Life
76036 prikaza

"Srbi su rekli - nikad više sa Hrvatima. I nemojte!"

Nastavak sa stranice: 1

Kako tumačite kada Momo Kapor u tom trenutku postaje srpski nacionalista?

Nisam primijetio da je bio nacionalista. Ono što sam čitao od njega je bilo čisto. A u nešto političke publicistike koju je objavljivao u ono vrijeme kada se družio po Palama i zalazio u Crnu Goru, nisam naišao ni na jednu rečenicu mržnje prema nekom narodu ili nešto što bi sugeriralo ili ostvarivalo neku prijetnju bilo kome za bilo što. Moma je bio vic-maher i šarmer, nimalo ozbiljno političko biće. On je preko glave pregrmio jedva nekako sve sa tim šaljivim stavom. Ali kako je rekla moja Slavica kad je pisala u "Splitskim novinama", prije će Hrvati zaboraviti zvončiće Milana Martića nego viceve Mome Kapora. Jer Momo je napravio dosta viceva i na naš račun, kao i o Srbima. A famozni zvončići, rasprskavajuće granate, koje je ta budaletina Martić izbacio kao idiotski čin primitivne osvete. On je platio svoju sudbinu. Ali više se pamti neki Momin vic.
Ljudi mrze šarm. Svi ga žele imati, a nitko ga ne može steći. A oni koji ga steknu su objekti obožavanja, ali i mržnje. Njih obožavaju u mržnji i mrze u ljubavi. To je bila njegova osobina.

Tko vas je razočarao od prijatelja u Beogradu?

Neki građanski intelektualci koji su prešli u rojalističke vode. Pokojni Nikola Milošević, koji mi je neko vrijeme bio čak i uzor. Sretali smo se mnogo po Beogradu, ono malo što sam mogao da pridonesem intelektualnom nivou, od njega sam mogao učiti. To mi se sviđalo. Ali kada je prešao u te rojalističke sfere, to prijateljstvo je puklo. Nisam ga ni vidio nakon 1996.

U vašoj posljednjoj knjizi piše o smrti...

Moja prva autobiografska knjiga "Sebi pod kožu" bila je bestseler u Beogradu 2006. godine. Ne kao chick-lit. Ali bila je literarno, intelektualistički bestseler. Kada je bila promocija u Akademiji, promet je zakrčio čitavu ulicu, pucala su stakla na izlazima, prodavala se kao alva.

Igor Mandić | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)
Što ako ne umrete još dvadeset godina?

Već se moram ispričati što sam pogriješio u knjizi, računao sam svoju smrt u 76. godini jer sam htio biti pošteni građanin pa da umrem u okvirima statistike, a te se godine govorilo o tome da muškarci umiru sa 76 godina. Bio je red da ja umrem tako. Moji prijatelji su umrli. Nije mi pošlo za rukom. Ova je knjiga strahovito dobro upalila. Kako je smrt tiražna, to je nevjerojatno. Stvar koju sam prvi otkrio bila je mračna strana tabuizirane teme smrti, kao nečega što je privlačno erotično. To je misterij.

Što je tu privlačno?

Postoje razne epohe kroz povijest kada je smrt važna društvena tema i kada pada u zaborav. Već me je i sada ponovno sramota nakon svih ovih sranja koja su se dogodila u Hrvatskoj i Bosni govoriti o individualnim smrtima, koje su otkrivene. Što ćemo sa grobljem Jasenovca? Kao što je Teodor Adorno rekao, pogrešno, nakon Auschwitza se više ne može pisati poeziju, tako sam mogao i ja reći da se nakon Jasenovca više ne može pisati prozu. Onda je Jasenovac počeo padati u zaborav iz ovih ili onih razloga, uglavnom loših razloga. Znate tko je rekao da je put u pakao popločan najboljim namjerama? Svi misle da je to rekao Samuel Johnson, veliki lingvist iz 18. stoljeća, ali pravi izvor je sveti Bernard, koji je bio veliki zagovornik Drugog križarskog rata. U prvom mu je poginuo otac, kao vitez, i on ima taj citat. Pakao je popločan dobrim namjerama, to je njegov citat, jer on dobro zna što govori, očigledno, jer u Prvom križarskom ratu, takozvani bogobojazni zapadnjaci kada su zauzeli Jeruzalem, tada su ljudi i konji gacali do koljena kroz rijeke krvi. I taj Bernard je bio zagovornik drugog rata, onog u kojem su se križari načisto osramotili.

A što je za vas danas Jasenovac?

Kako je priča o Jasenovcu kod nas čak proglašena mitom, jer revizionistička pseudoustašija ili prava ustašija pokušava razmontirati istinu o Jasenovcu, i tek kao zreo čovjek trebao sam da nakon takvog kolektivnog zločina više nije moguće pisati. U tom općem zaboravu kolektivne smrti, ali i našeg nesretnog bratoubilačkog rata, sinula mi je ideja pred kraj mog životnog vijeka da se potrudim oko razjašnjavanja sebi i drugima što se kroz povijest ljudske misli govorilo i pretpostavljalo o smrti. Stvar vrlo složena za moju malenkost. Nisam ni namjeravao biti ravan tim velikim knjigama, namjeravao sam napisati beletrističku verziju, vlastitu, odnosa prema starosti, samoubojstvu i smrti, ali ne tako da budem pametan tako da to pokazujem drugima baratajući tom literaturom kao goluždravo pile okićeno perjem, nego sam htio kroz vlastito iskustvo, a imam ga u životu, sve tri dimenzije sadržane - starenje na prvom mjestu, samoubojstvo u obitelji, a smrt pred vratima.

Tuđman, Mesić i Manolić Disident i u smrti Life 'Tuđman je lupio šakom: Dok sam ja tu, ustašluk ne prolazi!'

A kojim vratima? Ta pitanja zvuče kontradiktorno. Tko zna nešto o smrti, nitko ne zna jer nam se nitko nije vratio da nam kaže što je smrt i kako je tamo, čak ni onaj protagonista od prije dvije tisuće godina, samo što je kasnije crkva razradila ideju da je smrt vjernicima kazna za spolnost, sa spolnošću je smrt ušla u ljudski život. Od Svetog Augustina do danas, to je temelj crkvenog učenja o smrti. Smrt je kazna za istočni grijeh. Naravno da sam se udaljio od toga i pokušao sam na osnovi antičke, stoičke i epikurejske filozofije razmatrati ta pitanja, radeći ne znanstvenu, ne filozofsku niti antropološku studiju, već beletrizirati vlastiti život kroz sve te teme. Svaki student će vam danas na Googleu pronaći 1.500 citata o smrti, samoubojstvu, ali što će s time? Informacija je najveće smeće kad ne znaš što s njome napraviti. Zašto tražiš, zašto bi to htio upotrijebiti, tek onda to vrijedi

Zar nije najveći ljudski strah upravo strah od smrti?

Ja nemam strah. Mislim da sam to pokušao objasniti na mnogo mjesta u knjizi. Kako ćeš se bojati nečega što ne poznaješ? Znam što bi značilo slomiti nogu, toga se bojim, bojim se gripe, strah me je zubobolje, te strahove poznajem. Smrt ne poznajem. To je samo riječ, kaže Epikur, on je kamen temeljac moje knjige. To je zadnja riječ na mojoj sahrani, ako je netko bude htio pročitati. Kao što iza riječi Bog ne stoji ništa, tako ni iza smrti ne stoji ništa. To su dvije praznine koje u nekim periodima ispunjavaju ljudske živote pojedinačno i kolektivno.

Da li još imate simpatije za Putina?

Imam više za njega nego za Trumpa, jasna stvar. Simpatije se ne mogu objasniti kao što ni zašto više voliš plavuše od crnki. Imam simpatije za njega u svim njegovim oblicima djelovanja. Ali o kojima malo znam, ja sam samo čitaoc novina i gledatelj televizije. Nisam političko lice ni neki faktor.

Niste politički faktor, ali imamo vas u političkim bilancama, i Stipe Šuvar vas je stavio u "Bijelu knjigu".

Je, ali smo se poslije ponovno pomirili.

Što vam je zamjerano u socijalizmu?

Zamjeran mi je antikomunizam, koji je bio izražen kroz građanski otpor komunizmu. Jer u Hrvatskoj sličnih primjera ima vrlo malo. Bilo je antikomunističkih proglasa u Hrvatskoj, ali kroz nacionalizam. A onda se Stipi i Dušanu Dragosavcu učinilo da u mom otporu komunizmu oni slute nacionalističke crte. Stipe je tek tijekom rata i nakon mog odlaska u Srbiju shvatio da je moj antikomunizam bio građanski, na građanskim osnovama. Uglavnom, bio sam jedno vrijeme na toj crnoj listi, kao prokazani antikomunist. Tako su me prozvali oni koji su poslije bili demokrati.

A koliko je vama današnji svijet težak jer u njemu može sve osim ljevice? Može Pinochet, ali ne može Allende. Može i Putin i današnja Kina, ali ne može Chavez.

To je dobro definirano. Težak mi je. Preživljavam kao penzioner. Ako ne propadnemo "tutti quanti", onda će još neko vrijeme trajati. Osjećam se užasno bijedno i jadno. Ne mogu se ni sa kime udruživati, čak i da postoji ljevičarska partija, ja ne bih bio u njoj. I proje početka bilo kakvih političkih nemira u Hrvatskoj dao sam intervju sarajevskom časopisu "Valter" u kojem sam rekao da jedva čekam da bude stotinu partija, pa da se ne učlanim niti u jednu.

Isto je i u glazbi. Danas je Bajaga nepoželjan u Hrvatskoj, a poželjan je srpski folk.

Normalno kad taj glas naroda potpuno struji ka nečemu što smatra sebi srodnim. A samo neoustaška elita koja je kod nas na vlasti, vezana sa crkvom, katolibani, ona nameće javnom mnijenju drugačiju sliku o Srbiji, srpskim kulturnim prilikama i idejama i onome što je važno za Srbiju. Nama se u medijima serviraju sve lažne i krive slike o Srbiji. Dezinformacije. Ne možeš doći do istine. I knjigama je prekinut dotok.

Koji je najveći srpski roman?

Crnjanski. "Roman o Londonu".

Ako su Srbi bili ulaznica Hrvatskoj za EU, kako onda gledate što je Srbiji očigledno Kosovo, kojeg se mora odreći?

To je teško pitanje za mene. Kosovo je srpsko, ja drugo ne znam. Ne mogu o toj takozvanoj državi razgovarati.

Da li ste poznavali Crnjanskog?

Sreo sam ga samo jednom u vašoj gradskoj vijećnici, na Andrićevom vijencu, jer sam bio u žiriju kada smo mu dodijelili nagradu za "Roman o Londonu". Stajali smo dvije-tri minute. Bio sam najmlađi član žirija inače, pa se nisam niti usudio ozbiljnije s njime razgovarati.

Igor Mandić | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL
Pekića?

Poznavao sam ga.

Kakvo je bilo druženje s njim?

Umjereno, kavansko.

Dosta se ponovno priča o Mihizu kao najtalentiranijem, ali koji je knjige pisao drugima, a nikada nije uspio sebi.

Jedna vrsta samozatajnosti, asketski intelektualac, po svemu, fizički i duhovno. Posebna vrsta, neka vrsta književnog sveca.

Kako vam izgleda današnja "štampa"? Bili ste glavni urednik "Vjesnika", kojeg danas više nema?

Katastrofa. Strani vlasnici, dva velika koncerna preuzeli su dnevne novine i tjednike sa domaćom upravo, koja se ovamo-onamo mijenja, kako kada. Ali imamo čitav niz dobrih pisaca koji su se mimikrijom uspjeli snaći i u takvim situacijama, kao što sam se ja u socijalizmu snalazio, čak i u nezgodnim okolnostima po sebe, makar da me je pratio i neki odbojni glas.

Zgrada Kockica na Prisavlju REMEKDJELA Style Amerikanci oduševljeni: Titova arhitektura je čudesna

Što biste kao urednik danas savjetovali Jergoviću, na primjer? Sigurno i njega svrstavate u tu grupu?

Apsolutno, on je u dva-tri prva. Ali mu ništa ne bih savjetovao, nego bih ga poticao. No, on ima strahovitu energiju, vrlo se često izražava i mnogo piše.

A kako biste sebe najavili na naslovnoj stranici "Nedeljnika"?

Ma nemojte me zafrkavati, ovako ružnog ćete staviti na naslovnu stranu. Najavio bih sebe nekom rečenicom iz teksta, to je vaša stvar, u to ne ulazim...

Mi smo mislili da vas najavimo: "Igor Mandić, posljednji Jugoslaven?"

Ne, ne. Predzadnji, ha-ha-ha...

A da li je moguća Jugoslavija u budućnosti...?

Onakva kakve je bila, nije. Prvo, Srbin neće sa Hrvatima. Postoji zakletva - nikad više sa Hrvatima. Zar nije tako? Prema tome, uzalud je navlačiti mene na tako tanak led. Srbi su rekli - nikad više sa Hrvatima. I ja se slažem. Nemojte! Osim pod nekim vrlo teškim uvjetima i obvezama, ali samo tako - ne.

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • jim 14:23 25.Listopad 2018.

    Ma, naguzio se Srbima, baš kao i ti. U sridu.

  • jim 14:21 25.Listopad 2018.

    Još kad bi ti, čobane ***, znao da se piše Jean-Paul-Sartre, gdje bi ti bio kraj, opančaru. Upravo zbog toga je tebi Mandić neka veličina, jer je to razina koju možeš doseći. Ali, vaš Vuk Karadžić vas je, jadne i ... prikaži još! zaostale i neuke uspio uvjeriti da je to pravilno, takvo pisanje, čobani čobanski. To je i razlog zbog kojeg ste jedan od zaostalijih naroda u Europi, pa i šire.

  • trt 09:54 25.Listopad 2018.

    Poštovani Mandicu odlaskom Vas i vama slicnih otici ce duh dobrote,snošljivosti,prijateljstva,empatije,širokogrudnosti koju ste sirili za svog života...cuvajte se novokompomiranih maloumnika 90 koje je donijela poplava rata u zagreb....zelim Vam da pozvite sto duze jer u ovom mraku publicistickog dilentanttizma vi ... prikaži još! ste mala svijtla tocka koja još tinja...