"U Hrvatskoj je sve više gay obitelji sa sretnom djecom..."

Udruga Dugine obitelji okuplja, baš poput duge, “šarene” obitelji koje čine mama i mama, tata i tata i njihova djeca - istospolni roditelji biološkog, posvojenog ili udomljenog djeteta... Objavili su drugu slikovnicu namijenjenu djeci u tim obiteljima, kojoj je svrha, kako kaže koordinator Udruge Daniel Martinović, međutim, i svijet učiniti boljim. 
 
Predstavili ste drugu slikovnicu, ‘Moja dugina obitelj na izletu’, čiji ste i autor. Kome je ona namijenjena, o čemu govori i kakve su dosadašnje reakcije na prvu slikovnicu, ‘Moja dugina obitelj’, objavljenu u siječnju prošle godine?

U novoj slikovnici Roko sa svoje dvije mame ide na izlet u muzej, dok Ana sa svojih dva tate posjećuje park prirode. Na izletu maštaju o svojoj budućnosti, a nakon toga se druže sa svojim bakama i djedovima kojima prepričavaju doživljaje. Kroz slikovnicu djeca uče o pravilima ponašanja u mjestima na koja idemo na izlet i što mogu očekivati u muzeju ili parku prirode. Dakle, jedna sasvim obična slikovnica, namijenjena djeci koja žive s roditeljima istog spola. S tim slikovnicama želimo pripremiti svijet koji će biti bolji našoj djeci. Unatrag nekoliko godina shvatili smo kako uopće nema literature za djecu, na hrvatskom jeziku, koja žive u obiteljima s istospolnim roditeljima, pa smo odlučili jednu takvu slikovnicu, sad i drugu, napraviti sami. Iznenadilo nas je, međutim, koliko je hetero roditelja za njom također posegnulo. U povratnim informacijama koje smo od njih dobili, naime, doznali smo da im je trebalo dječje štivo kroz koje će svojoj djeci objasniti da postoje različite obitelji, ali prvenstveno da postoje dečki koji vole dečke i djevojke koje vole djevojke.

Jesu li slikovnice traženije u većim gradovima ili se čitaju i u manjim sredinama?

Jednako. Nema pravila. Čitaju se u cijeloj Hrvatskoj, stigle su čak i u knjižnice, primjerice u Osijek ili Sisak. Javilo nam se i mnogo ljudi koji su se iselili u Irsku, Njemačku, SAD, koji je ondje čitaju svojoj djeci. Slikovnice su besplatne, dostupne i on-line i u tiskanom izdanju, a nastale su uz pomoć donacija, uz koje onda dalje i slikovnica ide kao poklon. Planiramo i nove nastavke. 

Sandra Šimunović/PIXSELL

Najjednostavnije rečeno, to su u pravilu obitelji s istospolnim roditeljima, odnosno istospolni parovi koji imaju ili tek planiraju imati djecu. Mi im pomažemo s besplatnim pravnim savjetima, radionicama, na različite načine. Do prije nekoliko godina, primarno do Zakona o životnom partnerstvu 2014., to su bili razvedeni ljudi s djecom iz brakova, u vezi s istim spolom, no sad su to različite kombinacije - istospolni parovi s biološkom djecom iz bivšeg braka, odnosno veze, oni u kojima je jedan od partnera kao samac posvojio dijete, ženski parovi koji su dijete začeli u nekoj od inozemnih klinika - sa spermom poznatog ili nepoznatog donora, gay i lezbijski parovi koji, u četvero, imaju zajedničko dijete, ženski parovi u kojima je jedna od majki začela dijete sa spermom donora iz donatorske klinike u Danskoj i slično. Šareni smo, baš kao duga. I sve nas je više, odnosno sve češće javno progovaramo. Mnogi parovi žive zajedno po deset, pa i više od 20 godina, i dosad se nisu pojavljivali u javnosti, što se mijenja. Mediji su puno pomogli, filmovi, serije, i makar se mnogi roditelji još boje za svoju djecu, ipak u sve većem broju javno progovaraju.

I vi sami imate duginu obitelj?

Imam, i jako smo sretni i zadovoljni s našom malom obiteljskom zajednicom. Prije ulaska u cijelu priču svi smo puno razgovarali i promišljali o mogućnostima, i evo već nekoliko godina sve funkcionira i bolje nego očekivano. Sve je više nas, ‘takvih’ sličnih priča, i sve više kako se i zakoni mijenjaju nabolje.

Što se zakona tiče, u kojoj su fazi mnogobrojne tužbe Ustavnom, kao i Upravnom sudu, zbog nemogućnosti gay registriranih parova da udomljavaju djecu? Žena sama, ili muškarac, može biti udomitelj, ali ne i ako je u registriranom životnom partnerstvu.

Tako je. Na Ustavnom sudu je nekoliko tužbi zbog diskriminacije. Na Upravnom je pak slučaj muškog para koji je prošao, kao samci, pojedinačno, proces evaluacije za posvajanje i, zajednički, za udomljavanje djeteta, ali ih je država na samom kraju zaustavila. Zadnja njihova točka može biti Europski sud za ljudska prava, koji je dosad već presudio protiv Francuske i Austrije u korist tužitelja u sličnim slučajevima. Čak je i protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava prije nekoliko godina presudio da je država diskriminirala jedan lezbijski par u slučaju gdje je tema bila nepovoljno postupanje u odnosu na hetero parove. Naše vlasti to jako dobro znaju, ali takvu sudsku praksu trpaju pod tepih. Ustavni sud će, očekuje se, do kraja godine odlučiti o (ne)ustavnosti Zakona o udomiteljstvu. Općenito, imamo političare koji, privatno, jedno misle i govore, a drugo javno, dok im se stavovi pogotovo razlikuju kad govore u Hrvatskoj i negdje vani, primjerice u Europskom parlamentu. Zato i inozemne organizacije, jer službenim izvorima ne vjeruju, podatke o stanju LGBTI zajednice traže od nas, udruga, kako bi mogli steći pravi dojam onoga što se u Hrvatskoj događa.

A što se događa, s kakvim se problemima dugine obitelji i dalje suočavaju te je li situacija bolja nego prije, primjerice, prije pet godina?

Bolja jest, ali dobra još nije, problema je i dalje puno. Osim što smo kao registrirani parovi diskriminirani u odnosu na samce i hetero parove kod posvajanja i udomljavanja, našoj se pravnoj službi javljaju i žene u istospolnim registriranim partnerstvima kod kojih je dijagnosticirana neplodnost, no baš zato što su u partnerstvu nemaju pravo na medicinski potpomognutu oplodnju. Da su same ili u braku, odnosno izvanbračnoj zajednici s muškarcem, imale bi, a ovako ne. Riječ je, dakle, o zdravstvenom problemu koji žena u braku ili žena bez partnera može liječiti o trošku zdravstva, a žena koja je svoje partnerstvo legalizirala s drugom ženom ne može. Ni to se neće promijeniti dok god netko ne tuži državu, ali ljudima koji samo žele normalan, miran život, nije do dugogodišnjih pravnih bitki i iscrpljivanja. Radije zato odu u neku inozemnu kliniku na liječenje i postupak. Ima kod nas liječnika koji se zalažu za promjene, jer se i njima to isplati, ali nema pomaka. Umjesto da novac, koji parovi troše, ostaje u Hrvatskoj, zarađuju ga klinike vani.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Da, primjerice ako se u obitelji Hrvatice i Talijanke u Nizozemskoj rodi dijete, ono će tamo bez ikakvih problema dobiti rodni list s upisane dvije majke. U Hrvatskoj se taj rodni list, međutim, ne priznaje, jer na njemu mogu biti samo majka i otac ili ‘nepoznat’ otac u rubrici namijenjenoj očinstvu. U Hrvatskoj druga majka može tražiti samo partnersku skrb nad djetetom, što je opet korak niže od druge majke. Ili, ako se dva muškarca odluče za surogat majčinstvo u Kanadi, koje se ne plaća nego je altruistički čin žene, a onda djetetu žele omogućiti hrvatsko državljanstvo, jedan će od njih biti upisan kao otac, a drugi će postati samo ‘bilješka’. Nadalje, ako muškarac u Hrvatskoj želi biti donor sperme, majka može oca navesti kao nepoznatog, ali dijete kasnije, ili neka druga stranka, može tražiti dokazivanje očinstva, što donor ne smije odbiti. Dakle, nije anoniman, zbog čega muškarci koji bi htjeli pomoći to ne čine ili čine jako rijetko. Dvije će žene s donorom onda radije otići u Njemačku, u kojoj donor s klinikom potpisuje ugovor o apsolutnoj anonimnosti. Ženski parovi iz Srbije pak dolaze u Hrvatsku preuzimati pošiljke sperme iz klinike u Danskoj, pa ovdje obavljaju inseminaciju, ili paket, skrivajući ga, nose u Srbiju i onda tamo čekaju plodne dane. Mi, dakle, samo želimo da svi parovi imaju jednak pristup svemu. Ustav zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju, a kod nas su istospolni parovi diskriminirani ako su, paradoksalno, vjenčani. Ako nisu, kao samci mogu sve. Čak od službi dobivamo savjete da se rastanemo pa će nam ‘sve ići lakše’.

Kako dugine obitelji žive na mikrorazini, sa susjedima, tetama u vrtiću, učiteljima, jesu li vaša djeca stigmatizirana?  

Ima loših, ali puno više dobrih iskustava. Loša iskustva imamo najviše na društvenim mrežama, kad progovaramo pa uslijede komentari puni mržnje. Čovjek se boji onoga što ne poznaje, ali kad nas upozna, okolina reagira potpuno normalno, pogotovo na djecu. Štoviše, muški par s djecom bolje ‘prolazi’, jer su ljudi navikli da o djeci brinu majke, pa im je ovo valjda simpatično, zanimljivo.

Kakva je situacija u malim sredinama, na selima?

Čak i bolja nego u gradovima! Znam za primjer liječnice i učiteljice, para u jednoj maloj sredini, koje su jako poštovane. Okolini je, dakle, važnije tko su i kakve su, nego kako žive.

Ozakonjuje li država, zapravo, tvrdnjama da ‘društvo nije spremno’ stigmu?

Da. Dijete u duginoj obitelji raste u kućanstvu s dvije odrasle osobe, koje su jednaki roditelji, no partnersko skrbništvo jednog od roditelja, koji nije biološki, na papiru nema istu snagu kao roditeljstvo muškarca i žene ili kao posvajanje djeteta. Kad žena u lezbijskoj vezi rodi dijete, druga mora sudskim putem tražiti partnersko skrbništvo nad tim djetetom. Ali partnerska skrb može biti i oduzeta, što nije moguće kod posvajanja. Skrb može biti oduzeta na zahtjev djeteta, roditelja ili nekog trećeg. Dakle, nije trajna. Da posvojim dijete i vjenčam se s partnericom, njoj nitko ne bi mogao oduzeti skrb. Ako, međutim, registriram partnerstvo s muškarcem, njegovo skrbništvo može biti i ukinuto. Postoji i situacija kad se ženski par odluči na inseminaciju, jedna ostane trudna, a druga odluči da ipak ne želi to dijete i ode. Kod hetero para bi muškarcu bile nametnute obaveze, a u lezbijskoj će vezi trudna žena ostati sama i prepuštena sebi. 

Što kažete na tvrdnje da ‘društvo nije spremno’ na udomljavanje djece kod istospolnih parova i na dugine obitelji, kojih je već puno?

Nije istina da društvo nije spremno, a ako i nije, država se mora boriti protiv toga, a ne diskriminatornim propisima situaciju još i otežavati.

Davor Puklavec (PIXSELL)

Provedeno je jedno istraživanje prije nekoliko godina i bit će, u istim tim obiteljima i u još nekim novim, ponovljeno. Istraživanje je proveo tim istraživačica iz Zagreba, dostupno je kao knjiga naslova ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’. Pokazalo je da, kao prvo, dugine obitelji itekako postoje u našoj zemlji, a drugo, da se rezultati podudaraju s rezultatima istraživanja vani. Kažu da je za obiteljski sklad važnija dinamika unutar obitelji nego rodni identiteti, odnosno spol roditelja. Jedna je tinejdžerica u istraživanju rekla da joj je jako žao što joj majka i prije nije priznala da ima djevojku, odnosno da joj ta žena nije samo prijateljica. Djeca su sretna kad su im i roditelji sretni i zadovoljni. Više nema niti toliko drame u obiteljima kad djeca roditeljima priznaju da su gay, a stvari pogotovo postaju lakše i ljepše kad dođu i unuci. U školama često bude situacija, potvrdilo je i istraživanje, da su djeca pomalo ljubomorna na vršnjake koji imaju dvije mame. To očito nešto govori o očevima u Hrvatskoj. Puno su veći problem od djece roditelji, koji ih mogu uvjeriti da je homoseksualnost ‘bolest’.

Kako komentirate činjenicu da je Općinsko državno odvjetništvo u Zadru podignulo optužnicu protiv vlasnika apartmana u Zadru koji je prošle godine odbio primiti homoseksualni par iz Brazila?  

Ljudi moraju shvatiti da, ako s nečim izlaze na tržište, moraju poštovati zakone toga tržišta. Moraju čitati sitna slova, uvjete oglašavanja koji, između ostalog, zabranjuju svaku diskriminaciju. Smiješna su, jadna zapravo, kasnija njihova pravdanja kako ‘nisu znali da će biti tuženi’. Sve je, dakle, moralno dopušteno, problem je samo kad ih netko tuži.