Stigma koja obuhvaća temu mentalnog zdravlja i pacijenta koje pate od takvih poremećaja apsolutno je tragična. Iako ona postoji i danas, u prošlosti je bilo još i gore, kada je znanje o takvim bolestima bilo minimalno, a pacijenti su bili obilježeni kao kriminalci, divljaci i u svakom slučaju netko tko treba biti odstranjen iz društva.
Ovo su neke od stvarnih horor priča iz takvih ustanova.
1. Zabava u paklu
Medicinska sestra koja je radila u azilu za mentalno bolesne u prvoj polovici 20. stoljeća prisjeća se kako su na odijelu imali jednog duboko poremećenog pacijenta koji je mislio da je kupaonica portal, ulaz za pakao. Pacijent je bio uvjeren da mu se Sotona direktno obraća te mu daje naredbe da dovuče druge pacijente u kupaonicu. On bi ih tamo odvodio i potom gušio do smrti. Osoblja je bilo vrlo malo te nisu mogli pratiti sve pacijente, pa su redovito pronalazili nesretne žrtve na podu kupaonice. Osoblju su bili potrebni tjedni da poremećenog pacijenta izoliraju, a neki su se i šalili kako im olakšava posao smanjujući broj ljudi o kojima moraju brinuti kroz svoju "zabavu u paklu".
2. Mirno spavaj
Tijekom najplodnijeg doba mentalnih azila, mnogi su ljudi od njih tamo odvedeni i ostavljeni su tako, zaboravljeni od cijelog svijeta, pa i svojih obitelji koje su ih se sramile. Jednom u azilu, nitko nije mogao čuti njihove pozive upomoć, usamljene jecaje i očajničku viku. Brojne priče uključuju premlaćivanja od strane osoblja, nedostatak skrbi, izgladnjivanje i druge vrste nenasilnog zlostavljanja.
Ponekad se osoblje zabavljalo tako da bi histeričnim pacijentima umjesto sedativa davali bombone, pa bi sjeli iza stakla da gledaju privatnu "predstavu". Neke bi pak umirivali nepotrebnim lijekovima iz zabave. Igra je funkcionirala tako da, kad bi pacijent počeo vikati, imali su izliku da ga odvedu u privatnu sobu. Tamo su ga zavezali, te bi im služio kao meta za pikado, a umjesto strelica bi koristili igle napunjenje sredstvima za smirenje. Nakon toga bi uzeli njegovo beživotno tijelo te ga odvukli do sredine zajedničke prostorije, gdje bi ga ostavili za primjer drugima.
3. Smiješak molim
U SAD-u tijekom 1950-ih u jednu je mentalnu ustanovu došao liječnik kojeg su nazivali dr. Smile. Njegova j najveća pritužba bila pacijenti koji se mršte, tvrdio je kako ga oni rastužuju i demotiviraju u poslu. Stoga je od njih zahtijevao da svaki put kad ga vide budu nasmiješeni, a tko to ne izvrši dobivao je okrutnu kaznu od osoblja. Kod onih koji zbog svog stanja nisu bili u mogućnosti nasmiješiti se, sestre su morale koncem zatezati lice tako da bi kreirale grimasu koja sliči na lažni smiješak. Njima se taj konac nije skidao, a ako bi ga skidali sami, zavezali bi im ruke i noge.
4. Napuštena djeca
Kad su djeca bivala ostavljena bilo to nakon što su im roditelji umrli ili obitelji nisu imali dovoljno sredstava za skrb o njima, imali su dvije opcije - dati ih u sirotište ili u institucije poput azila. Ponekad su djeca bila odvojena od odraslih, no u nekim ustanovama su slobodno šetala između mentalnih bolesnika, pa ne čudi da su i sami, uz traumu napuštanja i sami razvijali poremećaje ponašanja. Neka od njih si zbog toga postajala sklona nasilju i seksualnim napadima. Tako je jedna dječak u britanskom azilu redovito maltertirao ženske pacijentice pod sedativima, a kad bi ga osoblje uhvatilo samo bi ga pretukli. Već sutradan bi on nastavio s istim ponašanjem.
5. Djevojčica u okovima
U jedan je mentalni azil dovedena djevojčica jer joj je dijagnosticiran poremećaj nakon što nije mogla prestati buljiti u druge ljude. Zurila bi u sestre, pacijente liječnike i nitko nije znao kako je zaustaviti. Osobito je buljila u zaštitare, a nakon što je jedan poludio, davali su joj tretmane elektrošokovima. No, niti to nije upalilo, pa su je odlučili zavezati te joj postavili lice tako da gleda u zid preko dana, dok bi je preko noći vezali za krevet. Nikad joj više nije bilo dopušteno gledati u nekog, a to je potrajalo tijekom cijelog njenog boravka u instituciji.
6. Grebanje do smrti
Medicinska sestra koja je svoje priznanje ostavila na jednom blog forumu, priznala je kako je tijekom 1970-ih radila u mentalnoj ustanovi. Tamo je redovito radila vizite, a prolazeći kraj jednog skladišta, redovito je čula zvukove grebanja. Mislila je da je riječ o kakvoj životinji ili štakoru, a scena se svakodnevno ponavljala. Nakon tjedan dana odlučila je vidjeti kakva je to životinja unutra te je maknuti, a ključeve od skladišta je uzela s porte. Kad je otvorila vrata šokirala se shvativši da se unutra nalazi mrtav pacijent koji je s noktima potpuno izgrebao zaključana vrata.
7. Šok terapije
Jedan popularan psihološki tretman koji se koristi i danas je terapija elektrošokovima koja navodno, vođena od strane stručnjaka i u kontroliranim uvjetima može dati dobre rezultate. No, nekadašnje šok terapije nisu ni slične onim današnjim, već su prije izgledale kao grozno mučenje. Pacijente bi vezale te im u usta stavljali metalni obruč oko glave. Druge metode su uključivale uklanjanje zubi pacijenta ili pak dijelova jezika kako oni ne bi mogli proizvoditi buku. Ni djeca nisu bila pošteđena takvih terapija, a jedan je mladi pacijent mjesecima živio sa zašivenim ustima, a hranili su ga minimalno - kroz slamku.
