Prvo jutro ožujka i Dan nezavisnosti BiH osunčani Bihać dočekao je smirajem pustih ulica, umoran od višednevne proslave svojeg 759. rođendana. Čak nije bilo ni migranata, koji inače, mahom pognute glave zbog pogleda uperenih u zaslon mobitela, danonoćno krstare gradom sa samo njima poznatim smislom, polazištem i odredištem.
Bio sam pomislio kako sam odabrao pogrešan dan za oslikavanje suživota Bišćana, Kladušana i stanovnika cijeloga kantona i tisuća pridošlih ljudi iz tko zna kojih država, koji malošto imaju zajedničko osim strašne sudbine i zajedničkog cilja. Namah prepoznajem i slutim, ta se slika uvelike promijenila prema lanjskoj, pa će se odraziti i u nas, u Hrvatskoj.
Kao što smo za lanjskog Uskrsa reportažom iz Sarajeva i Velike Kladuše najavili, sad nam već dobro znana zbivanja na hrvatskoj granici, koja glumi šengensku, a to baš i nije.
Temperatura se približavala petnaestom stupnju, a snijegom su još pokriveni vrhovi Plješevice, planine koja se poput zida propela kilometar i pol uvis nad gradom. S ličke strane zovu je "vražjim vrtom". Ona i hrvatska policija ispriječili su se tisućama migranata na mjesecima i godinama dugome putovanju kao najveća prepreka, a istodobno i nada za ostvarenje snova o boljem životu.
S druge strane je kuća njihovih snova, Europska unija, ali i dvije državice, Hrvatska i Slovenija, za koje nikad nisu ni čuli dok im nisu postale najvećom preprekom koju treba samo što prije pregaziti. Odlučih – idem gore, gdje je prije dva mjeseca promrzle migrante s djecom, pa čak i pripadnike Gorske službe spašavanja koji su im pokušavali pomoći, morala spašavati ekipa Federalne uprave civilne zaštite.
Kod bolnice na rubu grada zastadoh pred malom poštom. Velika skupina tamnoputih mladića s naprtnjačama i vrećicama hrane i energetskih napitaka gurala se pred ulazom. Objasniše mi – to je jedino mjesto na kojem, prije još jednog pokušaja napada na hrvatsku granicu, mogu podignuti novac, na šalteru samo za njih. No ne rekoše tko im ga šalje.
Auto je stenjao i škripao na rupama i kamenju razrovane šumske ceste, kuće su već bile daleko iza mene, a i vikendice sve rjeđe. U pustoši posustade nada da ću nekog sresti i pitati jesam li na pravome putu, ali mi se ispriječiše razigrani psi. Potom i čovjek, u dvorištu vikendice iz njegovih snova, ugniježđene s nekoliko drugih, nedovršenih ili devastiranih. Vrtio je glavom gledajući u hrvatske registarske pločice, čudeći se što sam tu, pa je samo rekao: "Idite dokle vas cesta vodi, oko četrnaest kilometara. I – sretno!"
Rekoh kako mu zavidim što uživa u toj ljepoti i pogledu na Bihać "pod nogama". Odgovorio mi je: "Ja zapravo pokušavam sačuvati ovo, da mi se ne dogodi ono što su doživjeli moji susjedi. Neki jednostavno nisu mogli biti stalno ovdje, ostali su migrantima iznajmljivali kuće. I jedni i drugi to su preskupo platili."
Deseci, stotine odbačenih limenki energetskih napitaka, plastičnih vreća i boca bile su po cesti i uz nju, a sve češće komadi odjeće, vreće za spavanje... Kažu neki da ih migranti bacaju tako šaljući poruku drugima da su na pravom putu. A onda – šok! Debeli led na cesti! I strah. Potom i raskvašeni snijeg. Kotači su proklizavali, rep auta "šetao"... Trajalo je cijelu vječnost. Tek tad u prorijeđenoj šumi i na bjelini snijega ugledah u daljini grupu u pokretu. Pa opet i opet...
Nakon gotovo jednog sata prevalih tih dvadesetak kilometara, radujući se na boru zakačenoj drvenoj ploči na kojoj je pisalo: "Izletište Pršine uvale". Ukaza mi se bijela kuća išarana crvenim sprejem. Okrenuh auto u smjeru odakle sam došao, za svaki slučaj, pa protegnuh noge u dvorištu i u sablasnoj tišini zapalih cigaretu olakšanja. Gledam na terasi, uz pečenjarnicu, hrpu odbačenih stvari, naprtnjača, deka... I tad osjetih miris vatre. Tinjala je gomila pepela nasred terase. Uz nju torbe, ruksaci...
Jedna se deka na trenutak pomaknu. I shvatih, stojeći metar od njih – to nisu odbačene stvari, ispod njih spavaju ljudi, a ne vidim nijednoga. Što sad? Dugo, dugo sam dvojio, riskirao... Pokušah ući u demoliranu kuću, ali nisam uspio, no ono što sam vidio bilo je kao iz najgorih snova. Demolirana peć i pepeo rasut posvuda, podovi iščupani za loženje vatre, uništena kupaonica, ljudski izmet na svakom koraku...
"Ne budi ih, nervozni su, tko zna što im se noćas na granici dogodilo i koji put pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Mogu biti i drogirani", reče mi umirovljeni policajac kad ga dobih mobitelom.
"Vrati se u grad!"
Poslušah ga, ispraćan ledenim pogledima grupica migranata koji su se uspinjali i sklanjali s ceste.
Sutradan mi je Safet Abdihodžić, koji je donedavno sa suprugom dočekivao planinare i gostio ih u toj kući koju im je Šumarija prepustila na korištenje, rekao da je malo poslije mene bio gore, s društvom, zatekli su puno migranata, ali s njima nisu kontaktirali jer to više nije preporučljivo.
Dok sam sat poslije vozio cestom koja vodi put Sarajeva, ususret su mi stazom između magistralne ceste i željezničke pruge nailazile, sve češće, grupice tamnoputih ljudi, teško vukući noge asfaltom, pognuti pod teškim ruksacima i bez riječi. Oni nisu buljili u mobitele jer im se Bihać već ukazao, ali su još kilometri pred njima. Pomislih: "Pa kako su se probili kad je Bihać još jedanput u svojoj povijesti pod opsadom?"
Policija je zatvorila sve prilaze kantonu na granicama i posvuda u unutrašnjosti postavila kontrolne točke da bi osujetila trgovanje migrantima. Patrole su posvuda, to je teško i zamisliti dok ne vidiš. Kliknuh brzo – pa oni se zapravo vraćaju nakon noćašnjeg neuspjela pokušaja prelaska u Hrvatsku. Tko zna kojeg po redu. Neki su polijegali na travu uza zelenu Unu, jednu i jedinu, kako Krajišnici kažu za tu rijeku ljepoticu.
Odlučih napustiti Bihać do popodneva, neka se razbudi, i sjurih se uz Unu zmijom ceste koja prati svaki njezin zavoj i slap u uskome kanjonu, gdje im se pridružila odnedavna oživjela željeznička pruga koja se protegnula do Banje Luke i Sarajeva i dalje do Ploča. Odredište mi je – Bosanska Otoka, malo dalje od turističkog raja na Zemlji koji se zove Bosanska Krupa. Pred polazak mi blagajnik na Željezničkom kolodvoru Bihać reče da suvremenim vlakom iz Sarajeva do grada više ne stiže nijedan migrant.
A još donedavno su kompozicije bile krcate takvih putnika, otkad je prije nekoliko mjeseci uz veliko slavlje obnovljena veza sa Sarajevom. Sad policija Unsko-sanskoga kantona upravo u Bosanskoj Otoci, nadomak granice s Republikom Srpskom, iz vlaka istjeruje migrante. Neki su htjeli izaći već u Banjoj Luci, ali im je to zapriječeno. Vraćaju ih na granicu i ostavljaju na cesti.
Ostaju tu jer im ni policija Republike Srpske ne dopušta povratak na njihovo područje, a do ožujka ih je ove godine zatečeno više od tisuću i svi su deportirani. Republika Srpska ih ne želi, ne želi ni europski novac za njihovo zbrinjavanja, zapravo ih ne zanima ništa u vezi s migrantima. Stoga oni otvaraju nove rute prema Dvoru na Uni, Unom noću plovi sve više čamaca prema hrvatskoj obali. A područje je još poprilično minirano.
"I što će se sada dogoditi tim ljudima", pitam stotinjak metara dalje srpske policajce za sudbinu osam odraslih ljudi iz Irana i osmogodišnjaka s njima, s velikom prtljagom uz cestu.
"To nije naša briga. Ne znamo, a pustiti ih ne smijemo."
Ti nesretnici su zapravo jedna velika obitelj, tri mjeseca proveli su u BiH, uglavnom u Sarajevu. Beznađe ih je poguralo u novu avanturu, ukrcali su se u cargo vlak za Bihać. Tu, šezdesetak kilometara prije odredišta, izbačeni su iz vlaka. Sad im s druge strane stoje i dva federalna policajca.
"Nisu ni naša briga, ne znamo što će biti s njima", kažu.
"Znam ja", reče mi na bosansko-hrvatsko-srpskom jeziku tamnoputi mladić koji je stajao podalje, nakon što sam mu se predstavio misleći da je doputovao s njima. Reče da se zove Faris.
"Kad bude mrak, idemo u šumu. Vidiš li ona brda? Prijeći ćemo ih pješice i ondje će nas čekati kombi. Vozač iz Bihaća. Pouzdan. Odvest će ih blizu Centra za migrante. Surađujemo već godinu dana. A ti si iz Zagreba? Stvarno?"
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Koji arhaični jezik. Kada je ovo bilo? U 16. st? "ledeni pogledi migranata", "ne približavajte se, možda su drogirani", "ljudski izmet posvuda" Kao da su orci a ne ljudi, umjesto da ih lijepo odvedu u EU gdje i žele, oni ... prikaži još! ih tuku i ne daju im jesti!
KUDA IH PUSTITI PA ZLO I AUSTRIJA IH VRATE NAMA U HOT SPOT. NAŠ MINISTAR MI SE ČINI DA ULJEPŠAVA SITUACIJU. IMAMO MI I VOJSKU KAO PRIPOMOĆ ZA PROLJEĆE.
"Migranti na granici: Ništa ih ne može zaustaviti, grabe u EU" ... Koji stupidan naslov... Pa samo više dobre volje i organizacije u zaštiti državne granice i te kako se mogu zaustaviti... Ako Zakon o kretanju i boravku stranaca vrijedi ... prikaži još!di za sav normalan svijet onda bi trebao vrijediti i za njih...