Psiho iz Dubrave: Tukao ljude čekićem i šopao ih staklom

- Jedne mi je večeri pokazao dan-dva star prijepis svog telefonskog razgovora s jednim novinarom. Bio je očajan. “Gle”, rekao je, “šta mi pakiraju. Pa ja ovo nikad nisam izgovorio...!” Transkript je bio svjež, što znači da je Sliško u “službi” imao svog čovjeka. Te su prijepise mogli dobiti samo ljudi goleme moći ili bogatstva, a on je bio i jedno i drugo. Bio je izuzetno inteligentan, promućuran, vješt na riječima. “Nisam ja ovako zamišljao svoj život”, rekao mi je jednom. Zvao me zato da preko mene, prijateljski, poruči nekim novinarima da ih želi upoznati kako bi prestali negativno pisati o njemu. Par mjeseci kasnije, iz petog pokušaja likvidiran je u središtu Zagreba. 

- Bila sam u knjižnici Bogdan Ogrizović na Cvjetnom trgu pored Kulturno informativnog centra. U toj knjižnici sam učila jer sam živjela u blizini. Često sam tamo visila. S prijateljem sam se tog dana dogovorila da ćemo se naći u slastičarnici odmah pored knjižnice. Osim nas dvoje u slastičarnici su bile još samo konobarice. Pijuckali smo kavu i sjedili desetak minuta kada smo začuli niz pucnjeva u nizu. Automatski smo se spustili pod stol, tražeći zaklon. U tom trenutku sam vidjela muškarca kako pretrčava s pištoljem. Vjerojatno sam vidjela Bertića, no ne sjećam se. Rekla sam da je imao šuškavac, no možda je to bio odbljesak pištolja. Čekali smo dok nije došla policija. To je bilo na pet metara od nas. Nakon nekoga vremena, stigla je policija koja je onda od nas dvoje i konobarica uzela izjave. 

Beogradsko podzemlje Life Misteriozni vođa zemunskog klana – nitko ga ne smije slikati

U međuvremenu me nazvao tata i zabrinuto vikao: “Nisi ništa vidjela! Nisi ništa vidjela.” Nisam vidjela ubojicu Cappiua, no jasno se sjećam krvavog Sliškovog tijela - prisjetila se naša sugovornica 22. ožujka 2001. Kralj poker aparata Vjeko Sliško osam sati prije svoje likvidacije dao je intervju novinaru “Globusa”, Marku Cigoju. U stvari, u trenutku kada je ubijen trebao je krenuti na novi susret s novinarem kako bi dovršili biografski intervju koji su započeli 21. ožujka 2001. u restoranu Nevera. Tamo ga je Sliško upoznao s Fikretom od koga je 1998. godine kupio stan u Bogovićevoj 8 u središtu Zagreba. 

Tijekom razgovora rekao je kako se ponudio da će financirati projekt Željka Senečića o snimanju dokumentarnog filma o Anti Topiću Mimari. Pričao je o druženju s arhitektom Robertom Somekom, koji je za njega projektirao poslovnu zgradu u Novom Zagrebu te kako se čuo s Ivanom Rabuzinom, od kojega je namjeravao kupiti neke slike. 

- Dosad sam, možda, i razmišljao o odlasku iz Zagreba, ali u posljednje vrijeme upoznao sam toliko zabavnih ljudi da sam počeo potpuno opušetno živjeti - rekao je Sliško. Tijekom razgovora, kazao je kako ga je svim trikovima kocke naučio Ivan, vlasnik radnje na Britanskom trgu. 

- O kocki znam mnogo, ali ne volim kockati. Samo sam jednom u životu, u zagrebačkoj Dubravi, s Bagarićem igrao ozbiljnu igru. Kibicirao sam kako igraju. I u igru su me, zapravo, “uvukli” posve slučajno, a na kraju sam ja izašao kao pobjednik - rekao je Sliško. U razgovoru se dotakao i svog “arhineprijatelja”.

Smrt u noći Life Kako su ubijeni najveći mafijaši Balkana

- Bagarić je bio paranoični ubojica. On je naručio više od 60 ubojstava. I zbog najmanjih gluposti je ubijao ljude, a često je be- zveze vikao: “Ubiti, ubiti, treba ih ubiti!” Znam da je običavao reći nešto poput: “Ne znam treba li nekoga ubiti, ali znam da će biti ubijen onaj koji treba biti.” Pouzdano znam da je samo “Intercontinental”, radi ugleda, zataškao dva ubojstva koja su u sobama počinili njegovi ljudi. Bagarić je pozivao neke biznismene, poslao bi im avionsku kartu i rezervaciju za “Intercontinental”, a oni bi došli, valjda ništa ne sumnjajući. Njegovi ljudi imali su uhodane sheme kako na recepciji mogu do rezervnih ključeva soba pa bi biznismene zaskočili na spavanju. Valjda su ih tukli, vezali, iznuđivali, što ja znam. Znam samo da su jutro poslije dvije takve seanse, u tajnosti, kroz hotelsku garažu, mrtvozornici iznijeli dva tijela. I onda mene uspoređuju s tim ubojicom - obrušio se Sliško na pokojnog “kralja kocke”. 

- Nakon svih atentata, više se ničega ne bojim. Preživio sam samo zahvaljujući sreći, i danas se zaista ne strašim za svoj život. I ženu sam naučio da se ne plaši, jer i u ovakvim okolostima pokušavam normalno živjeti - završio je tada Sliško. 

Isplativ zločin Life Ovo je 7 najunosnijih kriminalnih aktivnosti na svijetu

- Moj je dojam, po izboru i količini oružja, da Cappiau nije bio profesionalac, nego infatilni luđak. Kao da se selio pa je sa sobom nosio sve što ima od oružja. Za profesionalnu likvidaciju u centru grada dovoljan je jedan dobar pištolj, a ne dva loša revolverčića, nepouzdani i poluzavršeni automatski pištolj te bombe. Izbor oružja je vrlo loš i po tome se vidi da se ne radi o profesionalcu – zaključio je tada vještak balističar Rade Stojadinović. Ovu likvidaciju je, navodno, organizirao Marko Nikolić. Nedu- go nakon Sliškova ubojstva pobjegao je u Latinsku Ameriku, a i hrvatskim medijima kasnije su bile objavljene njegove forografije u društvu zanosne egzotične ljepotice. Bertić je osuđen na devet godina i već je odslužio kaznu, a Cappiuaov pomagač Samir Ivo- šević osuđen je na 13 godina. Vjeko Sliško preminuo je 30. ožujka 2001., a 2. travnja pokopan je na Mirogoju.