Optužene bi u tamnici čuvao porkulab – ključar, odnosno upravitelj gradske tamnice – osoba koja je čuvala gradsku tamnicu i brinula se za prehranu zatvorenika. Na svakom ispitivanju obvezatno bi bio prisutan i dijak (dyak, diak), odnosno školovana i pismena osoba koja bi najčešće bila zapisničar na procesima – on je finim krasopisom vodio zapis čitavog procesa, s podacima o optužbi, izjavama svjedoka, voditeljima i tijeku procesa, dodatnim podacima (npr. o sudionicima), o tijeku torture te izricanju i izvršenju presuda.
Dijak je poznavao latinski jezik (kojim je pisan veći dio dokumenata), ali i hrvatski, kojim je zapisivao izravne navode svjedoka i optuženih kako se u prijevodu ne bi gubilo značenje. Zahvaljujući upravo njegovoj ulozi, i danas imamo tragove s tih procesa. Postojala je i nešto rjeđa funkcija odvjetnika optužene/optuženog, a koja se nazivala procurator (branitelj). Katkad ga ne bi bilo, a katkad je bio prisutan samo formalno i »mlako«. On je očito bio jedna od manje bitnih osoba u procesu, s obzirom na većinski postotak smrtnih presuda te je većinom bio prisutan samo »pro forma«.
Kao i u ostatku Europe, na samom početku ispitivanja prvo bi se provodili pokusi kako je nalagala tradicija. U rano su se srednjovjekovno doba optuženi ili optužena mogli već na samom početku osloboditi ako bi prošli jednostavan pokus vezan uz božansku intervenciju ili znak.
Poslije su pokusi postali brutalniji i namješteni pa je oslobađajući rezultat bio gotovo nemoguć; štoviše, samo bi dodavali još više materijala u optuženičin/optuženikov dosje. Najčešći pokusi bili su onaj vagom (vještica mora biti lagana da bi letjela), pokus suzama (ako nije mogla plakati, vještica je), pokus »Očenašem« (ako bi 6–7 puta brzo izmolila molitvu i samo jednom pogriješila, vještica je), pokus s nosom (krvnik bi ženu udario drvenom palicom u nos i po boji krvi ocijenio je li vještica), pokus s hladnom vodom (okrivljenu bi vezali užetom i bacili u rijeku; ako pliva na površini – kriva je, ako potone – nedužna je. To je jedan od starih »Božjih sudova«).
Zatim bi uslijedila potraga za tzv. »vražjim pečatom«, madežom ili bradavicom, koji su nepobitan dokaz ugovora s đavlom. Ako ga je bilo, prvo bi ga boli jer ondje po priči vještica ne osjeća bol. Postojao je trik da su imali iglu na uvlačenje pa ubod stvarno ne bi bolio. Ako bi ga našli, krvnik bi ga izrezao i podastro sudu. Ako pečata ne bi bilo, to je bio znak da ona u potpunosti već pripada vragu.
Potom bi počelo mučenje različitim dovitljivim i strašnim napravama. Bile su različitih oblika i namjena: palčenice, gvozdene pločice s vijcima koji bi se stiskali i lomili palčeve; španjolska čizma, koja se sastojala od dviju željeznih sara podstavljenih čavlićima koje bi se stavljale oko koljena i potkoljenica mučenog, a potom pritiskale vijcima. Dodatno se moglo osim pritezanja i udarati čekićem po njoj. Zatim koloturi, kod čije su uporabe ruke bile vezane u križ iza leđa konopcem, a konopac oko gležnjeva vezan za uže kolotura na stropu.
Što se više konopac natezao, to je tijelo bivalo više od poda. Katkad bi se o noge vezivali i teški utezi od kamena ili željeza, a tijelo bi se lagano dizalo u zrak, pa zatim naglo puštalo na pod. Potom su postojale lojtre, duge ljestve prislonjene uza zid. Ruke bi bile vezane za najvišu prečku, a noge bi se vezale užetom za vijak koji bi se namatao i tako izazivao napinjanje u tijelu mučenoga; greben, naprava slična stolcu, prekrivena oštrim trokutastim čavlićima ili daska prekrivena čavlima, na koje bi posjeli ili polegli mučenog ili mučenu; konjić, koji je kao jedan od najtežih oblika torture služio za rastezanje, a rastezalo se različitim utezima; vještičja stolica, koja je zapravo bila velik i čvrst stolac, čitav prekriven oštrim šiljcima: sjedalo, rukohvat, naslon i podnožje.
Ženu bi posjeli na nj i čvrsto privezali kožnim remenjem. Jedna od najgorih sprava bio je definitivno španjolski magarac – visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu što svojim gornjim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja. Od ostalih, tu su se mogli naći i različiti maljevi za lomljenje goljenica, kotač za rastezanje, svijeće za paljenje... Postoje zapisi o mučenjima koja su trajala i po 22 sata bez prestanka.
Bilo je slučajeva i u kojima bi optužena (pogotovo ako bi bila mlada i lijepa) prijavila da joj se vrag ukazao u ćeliji kao gradski kaštelan ili svećenik te ju seksualno iskoristio. Odmah nam je jasno kako je i zašto do toga došlo i tko je iskoristio situaciju. Takav se slučaj primjerice dogodio 1733. za suđenja Margareti Kuljanki iz Gradeca.
Ako bi, u rijetkim slučajevima, sud i oslobodio optuženu, život joj je ionako bio u potpunosti uništen – slomljena duha i tijela, bila bi pod vječnom sumnjom svojih sugrađana. No mnogo češći slučaj bila je osuda na smrt lomačom. U Gradecu se to odvijalo na današnjem početku Tuškanca, koji se tada zvao Središče ili Zvezdišče, a na Kaptolu kraj vrata vanjskoga prednjeg zida (danas ne postoji, na tom je mjestu otprilike fontana s kipom Djevice Marije). Žrtvu bi vezali i obrijali na »nulu« te ju na kolima prevezli do stratišta uz poruge svjetine. Ondje bi joj ili odsjekli glavu pa spalili ili bi ju, pak, spalili živu. Katkad bi joj ukazali čin milosti tako da bi namazali drvo uljem da gori brže ili bi joj pak oko vrata vezali vrećicu baruta koja bi, kad plamen stigne do nje, eksplodirala i ubila ju na mjestu.
(izvor: Matica Hrvatska)
