Life
1534 prikaza

Utopijska fantazija o raju surfera ranih šezdesetih

Screenshot
Mijenjali su se onako kako se mijenjala Amerika, koja ih je stvorila i pretvorila u golemu ciglu hrama popularne kulture. Oni su američki koliko i zgnječena konzerva Coca-Cole

Hamburgeri dimenzija samoanske bebe, motocikli i kožne jakne, pumperice, šilterice, kaubojke, Donald Trump i otisci prljavih stopala na Haight-Ashburyju - sve su to komadići puzzlea koju zovemo “amerikana”, dijelovi mitološkog svijeta kontinenta koji je oblikovao 20. stoljeće i svim se silama trudi biti “great again” i u 21. stoljeću, slagalica koju nikad nećete biti u stanju završiti ako izgubite jednako važan dio - surfersku glazbu.

Richard Anthony Monsour preselio se kao srednjoškolac iz rodnog Bostona u gradić El Segundo, kalifornijski izlaz na more, gdje je prvo nastupao u country i rockabilly barovima sredinom pedesetih, a onda kao Dick Dale 1961. stvorio moderni fenomen surferske glazbe. Njegovi legendarni instrumentali, oslonjeni o bliskoistočne skale i nemilosrdno korištenje reverba, utjecale su na Quentina Tarantina koji je klasik “Misirlou” (1962.) pretvorio u audio pečat “Paklenog šunda”, ali i na rockabilly punkere sljedećih 100 godina znojenja po klubovima.

Umro je prošle godine, ali naslijeđe koje je ostavio iza sebe, prije svega njegov surf rock iz šezdesetih, razlomilo se kroz godine na surfersku akustiku novog milenija (Jack Johnson) i surf pop njegovih najpoznatijih suvremenika - grupe The Beach Boys.

Pristojni, gotovo ukočeni mladići surferskoj su glazbi pristupili s pozicije teen pop fenomena, slažući ljepljivu robu za komercijalni radio, sve dok nisu razdrljali razdjeljke, pustili bradurine i postali bend koji je eto, slučajno imao i ono što sami nazivaju “stravičnom fusnotom” u povijesti grupe, druženje s Charlesom Mansonom.

Mijenjali su se onako kako se mijenjala Amerika, koja ih je stvorila i pretvorila u golemu ciglu hrama popularne kulture. Beach Boys su američki koliko i zgnječena konzerva Coca-Cole ili domaćice u redovima za puške u panic shoppingu, samo što puno bolje zvuče kad ispaljuju svoje projektile kroz membrane zvučnika. Iako su im plesačice sličile Katy Perry u spotu za “California Gurls”, prvi veliki kalifornijski glazbeni junaci nisu izgledali kao dugom kosom i bicepsima naoružani Fabio koji jaše valove umjesto konja, a bogami ni kao Snoop Dogg s pimp kaležom u jednoj i velikim blantom u drugoj ruci.

Zakoračili su na scenu kao skupina zbunjenih šmokljana u Pendletonovoj odjeći, s popularnim košuljama koje je proizvodio Pendleton Woolen Mills iz Portlanda, a koje su postale još popularnije kad su ih počeli nositi članovi benda The Pendletons - ime koje su u zadnji tren, za razliku od kariranih košulja, odbacili pa promijenili u nešto univerzalniji i zvučniji The Beach Boys. Ispod košulja nalazili su se preplanuli mladići sa Zapadne obale, vječno nasmijani idoli. Ispod nasmiješenih idola su se - pokazat će povijest, i to dosta brzo nakon saharinskog soundtracka za plažu - nalazili demoni spremni iskočiti iz naizgled bezopasnog Kinder jajeta. Upravo kao “kinder jaje”, ručna bomba bačena u rov pop glazbe, odjeknuo je prvi singl “Surfin’”.

Ova pjesma je 1961. godine ne samo započela nevjerojatno glazbeno putovanje jedne od najvećih grupa 20. stoljeća (a ujedno je i izravni krivac za promjenu imena ususret početka tog putovanja), nego je zauvijek definirala “prvu fazu” benda čiji su rani hitovi bili toliko dalekog i dugotrajnog odjeka da je mnogima i danas teško razdvojiti The Beach Boys od utopijskih fantazija o kalifornijskom surferskom raju ranih šezdesetih.

 | Author:

Odrastali su u maloj obiteljskoj kući u Hawthorneu, gradiću od osamdesetak tisuća stanovnika. Garaža je bila glazbeni studio, u kojemu je visio otac Murray Wilson, ne pretjerano popularan, ali kažu talentirani glazbenik, koji je ipak bio bolji menadžer. Kakav je bio otac govori to da je imao stakleno oko koje bi vadio kad bi prijetio sinovima zbog bilo kojeg oblika neslaganja, a onda ih i batinama polagao na pod. Brian Wilson, središnja točka i vodeći kreativni pogon benda The Beach Boys, dijelio je spavaću sobu s braćom Dennisom i Carlom, a s rođakom Mikeom Loveom družio se na obiteljskim okupljanjima. Obiteljski svijet uronio ih je u glazbu od malih nogu, no da bi se fascinacija pretvorila u akciju, bile su potrebne ploče The Four Freshmen, vokalne jazz grupe popularne sredinom pedesetih, čije je LP-je otac držao na polici kućne zbirke.

Brian je njihove albume preslušavao na repeat, upijao i analizirao pa posudio koncept višeglasja i harmonija za vlastite glazbene izlete, prebacujući ih u svijet koji ga je također fascinirao, samo iz druge ruke. Naime, u Beach Boysima, najvećem surferskom bendu svih vremena, postojao je samo jedan pravi surfer - Dennis Wilson, bubnjar i dežurni buntovnik. Dennis bi se nakon povratka s plaže vratio naoružan pričama o kroćenju divljih valova i polugolih plavuša. Brian bi slušao pa slagao stihove o svijetu koji je zvučao tako romantično i slobodno, ali je ipak bio posve u neskladu s njegovim introvertiranim i melankoličnim karakterom. Ipak, znao je kako mitologiji surfanja prići s prave strane.

Bila je to era radija, dominantnog medija za razvoj pop zvijezda, pa kad su momci donijeli nekoliko svojih pjesama, između tradicionalnog folka i pjesme “Surfin’” nije bilo puno dileme: odabran je svježi zvuk Zapadne obale, jer na kraju krajeva - bila je to i era rastuće popularnosti surfanja.

Jahalo se u dva smjera: surfanje je učinilo Beach Boys popularnima, a onda su Beach Boys zauzvrat odveli surfanje ravno u mainstream. Sve se poklopilo: u prodaju su krenuli novi modeli dasaka od pleksiglasa, koje nisu više bile rezervirane za mačo junake s definiranim tricepsima - mogli su ih podići, nositi i koristiti svi, i žene i klinci.

 | Author:

Druga ključna točka ranog razvoja benda bio je Chuck Berry, crnac koji je doslovno stvorio rock and roll i od kojeg su posu- đivali svi koji su shvatili da genij njegovih rifova može imati još veći impact ako se prenamijeni za uporabu “bijele Amerike”. Uključujući i Elvisa, koji ga je s velikim uspjehom obradio dva puta. Beach Boysima se svidjelo kako zvuči Berryjev “Sweet Little Sixteen”, hit iz 1958., koji je dosegnuo drugo mjesto Billboarda pa su pet godina kasnije snimili svoju verziju s novim stihovima. Rezultat je bio bolno optimistični evergreen “Surfin’ U.S.A.”, koji ih instantno pretvara u pionire “kalifornijskog zvuka”. Mnogi su ga pokušavali oponašati. Na sceni se 1963. pojavio i The Honeys, prvi surferski girl bend u povijesti i još jedan family business, dvije sestre i rođakinja.

Brian Wilson bio je mozak i ovoga projekta, a onda je postao i suprug jedne od sestara, Marilyn, s kojom je živio bajku dok joj nije pjesmama počeo objašnjavati kako je u braku zapravo nesretan. Kad su počeli hodati, Brian je imao 20, a ona samo 15 godina. Tad se za takve stvari nije išlo u zatvor - na kraju krajeva, Jerry Lee Lewis je 1957. oženio 13-godišnju rođakinju, ali je novinarima lagao da ima 15, jer je to bilo sasvim OK. Marilyn se za Briana udala sa 17.

The Beach Boys su u osnovi bili standardni boy bend razdoblja u kojem su boy bend bili i Beatlesi pa su kao takvi jednostavno pratili tinejdžerske trendove i pretvarali ih u radiofonične himne lifestylea cijele jedne generacije. Pjesma je bila proizvod pa nema veze što nisu surfali - nisu ih zanimali ni automobili pa su o njima napisali jednako puno pjesama kao i o životu na plaži.

Cruising je šezdesetih bio “in” koliko i surfing - “Američki grafiti”, film Lucasa i Coppole iz 1973., možda najbolje romantizira cruising kao “automobilski izlazak” s nafrljenim radiom i lakom za kosu kao najboljim prijateljima za vikend provod. Klinci su razvili paralelni život na četiri kotača i on je trebao svoj zvuk - Beach Boys su ponudom zadovoljili potražnju. Cijeđenjem duše iz sunca mora i bikinija tako su balansirali s onim što glazbena povijest poznaje kao “hot rod ditty”, skoro pa doslovno prevedeno “pjesmuljci o autima”, iznimni catchy hitovi u slavu slobode tinejdžerske mobilnosti. “Little Deuce Coupe”, četvrti LP iz 1963., bio je ultimativna zbirka hot rod himni, a na omotu ploče nalazio se model iz naslova, predivno Fordovo vozilo iz 1932.

Beatlesi su 1964. sletjeli u SAD i promijenili tržište preko noći. Iste godine Beach Boys objavljuju “All Summer Long”, na čiji simbolički kraj Wilson stavlja “Don’t Back Down”, posljednju surfersku pjesmu koja je izašla iz njega, a aute su s pjesmom “Little Honda” počeli mijenjati motocikli. Mijenjalo se puno toga. Brian se više nije mogao pretvarati da je “young, dumb & happy”, a tinejdžerska mantra postajala je zamorna ne samo njemu, nego i publici.

Do 1966. Brian je već potpuno preuzeo kontrolu nad bendom, istisnuo konfliktnog oca koji im je kontrolirao karijeru i krenuo na putovanje na čijem se kraju jednostavno dogodio - “Pet Sounds”. Ovaj epohalni album raskošnog i inovativnog popa šezdesetih označio je kraj “pjesama kao proizvoda” i upliv u osobniji, emotivniji teritorij, pojačan za to doba neviđenim glazbenim eksperimentima i zvučnim slikama, uporabom glockenspiela, theremina, biciklističkog zvonca i zvukova udaraca boca Coca-Cole u jedinstvenim aranžmanima. Bio je to komercijalno najslabiji album njihove karijere, a ni kritika nije bila oduševljena, iako će ga 50 godina kasnije proglašavati jednim od najboljih albuma 20. stoljeća.

“Pet Sounds” je bio Brianov album i to je bilo jasno od početka. Naime, ostatak braće nije bio oduševljen nekomercijalnom prirodom pjesama, neki su ga nazivali “previše arty”, pa ih je trebalo nagovarati da uopće uđu u studio. Iako je melankolija ljubavne krize utkala Brianov život u ove pjesme, dio tekstova potpisuje Tony Asher, tad 26-godišnjak proslavljen pisanjem radijskih reklama. Osim stihova za neke od najudarnijih pjesama albuma, “God Only Knows” i “Wouldn’t It Be Nice”, Asher je Wilsonu donio još jednu životnu prekretnicu: droge.

Frontman Motörheada Kultura Lemmy prkosno gazi nakon smrti

Prvi eksperimenti sa psihodelicima čuju se već na “Pet Sounds”, ali malo tko je kroz mjestimičnu uporabu šifriranih, LSD-u posvećenih stihova mogao pretpostaviti da će Brian nepovratno popucati od nekontroliranog skoka u acid, kanabis i speed. “Sitne” ekscentrične ludosti, poput instaliranja bazena s osam tona pijeska u dnevnu sobu, ne bi li mogao stvarati u ambijentu ljetnog uživanja na plaži, bile su samo najava kaosa koji će droga donijeti u njegov život.

 Iako “Good Vibrations” daje naslutiti da je Lysergsäurediethylamid zavibrirao na optimalnoj frekvenciji, zapravo ga je pucalo na permanentni bad trip - paranoja je prerasla u graničnu shizofreniju. Briana su proganjali glasovi koji su danonoćno prijetili njemu i njegovoj obitelji.

Na granici potpunog ludila, 1966. pokušava završiti konceptualni album “Smile”, ali ploča završava u špajzi i postaje “Svetim Gralom” koji pod sunce Kalifornije i svijeta izlazi tek 2004., Brianovim koncertnim izvedbama i novim verzijama na “Brian Wilson Presents Smile”. Godine 1968. propadanje je bilo očito. Jedva su skupili 200 ljudi na svirci u New Yorku, a u Britaniji su nastupali u staračkom domu.

 | Author:

Amerika se radikalno mijenjala - doslovno, tonući u politički kaos radikalizma stvorenog oko kaosa Vijetnamskog rata i zamaha hipi kontrakulture. Jedan njezin fragment okrznuo je Beach Boyse u razdoblju kad je, s obzirom na to da Wilson više nije izlazio iz kuće, ulogu scenskog frontmena preuzeo brat Dennis. Gruboga glasa i potpuno oprečne persone, jedini pravi surfer, “baja” i njuška sklona tučnjavi u barovima, izvlačio je bend iz ponora, ali ga usput zamalo i odvukao na njegovo dno.

Na ljeto 1968. Charles Manson je bio tek ambiciozni kantautor s demo snimkama, doduše i vođa kulta, ali bez znanih pretenzija za krvoprolićem.

Kao Brad Pitt kod Tarantina, Dennis je u proljeće iste godine vozio ulicama Malibua te pokupio dvije mlade i šarmantne autostopistice - bile su to Patricia Krenwinkel i Ella Jo Bailey, članice Mansonove obitelji. Psihopatski šarm kojim je vodio kult te hipnotizirao nesretne i priglupe mlade djevojke Manson je iskoristio i za šarmiranje Hollywooda, ali iako je Brian možda i bio lud, nikad nije bio idiot - odbio je Dennisove molbe da potpiše Mansona za svoju diskografsku kuću.

Grupa je svejedno obradila njegovu pjesmu “Cease To Exist”, radeći ono što su napravili i Chucku Berryju - posudili su glazbu i na nju nalijepili svoj tekst pa je objavili kao “Never Learn Not To Love” potpisujući Dennisa kao autora. Manson je bio izvan sebe od bijesa - pojavio se na Dennisovim vratima s pištoljem, prislonio ga na njegovo čelo i prijetio ubojstvom, a zatim i otmicom sina. “Ja sviram glazbu za boga. Ja sviram glazbu za sebe. Hollywood svira glazbu malim curicama. Ja ne sviram glazbu za male curice. Kad sam napisao pjesmu, a oni promijenili riječi, rekao sam im - nemojte mijenjati riječi, ako mijenjate riječi, moje sjene brzo trče”, objasnio je Manson godinama kasnije u zatvorskom intervjuu.

Epizoda s Mansonom brzo je završila, bez žrtava, iako Sharon Tate i ostatak ubijenih u stravičnom pokolju iz 1969. nisu bili te sreće. Dennis je nastavio voditi bend po stadionskim turnejama, sve dok 1983. nije pijan i drogiran zaronio u luci pa nikad izronio - preminuo je od utapanja. Brian se pokušavao liječiti na psihijatriji, ali kad su ga poslali kući, samo je ležao u krevetu, u strahu od prijetećih glasova koji nisu izlazili iz glave. Prošetao bi do frižidera u šlafroku i nastavio se debljati, sve dok ga momci 1976. nisu izvukli na ne pretjerano uvjerljivu turneju “Brianova ozdravljenja”, na koju je krenuo kako bi financijski izdržao svoj život “u balonu”, odrađujući koncertne spektakle bez vidnog entuzijazma, poput maskote za klavijaturama koju su vucarali kako bi privukli i one koji su znali da su Beach Boysi bez Wilsona kao Vegas bez kockarnica.

Zanimljivo, najveći hit u karijeri Beach Boysa snimljen je 1988., bez Wilsonova dodira - “Kokomo”, eskapistička balada otočkog popa zavladala je top ljestvicama na nekoliko kontinenata, kao i svakom roštiljadom u predgrađu s dva terenca i zlatnim retriverom. Brian nije bio blizu jer je solidan komad osamdesetih proveo bez ikakvog kontakta s bendom.

Njegov psihijatar, dr. Eugene Landy, bio je savršeni parazit. Prilijepio se kao pomoć za oporavak, što je naplaćivao nešto manje od pola milijuna dolara godišnje, zbog čega se dočepao dijela zarade od prodaje pjesama jer nije bilo drugog načina da se namiri račun. A onda je, gotovo mansonovskom vještinom vođe kulta, zabranio Brianu da komunicira s grupom i članovima vlastite obitelji.

Potpuno je preuzeo kontrolu nad njegovim životom, čime se javno hvalio - bio je izvršni producent, menadžer, poslovni partner i pomoćnik u pisanju pjesama, zapravo sve samo ne liječnik. Prevršio je svaku mjeru kad je počeo koproducirati Brianove solo albume i masno zarađivati na njihovoj prodaji. Našao se na sudu zbog iskorištavanja mentalnih slabosti klijenta, izgubio je dozvolu i dobio zabranu prilaska.

Beatles Abbey Road Life Sve tajne najpoznatijeg glazbenog studija na svijetu

Devedesetih, desetljeća protraćenog na tužbe i utjerivanje dugova, svađe i neuspjele pokušaje snimanja, grupa gubi još jednog brata - Carl, najmlađi, ritam gitarist i početkom sedamdesetih pravi leader benda, dobiva rak pluća i odrađuje posljednju turneju pod kemoterapijom pa umire 1998. Imao je 51 godinu. Dolazak novog milenija značio je i odlazak Beach Boysa, ali naposljetku i neizbježni povratak. “Balkaniziranje” benda na više sitnijih tour projekata i solo izleta nakratko je okončano ponovnim okupljanjem povodom proslave pola stoljeća postojanja. Beach Boys se 2012. okupljaju slaviti 50. rođendan povijesnim nastupom na Grammyjima, a onda izdaju i album “That’s Why God Made The Radio”, prvi potpuno novi LP materijal od 1992. Brian Wilson ga je producirao.

Gitarist David Marks vratio se prvi put nakon “Little Deuce Coupe” iz 1963. Nostalgija je bila kratkog vijeka. Ponovno su se podijelili na dva benda, počeli zarađivati na svirkama, cijedeći sve ono što su postigli vodeći lude živote pod reflektorima, a već 2015.

Wilson i ostatak ekipe nisu previše komunicirali niti planirali snimati zajedno. Iako su 2018. opet ugodno šokirali svijet okupljanjem za jedan nastup u Los Angelesu, Wilson se 2020. vratio u medije kad je bijesan poručio fanovima da bojkotiraju Beach Boyse koje predvodi Mike Love zato što je njegov bivši bend - ali i životni brend - odlučio nastupiti na konvenciji trofejnog lova, koji Wilson prezire. I tako nekako, zasad, završava dramaturgija ove američke sage, putanja nevine mladosti koja tone u pakao ludila, slave, pohlepe, droge, alkohola i smrti. Kao prava američka sapunica, samo s puno boljim soundtrackom.

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 06:20 03.Lipanj 2020.

    Želite lеžeгni seкs? Moja maca vam je na гаspоlаgаnju! Оvdje рrоnаđitе mоj ргofil s telеfonsкim brojеm –– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar LisaZB95
    LisaZB95 06:23 02.Lipanj 2020.

    Тгаžim sекs, аli hoćeš li? Uđi оvаmо –– w​​w​​w​​.​k​i​​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar SharonQV84
    SharonQV84 20:17 31.Svibanj 2020.

    Žеlitе lеžегni seks? Мojа maca vаm jе na гasроlаganju! Оvdjе рronađitе moj рrofil s tеlefоnskim bгojem – w​​w​​w​​.​k​i​​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m