No, ima i dokaza o tome kako Imelda nije kupovala parfeme u bočicama, nego ih je naručivala u galonima. Sakupljala je umjetnička djela starih majstora, a toliko je voljela lijepi nakit da je čak pokušala kupiti i sam Tiffany & Co., piše Guardian.
PCGG-ova arhiva također je otkrila da je Marcos bio među prvima koji su se počeli koristiti offshore tvrtkama da bi prikrili trag novca i izbjegli poreze. No, tijekom 20-godišnje vladavine, služio se korupcijom, potplaćivao sve redom, a državnu blagajnu koristio je kao privatni bankomat.
Bilo je u to vrijeme, kao uostalom i danas, mnogo autokrata koji su živjeli i vladali na taj način, no Marcos je, od svih njih, najviše ukrao i bio je uzor svim kasnijim svojim sljedbenicima od Afrike, preko Južne Amerike, do Bliskog Istoka i nekih država u Aziji.
Jedan od svjedoka koji je među prvima ušao u privatne odaje Marcosovih rekao je da je zalutao u spavaću sobu i tamo u prvoj ladici pronašao sef čiji su brojevi šifre bili zalijepljeni na vratima sobe. Kad je otvorio sef u njemu je pronašao brojeve bankovnih računa u Švicarskoj i Kanadi, te nekoliko pisama koje je napisao osobno Marcos.
I ti dokumenti sad su dio arhive PCGG-a, s tisućama drugih dokumenata i 50-a nekretnina. Kad je bio mlad, Marcos je samo bio jedan od političara koji su se borili za predsjedničku fotelju uz pomoć vreća novaca iz donacija i financijsku potporu CIA-e. Mislilo se da je obični 'Mr. 10 posto' koji je prodao svoj obraz za političku moć. No, kad je došao na vlast njegov prihod od mita vrtoglavo se počeo povećavati.
On i Imelda su 20. ožujka 1968. prvi put u banku položili novac koristeći lažna imena. Svota je bila 950.000 dolara i rasporedili su ju na četiri računa u Credit Suisse. On si je nadjenuo ime William Saunders i trenirao je svoj novi potpis na komadu papira. Ona se zvala Jane Ryan. Do veljače 1970. godine švicarski su računi bili već prepuni novaca pa su morali prikriti prihode otvarajući zakladu u Lihtenštajnu.
Već u sedmoj godini mandata, 21. rujna 1972. godine uveo je izvanredno stanje, Nixonova vlada dopustila mu je da raspusti parlament, a uhitio je i sve političke protivnike, te preuzeo kontrolu nad medijima i sudovima, te suspendirao građanske slobode.
Istoga dana - prema dokumentima iz PCGG-a uspio je naći vremena da otvori još jedan švicarski bankovni račun. U svom dnevniku tjedan dana kasnije, razmišljajući o "reformama", Marcos je napisao: "Legitimna uporaba sile na odabrane ciljeve neosporna je tajna reformskog pokreta."
Tijekom sljedećih devet godina, oko 34.000 sindikalista kao i intelektualaca i političara, bili su mučeni elektrošokovima i silovanjem. Ukupno je na javnim mjestima pogubljeno 3.240 muškaraca i žena. Još 398 jednostavno su nestali, pisao je Guardian.
Marcos je počeo krasti cijele tvrtke, koristeći se klasičnim metodama uličnih gangstera. Ipak, većinu takvih preuzimanja odradio je mirnim putem jer mu je zakon o izvanrednom stanju omogućio da sam piše vlastite zakone. Kad je želio preuzeti industriju šećera, osnivao je tvrtke, a potom je donio uredbe kojima im je omogućio da dominiraju u sadnji, mljevenju i međunarodnom plasmanu, što je činilo 27% izvozne zarade.
Konačno, on je odredio da je šećerna industrija izuzeta od zakonu o minimalnoj plaći, pa je 500.000 radnika u toj grani spalo na plaću od 1 dolara na dan. Njegove tvrtke preuzele su vodstvo u još tri ključna i vrlo unosna područja poljoprivrede - uzgoju kokosovih oraha, duhana i banana, pa im je osigurao i monopol.
Da bi zameo tragove o vlasništvu, nominalno ih je registrirao na druge osobe - od prijatelja do rodbine i političkih saveznika i sparing partnera za golf. Prijatelj bi potpisali da imaju vlasništvo a Marcos je zapravo posjedovao 60%.
Odštetu koju su Japanci platili Filipinima kao odštetu iz Drugog svjetskog rata, prebacio je na privatne račune u Švicarsku, a više od milijun osiromašenih poljoprivrednika koji su uzgajali kokose, morali su plaćati pristojbu za unapređenje industrije, što je iznosilo oko 216.000.000 dolara koje je također, s dijelom američke financijske pomoći, prebacio na obiteljski račun.
Konačno, morali su sav taj pokradeni novac oprati, pa je krenula luđačka potrošnja, za koju je bila zadužena Imelda. Kupovale su se jahte, vile, privatni avioni, helikopteri, deseci Mercedesa. Kad se udavala njihova najmlađa kćer 1983. godine, sagradili su na privatnom imanju novu pistu i hotel, te obnovili 200 godina staru crkvu, srušili obližnje kuće i obnovili ih u tradicionalnom stilu. Svadbena kočija stigla je iz Austrije, a konji koji su ju vukli, iz Maroka.
Kad je PCGG pretražio predsjedničku palaču nakon što su ju napustili Marcosi, otkrili su da su na zidovima, na kojima su nekoć stajala vrijedna umjetnička djela, ostale samo zakrpe. Imelda je kupila kuću na elitnom Upper East Sideu na Manhattanu, tik do Central Parka, gdje je održavala mnoga primanja.
Tijekom prve godine, PCGG je dobio malu pomoć od nekoliko bivših Marcosovih zaposlenika i saveznika. Financijski pomoćnik, Rolando Gapud, davao im je pojedinosti o pet švicarskih bankovnih računa. U odnosu na Marcosov životni standard, na njima nije bilo previše novca - oko 356 milijuna dolara, a banke su ga odbile predati Filipinima. Stoga je PCGG jedva uvjerio švicarski sud da zamrzne ta sredstva.
NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...
