političkih referencija. Ali neko djelo, indijsko ili svjetsko, ili književnoumjetnički funkcionira ili ne. Čitatelji gotovo uvijek mogu osjetiti ako je tekst preopterećen nekim izvanknjiževnim stremljenjima, koja god to bila. Egzotizacija, koja nije samo indijski fenomen, samo je jedno od njih.
Nekoliko ste studijskih godina provele u Indiji aktivno prateći literarna događanja, književnu scenu i izdavaštvo. Što biste istaknule kao razlike?
Lora: Najočitija razlika je, naravno, raznolikost, broj i količina svega, ako usporedimo s hrvatskom književnom scenom. U Indiji se godišnje objavi oko 90.000 naslova, s tim da pola otpada na hindske i one na engleskom jeziku (hindski malo prednjači), a pola na naslove na drugim indijskim jezicima. Broj književnih festivala stalno raste. Najveći je onaj đaipurski, koji se traje pet dana krajem siječnja, već deset godina. Zovu ga najvećim književnim šouom na Zemlji. Bila sam ondje 2013. godine i zaista je posebno iskustvo. Po nekoliko diskusija i čitanja indijskih i svjetskih autora istodobno se odvija na travnjacima i u zgradama rađasthanske palače, po cijele dane.
Marijana: Oduševljena sam količinom pitanja kojom publika zasipa autore na književnim susretima i kako na kraju u dijalogu sudjeluju svi nazočni ravnopravno. Sjećam se predstavljanja prijevoda Gulzarovih priča u Delhiju. Na kraju ne samo da imate autogram jednog od najuspješnijih autora nego nosite sjećanje na živost razgovora, generacijsku šarolikost publike, vrtite po glavi neke odgovore ili nastavljate raspravu s nekim od posjetitelja drugi dan. U Hrvatskoj uglavnom viđam ljude iste dobi na predstavljanjima, i više sam se puta zapitala gdje je nestala živost. Tragično je da u Indiji, međutim, postoje i oni koji kritiku književnika i intelektualaca općenito iščitavaju kao opasnost koju je potrebno kazniti zatvorskom kaznom ili, još gore, smrću.
Možemo li očekivati i ovakvu antologiju hrvatskih autora priređenih za indijske nakladnike i čitatelje?
Lora: Dva su projekta novih prevoditeljskih razmjena između ovih prostora i Potkontinenta već u poodmakloj fazi. Planirano je da to uskoro bude i jedna hrvatska antologija.
Marijana: Indija već donekle poznaje hrvatsku književnost na hindskome: Miru Gavrana, hrvatsku domoljubnu liriku, nešto sitno od Enesa Kiševića i iz starije hrvatske književnosti. Ima nešto i na bengalskome, prevedeno preko esperanta. Uskoro bi Indija trebala upoznati i neke domaće kratkopričaše, na hindskome, najprije u časopisima, a onda i u nekoj antologiji, bude li ne samo volje nego i financija. Prevoditeljske snage i podrška književnika iz Indije svakako postoje.
Važan dio izdavaštva u Indiji predstavljaju prijevodi, a posebno se snažno razvija industrija prijevoda indijskih tekstova na engleski jezik. Zanimljivo je da se prevode prvenstveno za domaću publiku – indijske čitatelje?
Marijana: Dvoje se Indijaca s dva različita kraja zemlje može brže i lakše sporazumjeti na engleskom, baš kao i mi u Europi. Ali riječ je o prijevodima na engleski iz hindske ili drugih književnosti za sloj Indijaca, mlađih ali i nešto starijih, kojima je engleski postao prvi jezik komunikacije, privatne i poslovne. Upoznala sam neke visokoobrazovane ljude u Indiji, liječnike, suce, profesore, koji znaju svoj materinji jezik govoriti, ali pisanje i čitanje već je nešto drugo. Riječ je o apsurdu potrage za društvenim statusom i uspjehom kojemu je cijena nestanak pismenosti na materinjem jeziku zbog strukture obrazovnog sustava. Druga skupina su svi oni koji jednostavno čitaju književnost u prijevodu jer ne poznaju dotični indijski jezik.
