Life
195 prikaza

Otac Aylana Kurdija: 'Živjeti u Kobaneu je kao biti u komi'

Zid dobrodošlice u Bruxellesu
Wiktor Dabkowski/DPA/PIXSELL
Cijeli svijet je ostao u šoku nakon objave fotografije tijela trogodišnjeg Aylana Kurdija, a evo kako je njegovom ocu, koji je tog dana izgubio oba sina

Abdullah Kurdi je otac trogodišnjeg Aylana i četverogodišnjeg Galiba, a obojicu je izgubio kad se brod u kojem su se nalazili prevrnuo nedaleko turske obale. Odlučio je izaći u javnost sa svojom pričom, kako bi pokazao život izbjeglica, čiji je simbol postao upravo njegov mlađi sin.

"Moja obitelj i ja napustili smo Damask brzo nakon što je izbio rat u Siriji. Tamo sam radio kao frizer, a živjeli smo u kurdskom naselju Rukn al-Dinu. Ali situacija je postajala sve opasnija, pa sam odveo ženu i djecu u Kobani.

Posjedovali smo nekoliko maslina i zemlje ondje, te smo svako ljeto okopavali zemlju i putovali između dva grada. Uskoro sam ondje ostavio obitelj i otišao u Istambul gdje sam se zaposlio u tvornici tekstila.

Kobane | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Svaki dan sam radio 12 sati i novce slao u Kobani. Spavao sam na poslu kako bih uštedio, u prljavom podrumu kojeg bi po noći šef zaključao izvana. Tako smo živjeli tri godine, s tim da sam ja redovito posjećivao obitelj.

No tad je 2014. Islamska država napala Kobani. Moja žena Rehan i sinovi Aylan i Galib, koji su tad imali dvije i četiri godine, pobjegli su kao i deseci tisuća drugih stanovnika. Tad je moja žena prvi put rekla: "Slažem se, trebali bismo napustiti Siriju", dok to nije htjela učiniti nijednom prije toga.

Planiranje odlaska u bolju Europu

Došla je s djecom u Istambul. Ja sam tražio posao na gradilištu da zaradim više novaca za sve nas. Svakodnevno sam nosio 200 vreća cementa po stepenicama, 11 sati. To je bio težak posao, ali Turska je skupa zemlja. Pronašli smo sobu, vlažnu i mračnu, koja je koštala 400 turskih lira (skoro 900 kuna) mjesečno. Moja sestra, koja živi u Kanadi već 25 godina, plaćala nam je podstanarstvo."

Abdullah napominje da su, unatoč lošim uvjetima, prvi put spomenuli napuštanje Turske tek prije pet mjeseci. Djeca su dobila kožne bolesti, te su ih trebali mazati s posebnim kremama tri puta dnevno, točnije trebala im je jedna tuba kreme dnevno, koja je koštala previše. Uz to, u to vrijeme su im se javili prijatelji koji su se domogli Europe i obavijestili ih da je život ondje puno bolji, piše Spiegel.

Još u studenom 2011. godine predali su molbe u UN-u u Istambulu i Ankari, kako bi kao izbjeglice prebjegli u drugu zemlju.

"Rekli su mi: 'Neka mobitel bude uz vas, nazvat ćemo vas. Pomoći ćemo vam.' Uvijek sam držao mobitel uz sebe, ali nikad me nije kontaktirao nitko iz UN-a. 

Pomoću moje sestre priijavili smo se i za Kanadu, ali su naši zahtjevi odbijeni. U tom trenutku smo odlučili pobjeći u Njemačku. Moj brat sad živi tamo, u prihvatnom centru u Heidelbergu, gdje smo pokušali zajedno doći preko kopna, no mene je turska policija uhitila na granici s Bugarskom.

Izbjeglice u Grčkoj | Author: Peter Jordan/News Syndication/PIXSELL Peter Jordan/News Syndication/PIXSELL

Zato se moja obitelj odlučila na morsku rutu, te smo otputovali u Izmir. Moja žena je bila suglasna s tim, što mi je bilo jako važno. Očuh mi je rekao da bih trebao krenuti sam i zatim legalno uvesti obitelj, ali nisam ih želio ostaviti same.

Otišli smo u Izmir, u hotel, u kojem smo proveli 12 dana, za 50 dolara po noćenju. Turski i sirijski krijumčari u Izmiru rade potpuno otvoreno, te smo odmah našli nekoga. Prvo je tražio 6.000 eura za prijevoz, ali Galib i Aylan su se brojali kao jedna osoba, pa sam platio 4.000 eura, sestrinim novcem. Otišli smo u Bodrum, jer Grčka nije daleko od tamo."

Nisu ni slutili što ih čeka kad su se ukrcali u pet-šest metara dug i dva metra širok motorni brod. Djelovao je dovoljno sigurno za 13 putnika, a kapetan im je rekao da će vožnja potrajati svega 10 minuta. Vidjeli su otok koji je djelovao jako blizu, te su im rekli da je to Kos. I tako su krenuli, 1. rujna u 23 sata.

Kratki put koji ih je koštao života

"Voda je bila mirna. No nakon pet minuta sve se promijenilo. Kapetan je primijetio da je more previše nemirno, pa se pokušao vratiti. No tad je došao veliki val i prevrnuo naš brod. Neki tvrde da sam ja preuzeo kormilo, ali to nije točno. 

Kapetan je ostao s nama, a krijumčari su već napustili obalu. Bio je mrak. Nisam mogao vidjeti ženu ni djecu. Ali čuo sam ženu kako vrišti. Njezine posljednje riječi su bile: "Abu Galib, oče Galibov, pazi na djecu". No nisam ih više mogao dohvatiti. Držao sam se za brod, sve dok jedan od nas nije došao do obale i pozvao policiju. Preko noći su me zatvorili u ćeliji."

Nakon toga mu je, kaže danas, sve kao u izmaglici. Tvrdi da ga je policija odvela u bolnicu gdje su ga obavijestili da su pronašli njegovu mrtvu obitelj. Sjeća se da je plakao kad je vidio njihova tijela.

Kobane | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

"2. rujna poletio sam sa zrakoplovom i mrtvom obitelji preko Istanbula do Şanlıurfe. Od tamo smo se prevezli preko tursko-sirijske granice. Primio me Anwar Muslim, predsjednik kurdske vlade u Kobaniju. Natrag smo se prevezli s velikom procesijom. Sprovod je trajao tri sata i došlo je više od tisuću ljudi. Poslije smo primili ljude u uništenoj kući mojeg očuha, u kojoj ja sad živim. 

Živjeti u Kobani je kao biti u komi. Nema infrustrukture, posvuda je prašina, a tijela mrtvih ljudi leže ispod krši. Užasno smrdi. Ne možemo spavati, jer nas grizu insekti. Nema dosta mlijeka za djecu, nema lijekova i jako je malo vode.

Ali više nikad neću napustiti Kobani. Želim biti blizu obitelji. Čak i ako je sve što imam njihova odjeća. Ne mogu više ništa učiniti. Osjećam se kao da sam mrtav."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.