Potreba za vjerom
Društva moraju zaštiti marginalizirane i isključene grupe, no isto tako moraju postići zajedničke ciljeve kroz deliberalizaciju i konsenzus. Premještaj u agendama na lijevoj i desnoj strani prema zaštiti uskog grupnog identiteta u konačnici je prijetnja tom procesu. Izlječenje neće doći kroz to da se napusti ideja identiteta, što je središnji dio načina na koji moderni ljudi razmišljaju o sebi i društvu koje ih okružuje, već je u tome da se definiraju veliki i uključujući nacionalni identiteti koji uzimaju u obzir različitost liberalnih demokratskih društava.
Identitet je "snažna moralna ideja" kako kaže filozof Charles Taylor, izgrađena na univerzalnoj karakteristici thymosa.
Ova moralna ideja govori ljudima kako oni imaju autentični dio sebe, unutrašnji dio sebe, kojeg ne prepoznaje zapadno lažno društvo koje ga okružuje. U fokusu je ljudska prirodna potreba za priznanjem njihovog dostojanstva i omogućuje jezik za izražavanje bijesa koji se stvara kada to priznanje nije prisutno.
Nije moguće a nije ni preporučljivo da takvi zahtjevi za poštovanjem u potpunosti nestanu. Liberalne demokracije izgrađene su na pravu pojedinca da uživa jednak stupanj izbora i agencijama koje određuju njihovih politički život. No mnogi ljudi nisu zadovoljni time da ih se priznaje 'samo' generičkim ljudskim bićima. U nekoj mjeri, to je stanje modernog života. Modernizacija znači konstantnu promjenu i prekid i otvaranje izborima koji nisu postojali ranije.
U velikoj mjeri to je dobra stvar. Tijekom generacija, milijuni ljudi napustili su tradicionalne zajednice koje im nisu ponudile izbore u zamjenu za one zajednice koje jesu. No sloboda i stupanj izbora koji je prisutan u modernom liberalnom društvu može ljude dovesti do toga da se osjećaju nesretnima i udaljenima od drugih ljudi. Osjećaju nostalgiju prema tim vremenima i strukturiranom životu za kojeg misle da su ga izgubili ili kojeg su njihovi preci posjedovali. Autentični identiteti koje oni traže jesu oni koji ih vezuju uz druge ljude.
Ljude koji se ovako osjećaju lako mogu zavesti vođe koji će im reći da su izdani i da ih postojeće strukture ne poštuju i da su članovi važnih zajednica čija će veličina ponovno biti prepoznata. Priroda modernih identiteta je da su spremni promjeni. Neki pojedinci mogu uvjeriti sami sebe da je njihov identitet baziran na njihovoj biologiji i da je izvan njihove kontrole. No građani modernih društava imaju nekoliko identiteta, koje se oblikuju socijalnim interakcijama. Imaju identitet koji je definiran njihovom rasom, spolom, radnim mjestom, obrazovanjem, nacijom, afinitetima. A iako je logika politike identiteta da društvo podijelili na niz manjih grupa, moguće je kreirati identitete koji su širi i više uključivi.
Ne mora se negirati dosadašnje iskustvo pojedinca kako bi se prepoznalo da oni također mogu dijeliti vrijednosti i težnje sa puno većom grupacijom građana. Proživljeno iskustvo, može postati samo iskustvo, nešto što povezuje pojedince s ljudima koji nisu poput njih, umjesto da ih razdvaja. Iako nijedna demokracija nije imuna na politike identiteta u modernom svijetu, svi ih mogu iskoristiti da ih odvedu u šire forme obostranog poštovanja.
Prvi i najočitiji način da se počne je suzbijanje specifičnih oblika zlostavljanja koji vode viktimizaciji i marginalizaciji, kao što je policijsko nasilje prema manjinama i seksualno zlostavljanje. Nikakva kritika politike identiteta ne smije implicirati kako ovo nisu važni i alarmantni problemi koji zahtijevaju konkretno rješenje. No SAD i druge liberalne demokracije moraju ići i dalje od toga. Vlade i civilno društvo moraju se fokusirati na uključenje manjih grupa u veće grupe.
Demokracije moraju promovirati ono što politički znanstvenici nazivaju "vjerodostojni nacionalni identiteti" koji nisu izgrađeni oko samo pojedinačnih karakteristika, životnog iskustva, povijesnih veza, vjerskih uvjerenja već oko temeljnih vrijednosti i vjerovanja. Ideja je ohrabriti građane da se identificiraju sa temeljnim idealima njihove države i uz pomoć javnih politika namjerno asimilirati pridošlice.
Suzbijanje štetnog utjecaja politike identiteta u Europi se pokazalo prilično teško. U posljednjim desetljećima europska ljevica podržavala je oblik multikulturalizma koji je minimalizirao važnost integracije pridošlica u vjerodostojne nacionalne identitete. Pod zastavom antirasizma, europske stranke s lijevog krila, umanjile su dokaze da se multikulturalizam ponašao kao prepreka asimilaciji.
Nova populistička desnica u Europi, s nostalgičnim pogledom promatra izblijedjele nacionalne kulture koje su bile bazirane na etničkom ili religioznom i koje su rasle u društvu, većinom bez imigranata. Borba protiv politika identiteta u Europi mora započeti na promjenama u zakonima o državljanstvu. Takva politika puno je veća od kapaciteta EU, čijih 28 članica revno brane njihove nacionalne zakone i spremne su uložiti veto na bilo kakvu značajnu reformu ili izmjenu.
Kako bi se spriječila privilegiranost nekih etničkih grupa u usporedbi sa drugima, država članice EU s zakonima o državljanstvu koji se baziraju na principu ius sanguinis (pravo krvi) koje dodjeljuje državljanstvo na principu etničke pripadnosti roditelja, trebalo bi prihvatiti nove zakone koji se baziraju na načelu ius soli (pravo tla) po kojem se državljanstvo dodjeljuje bilo kome tko je rođen na teritoriju zemlje.
No europske zemlje trebale bi nametnuti niz zahtjeva poput onih koje su predstavile SAD prije mnogo godina. U SAD-u, uz to što se mora dokazati kontinuirani boravak u zemlji najmanje pet godina, novi građanin trebao bi biti pismen, moći čitati i pisati i govoriti bazični engleski, poznavati i razumjeti američku povijest i vlast, imati dobre moralne karakteristike (što u biti znači da ne smije imati kriminalnu prošlost) i mora pokazati privrženost principima i idealima američkog Ustava, te položiti zakletvu vjernosti SAD-u.
Europske zemlje trebale bi to isto očekivati i od svojih novih građana.
Uz dodatak izmjeni formalnih zahtjeva za državljanstvo, europske zemlje moraju se odmaknuti od koncepata nacionalnog identiteta baziranog na etnicitetu. Prije gotovo 20 godina njemački akademičar sirijskog podrijetla Bassam Tibi predložio je da Leitkultur (vodeća kultura) bude baza novog njemačkog nacionalnog identiteta. Definirao ju je kao vjerovanje u jednakost i demokratske vrijednosti koje su čvrsto zasnovane na liberalnim idejama prosvjetiteljskog pokreta.
No ljevičarski akademici i političari napali su njegov prijedlog zbog toga što dio vrijednosti karakterizira kao superiorne ostalim kulturnim vrijednostima, te je tako njemačka ljevica podržala islamističke i desne nacionaliste. Njemačka i europske države očajnički trebaju nešto poput Tibijeve vodeće kulture, normativne promjene koja će dozvoliti Nijemcima s turskim podrijetlom da o sebi govore kao o Nijemcima, Šveđanima afričkog podrijetla da se predstavljaju kao Šveđani, itd.
Ovako se nešto počelo događati no još uvijek se sporo razvija. Europljani su stvorili izuzetnu civilizaciju na koju bi trebali biti ponosni i onu koja može obuhvatiti ljude iz različitih kultura iako je svjesna svoje posebnosti. U usporedbi sa Europom SAD više prihvaća imigrante, posebno zato što su vjerodostojni nacionalni identitet razvili davno u svojoj povijesti.
Kako je istaknuo politički znanstvenik Seymour Martin Lipset, američki građanin može biti optužen da "nije Amerikanac" na način na koji stanovnik Danske ne može biti opisan kao "ne Danac" ili kako stanovnik Japana ne može biti optužen zato što se ponaša "nejapanski". Američki je oblik uvjerenja i način života, a ne nacionalnost.
Danas američki vjerodostojni nacionalni identitet koji se probudio za vrijeme 2. svjetskog rata, mora biti oživljen i obranjen od napada i sa lijeve i sa desne strane. Na desnoj strani bijeli nacionalisti htjeli bi ga zamijeniti s onim baziranim na rasi, etnicitetu i religiji. Na lijevoj strani prvaci politike identiteta potkopavaju legitimitet amerikanizma naglašavajući viktimizaciju, insinuirajući u nekim slučajevima da su u DNA zemlje utkani rasizam, spolna diskriminacija i drugi oblici isključivosti.
Takvi nedostatci bili su i dalje jesu dio američkog društva i s njima se treba suočiti. No progresivci trebaju ispričati drugačiji verziju američke povijesti, onu koja se fokusira na ljude kojih je sve više, koji su prevladali te barijere i dobili priznanje svog dostojanstva. Iako su SAD imale puno koristi od raznolikosti, oni na tome ne mogu sagraditi svoj nacionalni identitet. Djelotvoran nacionalni identitet mora ponuditi održive ideje, poput konstitucionalizma, vladavine prava i ljudske jednakosti. Amerikanci poštuju te ideje i ne dozvoljavaju državljanstvo onima koji ih odbijaju.
Povratak osnovama
Jednom kada zemlja definira vjerodostojni nacionalni identitet i otvorenost različitostima modernog društva, kontroverze oko imigracije će se nepovratno promijeniti. I u SAD-u i u Europi takva je debata trenutačno polarizirana. Desne političke strane žele u potpunosti odbaciti imigrante i žele ih vratiti u zemlje iz koje su došli, a ljevica provodi bezgraničnu obavezu dio liberalnih demokracija kako bi prihvatili sve imigrante. To su neodržive pozicije.
Umjesto toga prava debata bi se trebala voditi oko najbolje strategije asimilacije imigranata u državni vjerodostojni nacionalni identitet. Zdravo asimilirani imigranti donose zdravu raznolikost svakom društvu, slabo asimilirani uteg su oko vrata društvu, a u nekima predstavljaju i sigurnosnu prijetnju.
Iako se europske vlade zalažu za bolju asimilaciju ne uspijevaju ju odraditi do kraja. Mnoge europske zemlje nametnule su politike koje aktivno ometaju imigraciju. Po nizozemskom sistemu "pillarization" (organizacija društva u paralelne grupe, svaka sa svojom posebnom hijerarhijom, na temelju religije ili ideologije) djeca se tako školuju u posebnom protestantskom, katoličkom, muslimanskom sistemu. Obrazovanje u ustanovni koju podržava država bez da se ikad moraju suočiti sa ljudima izvan svoje religije sigurno neće pomoći u brzoj asimilaciji.
U Francuskoj je situacija pomalo drugačija. Njihov koncept državljanstva je izgrađen oko revolucionarnih ideja slobode, jednakosti i bratstva. Njihov zakon iz 1905. godine o sekularizmu, službeno odjeljuje crkvu i državu i po njemu je nemoguće postojanje škola poput onih ranije spomenutih u Nizozemskoj. No Francuska ima niz drugih velikih problema.
Ponajprije, bez obzira na to što kažu francuski zakoni, raširena diskriminacija zaustavlja imigraciju. Nadalje, francuska ekonomija slaba je godinama, sa stopama nezaposlenosti koje su veće od susjedne Njemačke. Za mlade imigrante u Francuskoj rata nezaposlenosti je gotovo 35 posto, u usporedbi sa onom od 25 posto mladih Francuza.
Francuska bi trebala pomoći u integraciji imigranata omogućavajući im da pronađu posao, posebice uz pomoć liberalizacije tržišta.
Na kraju ideja francuskog nacionalnog identiteta i francuske kulture došla je na udar onih koji smatraj da je islamofobična, a u sadašnjoj Francuskoj, sam koncept asimilacije nije politički prihvatljiv mnogima na lijevoj strani. To je sramotno jer omogućava nativistima i ekstremistima desnog Nacionalnog fronta da se postave kao pravi branitelji republičkog ideala univerzalnog državljanstva.
U SAD-u asimilacijska agenda trebala bi započeti javnim obrazovanjem. Školovanje bazičnih civilnih nauka već je desetljećima u opadanju ne samo u slučaju imigranata već i rođenih Amerikanaca. Javne škole trebale bi se odmaknuti od dvojezičnih i višejezičnih programa koji su posljednji desetljeća postali popularni.
Iako se takvi programi reklamiraju kao oni koji bi trebala ubrzati upotrebu engleskoj jezika kod onih kojima to nije materinji jezik, no neki podaci pokazuju kako zapravo otežavaju taj proces. Američki vjerodostojni nacionalni identitet može biti osnažen univerzalnim zahtjevom za nacionalnu službu, što bi naglasilo ideju kako američko državljanstvo zahtjeva obavezu i žrtvu. Građani bi takvu službu mogao obavljati ili uključujući se u vojsku ili kroz neku ulogu u civilnom društvu, kao što su predavanja u školama ili radeći na nekim projektima vezanih uz zaštitu okoliša.
Kada bi takve službe bile pravilno strukturirane potaknule bi mlade ljude na zajednički rad s onima iz različitih kultura, regija, rasa, etniciteta, kao što to čini i vojska. A kao i svaki oblik zajedničke žrtve, pridonijet će integraciji pridošlica u nacionalnu kulturu. Nacionalna služba poslužila bi kao suvremeni oblik klasičnog republikanizma, oblik demokracije koji je poticao vrlinu i javnu duhovnost umjesto da jednostavno ostavlja građane da sami tragaju za svojim privatnim životima.
Nacija asimilacije
U SAD-u i Europi politička agenda fokusirana na asimilaciju trebala bi bi potaknuti pitanja razine imigracije. Asimilacija u dominantnu kulturu puno je teža dok se broj imigranata relativno povećava u usporedbi na domaću populaciju. U trenutku kada imigrantske zajednice dosegnu određenu razinu, postaju samo održive i više im nisu potrebne veze s nikakvom drugom grupom osim njih samih.
Mogu prevladati javne službe i opteretiti škole i druge javne institucije koje se brinu za njih. Oni će dugoročno imati pozitivan utjecaj na javne financije, ali samo sa poslovima i kad postanu građani koji poštuju zakone i plaćaju porez. Veliki broj pridošlica može oslabiti podršku koju osjećaju domaći građani kada govorimo o socijalnim davanjima, što je jedan od faktora koji se ističe u američkim i europskim imigracijskim debatama.
Liberalne demokracije imaju mnogo prednosti od imigracije i ekonomski i kulturno. No one također imaju i neupitno pravo da kontroliraju same svoje granice. A svi ljudi imaju temeljno ljudsko pravo na državljanstvo. No to ne znači da imaju pravo na državljanstvo u bilo kojoj državi osim one u kojoj su oni ili njihovi roditelji rođeni. Međunarodni zakoni ne određuju pravo tj. ne osporavaju pravo svake države da kontrolira svoje granice ili samostalno određuje kriterije za državljanstvo.
EU bi trebala kontrolirati svoje vanjske granice bolje nego što to sad čini, što u praksi znači da je potrebno Grčkoj i Italiji osigurati više sredstava i snažniji pravni stroj kako bi se kontrolirao priljev imigranata. Europska agencija zadužena za to, Frontex, nema ni dovoljno zaposlenika ni sredstava a ni dovoljno političke podrške od zemlja članica koje su zabrinute mišlju kako zadržati imigrante izvan granica. Taj sustav slobodnog kretanja unutar granica EU neće biti politički održiv dok se pitanje europskih vanjskih granica ne riješi.
U SAD-u je glavni problem nedosljedna provedba zakona o useljavanju. Čineći malo da bi spriječili ulazak i ostanke milijuna ljudi nezakonito u zemlju i zatim se okrenuli nekim sporadičnim deportacijama, što je bio dio Obaminog funkcioniranja, je teško održiva dugotrajna politika.
No Trumpova želja o "izgradnji zida" na granici sa Meksikom je puno više od nativističkog položaja, a veliki broj ilegalnih imigranata ulazi u zemlju legalno i jednostavno ostaju u zemlji nakon što im vize isteknu. Potreban je bolji sistem sankcioniranja ljudi i kompanija koji zapošljavaju ilegalne imigrante, za što će biti potreban nacionalni identifikacijski sistem kako bi poslodavcima mogao pomoći i pokazati tko može raditi za njih. Takav sustav nije utvrđen s obzirom kako jako puno poslodavaca ima koristi od jeftine radne snage, ilegalnih imigranata. Ovaj sistem kritiziraju i ljevica i desnica s obzirom na niz sumnji kako bi to mogao biti pokazatelj kako je vlada prekoračila svoja prava.
U SAD-u se trenutačno nalazi 11 milijuna ilegalnih useljenika. Većina njih u zemlji je već godinama i bave se jako korisnim poslovima, podižu obitelji i ponašaju se kao svi građani koji poštuju zakon. Mali dio njih počinili su neke zločine, kao što je i manji broj 'pravih' Amerikanaca počinio neki zločin.
No ideja kako su svi ilegalni imigranti kriminalci zato što su prekršili zakon o ulasku ili ostanku u zemlji je smiješna, kao što je smiješno misliti da ih SAD može prisiliti da napuste zemlju i vrate se u zemlje iz koje potječu. Temeljene polazišne točke u imigracijskom reformi postoje već neko vrijeme.
Federalna vlada bi trebala poduzeti ozbiljne izvršne mjere kako bi kontrolirala granice i stvorila put dobivanja državljanstva za ilegalne imigrante bez kriminalne prošlosti. Takva pogodba mogla bi dobiti podršku većine američkih glasača, no oni snažni protivnici imigracije protiv su bilo kakve vrste "amnestije" a grupe koje podržavaju imigrante protive se bilo kakvim strožim mjerama.
Javne politike koje se fokusiraju na uspješnu asimilaciju stranaca mogle bi pomoći da se ova pat pozicija riješi i tako spriječiti trenutačni porast populista u SAD-u i Europi. Grupe koje se glasno protive imigraciji koalicija su ljudi s različitim brigama. Hard core nativiste pokreće rasizam i netrpeljivost, i malo toga se može napraviti kako bi oni promijenili svoje mišljenje. No ostali imaju niz legitimnih briga zbog brzine socijalnih promjena koje pokreće masovna imigracija i zabrinuti su zbog kapaciteta postojećih institucija i mogućnosti njihovog odgovora na ove promjene. Politika usmjerena na asimilaciju mogla bi odagnati njihove brige i odmaknuti od od onih punih predrasuda.
Politika identiteta napreduje kad god su siromašni i marginalizirani nevidljivi njihovim sunarodnjacima. Gnjev oko izgubljenog statusa počinje sa pravom ekonomskom nevoljom i jedan od načina kako bi se taj gnjev trebao suzbiti je ublažiti zabrinutost oko poslova, prihoda i sigurnosti. U SAD-u su mnogi ljevičari prije nekoliko desetljeća prestali razmišljati oko ambicioznih socijalnih politika koje bi mogle 'izliječiti' loše uvjete siromašnih. Lakše je razgovarati o poštovanju i dostojanstvu nego izmisliti potencijalno skupe planove koji bi konkretno smanjili nejednakost.
Velika iznimka u ovom trendu bio je Obama, čiji Affordable Care Act je bio velika promjena u američkoj socijalnoj politici. Oponenti ove politike pokušali su ju okarakterizirati kao pitanje identiteta i insuirati da je politika koju je dizajnirao "crni" predsjednik takva da pomaže "njegovim".
No ACA je bio nacionalna politika dizajnirana kako bi pomogla siromašnim Amerikancima bez obzira na njihovu rasu ili identitet. Mnogi od onih kojima je ovaj zakon išao na ruku bili su bijeli stanovnici u ruralnim područjima na Jugu, koji su bili uvjereni da glasaju za republikanske političare koji žele ukinuti ACA.
Politike identiteta otežale su izradu takvih ambicioznih politika. Iako su borbe oko ekonomske politike proizvele oštre podjele na početku dvadesetog stoljeća, mnoge demokracije otkrile su kako će oni sa suprotstavljenim ekonomskim vizijama često doći do kompromisa.
Pitanja identiteta teško je pomiriti, nekoga priznaješ ili ne. Bijes oko izgubljenog identiteta ili nevidljivosti često ima ekonomske korijene, no borba oko identiteta često odvlači od političkih ideja koje bi mogle pomoći. Kao rezultat toga teže je kreirati širu koaliciju kako bi se borili sa redistribucijom. Članovi radničke klase koji također pripadaju grupama identiteta sa većim statusom imaju običaj oduprijeti se o zajedničkih ciljeva onima koji su ispod njih i suprotno.
Demokratska stranka trebala bi donijeti važnu odluku. Mogu nastaviti pokušati dobiti izbore s povećavanjem mobilizacije grupa koje opskrbljuju svoje najžešće aktiviste: Froamerikance, Hispance, žene, LGBT zajednicu itd. Ili bi stranka trebala pokušati dobiti ponovno glasove dijela bijele radničke klase glasača koji su činili kritični dio demokratske koalicije od New Deala i dalje, no koji su prebjegli na nedavnim izborima u republikanski tabor. Bivša strategija mogla bi im osigurati pobjedu na izborima, no to je loša formula za upravljanje državom.
Republikanska stranka postaje stranka bijelaca, a Demokratska postaje stranka manjina. ako bi se ta proces nastavio i dalje, identitet bi u potpunosti svrgnuo ekonomsku ideologiju kao glavnog rascjepa američke politike, što će biti nezdrav rezultat za američku demokraciju.
Ujedinjena budućnost
Strahovi oko budućnosti uvelike se izražavaju kroz fikciju, posebno znanstvenu fikciju koja pokušava nove svjetove kreirati, zamisliti na novim vrstama tehnologije. U prvoj polovici 20. stoljeća mnogi od tih strahova usredotočili su se na velike, centralizirane birokratske tiranine koji su uništili individualnost i privatnost, sjetite se samo Orwellove 1984.
No priroda takvih zamišljenih distopijskih društava počela se mijenjati u kasnijim desetljećima i ukazivala je na tjeskobe podignute oko politike identiteta.
Tzv. cyber punk autori kao što su William Gibson, Neal Stephenson, i Bruce Sterling vidjeli su budućnost kojom dominiraju centralizirane diktature ali od nekontroliranih socijalnih fragmentacija koje omogućuje Internet. Stephensonova novela iz 1992. godine Snow Crash predstavlja ambicioznu ideja u kojoj pojedinac može usvojiti avatare i izmijeniti njihov identitet kako želi.
U noveli SAD je podijeljen na Burbclaves, prigradske enklave, sigurne, zaštićene ali jako starinske i uniformirane. Za putovanje iz jednog kvarta u drugi potrebne su putovnice, CIA je privatizirana, a nosač zrakoplova USS Enterprise postao je ploveći dom izbjeglicama. Autoritet federalne vlade smanjio se na veličinu zemlje na kojoj su locirane njihove zgrade.
Naš sadašnji svijet kreće se prema svijetu hiper centralizacije i beskrajne fragmentacije. Kina tako razvija masovni diktatorski sustav u kojem vlada prikuplja posebne osobne podatke o svakodnevnom životu i transakcijama svakog građanina. S druge pak strane na drugim dijelovima svijeta vidljiv je raspad cnatrliziraih institucija, pojava neuspjelih država, povećanje polarizacije i rastućeg manjka konsenzusa oko zajedničkih ciljeva. Društveni mediji i internet, olakšali su pojavu samostalnih zajednica, koje nisu ograničene fizičkim barijerama već zajedničkim identitetima.
Dobra stvar kod distopijske fikcije je u tome što se gotovo nikada ne ostvari. No ostaju u sjećanju kao opasani podsjetnik. 1984. postala je moćni simbol totalitarne budućnosti koju ljudi žele izbjeći, a knjiga je pomogla 'cijepiti' društva protiv autoritarizma. Ljudi danas mogu zamisliti svoje zemlje kao bolja mjesta koja podržavaju povećanu različitost no isto tako i prihvaćaju viziju kako različitost može poslužiti zajedničkom interesu i podržati liberalnu demokraciju a ne potkopati ju.
Ljudi nikada neće prestati misliti oko sebe i njihovog društva po pitanju identiteta. No njihovi identiteti nisu fiksirani ili nužno dani im prilikom rođenja. Identitet se može iskoristiti kao moćno oružje podjele, no isto tako može se iskoristiti kako bi ujedinio. To će, na kraju, biti 'lijek' za populističke politike sadašnjice.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nacija je obična izmišljotina da bi se ljudi mogli poistovjetiti i udružiti na marginalnim značajkama i s njima manipulirati i podjarmiti!. Ljudi su u svojim postupcima dobri ili loši i to je sve!