Nekoliko je izvora navelo kako je u prvom prijedlogu Ustava iz 1990. postojao članak 66. u kojem se kaže kako žene imaju pravo na "slobodno odlučivanje o rađanju djece", no da je uklonjen radi pritisaka iz određenih društvenih sfera - je li to mit, poluistina i bi li taj članak pomogao u ovom slučaju?
Pregledna usporedba raznih nacrta hrvatskog ustavnog teksta iz 1990. godine dana je u knjizi dr. Duške Šarin „Nastanak hrvatskoga Ustava“. Prema tom izvoru, članak 66. prijedloga Nacrta od 15. kolovoza te godine glasio je: „Pravo je čovjeka slobodno odlučivati o rađanju djece.“ S druge strane, u Nacrtu Ustava od 23. studenoga 1990. godine ta je norma, sada u članku 65., bila
formulirana ovako: „Čovjekovo je pravo da slobodno odlučuje o rađanju djece.“ Kada bi u našem Ustavu danas i postojala odredba koja bi ženama davala pravo na „slobodno odlučivanje o rađanju djece“ bez ikakvih daljnjih specifikacija, ona bi također podrazumijevala neke mogućnosti ograničenja toga prava.
Tako formulirana odredba bi, ustavnopravno gledajući, svakako davala više prostora autonomiji volje žene, ali to bi i dalje bilo relativno pravo, dakle ono koje je podložno restrikcijama koje propisuje članak 16. Ustava, dakle, da su ograničenja propisana zakonom, da ostvaruju neki legitimni cilj te da su razmjerna potrebama zbog kojih se uvode ograničenja. Jednostavnije rečeno, to pravo bi se i dalje „balansiralo“ u odnosu na neka druga prava također zaštićena Ustavom.
Mislite li da je Crkvi mjesto u, ne javnoj raspravi, već radnoj skupini koja će se baviti zakonom. To nije, kažu stručnjaci, u skladu sa CEDAW Konvencijom UN-a, a i pitanje je koliko dogovoru može doprinijeti organizacija koja je, po defaultu, protiv pobačaja.
Crkva je jedan od legitimno zainteresiranih aktera u ovom slučaju i ona ima potpuno pravo iznijeti svoje stajalište. To se pravo, međutim, mora odnositi jednako na sve crkve, odnosno vjerske zajednice, ali i druge društvene skupine, uključujući i pojedince te različite udruge građana, neizostavno i one koje se zalažu za prava žena. Što se tiče sudjelovanja takvih mogućih aktera u radnim skupinama koje imaju zadaću izraditi nacrte prijedloga zakona, to je pitanje sasvim konkretno regulirano Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata iz 2009. godine.
Takvo sudjelovanje, dakle, jest moguće, ali uz kriterije propisane tim Kodeksom, od koji su najvažniji kriterij stručnosti te potreba osiguranja sudjelovanja svih zainteresiranih skupina. S druge strane, i hrvatski Ustavni sud, a pritom nije jedini ustavni sud koji je tako postupio, je u postupku donošenja već navedenoga Rješenja iz 2017. godine analizirao i stajališta iznesena od strane pravnih i medicinskih eksperata, udruga za ljudska prava te teoloških stručnjaka. Ne treba zaboraviti i to da hrvatski Ustav jamči pravo svakome da državnim i drugim javnim tijelima šalje predstavke, pritužbe i prijedloge te da na njih dobije odgovor. Ono što je, kada je riječ o vjerskim zajednicama, ovdje još važnije jest ustavna odredba koja propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države. Time se ujedno određuje i njihova moguća uloga u navedenim procesima, a treba podcrtati i to da Ustav jasno određuje tko je formalno ovlašten predlagati i donositi zakone.
Time se, ipak, osigurava da pravni sustav kreiraju demokratski izabrani predstavnici građana. Ono što je, po meni, ovdje najvažnije jest da cjelokupan proces pisanja novoga Zakona bude potpuno transparentan te da sve zainteresirane strane imaju pravo i obvezu podastrijeti argumentirana i cjelovita stajališta za pozicije koje zastupaju. Relevantne preporuke koje je do sada u tom kontekstu iznosio CEDAW moraju se uzeti u obzir kao legitiman dio argumentirane i demokratske debate.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
