Dnevnik 'The Independent' donio je priču o nevjerojatnoj generaciji hrvatskih nogometaša i njihovom izborniku, koji su cijelom svijetu vratili nadu i vjeru da i jako mali mogu postići velike stvari:
“Mala zemlja, veliki snovi” pisalo je na autobusu hrvatske nogometne reprezentacije kojom su se vozili na utakmice u Rusiji.
Baš taj slogan dobio je najviše glasova hrvatskih navijača uoči Svjetskog prvenstva i pobijedio je prijedloge poput 'Želja u srcu je moć na terenu!' i 'Srcem do vrha'.
Kad je izbornik Zlatko Dalić došao na tiskovnu konferenciju nakon što su izgubili od Francuske u finalu, novinar iz Gruzije ga je pitao koju bi poruku poslao drugim malim zemljama koje se nadaju da bi mogle slijediti hrvatski put prema finalu na idućem natjecanju?
Dalić je odgovorio:
"Na našem autobusu je slogan 'Mala zemlja, veliki snovi', i to je najbolja poruka za sve. Radite naporno, imate dobre igrače, postići ćete rezultat. Ali ovo što smo učinili je velika poruka za male zemlje kao što su Hrvatska i Gruzija. Imate san, imate ambiciju, pa onda slijedite te svoje snove i ambicije. Jednog dana možda će se ostvariti. U nogometu ili općenito u životu, nikad se nemojte predati."
Savjet koji je dao Dalić zapravo se sad čini kao da je Hrvatska najveći gubitnik u povijesti Svjetskih prvenstava. Sa samo 4 milijuna stanovnika, nakon Urugvaja koji je osvojio prvenstvo 1950. godine, druga je najmanja zemlja koja se ikad plasirala u finale. Ali njihov uspjeh u današnja vremena ima mnogo veći značaj.
Danas kad se mladi izvrsni igrači rađaju kao na traci, danas u vrejeme rastuće dominacije nekolicine najbogatijih zemalja poput Njemačke, Francuske i Španjolske.
Za Hrvatsku ulazak u finale je veliki uspjeh, veći od onog kad su 1998. osvojili 3. mjesto, tim više jer su ove godine na tom putu pobijedili jednu Argentinu, Rusiju, Dansku i Englesku. Na kraju su stali pred neravnopravnog protivnika, ali što su onda učinili? Cijelo prvo poluvrijeme igrali su bolji nogomet od protivnika i nesretno držali rezultat 2:1, prije no što su premoreni igrači ipak posustali u 2. poluvremenu.
Ovo je uzbudljiva priča o timskom radu, jedinstvu, duhi i o tome što sve jedna momčad može postići kad svi igrači svom snagom vuku u istom smjeru. Da, sve to ne bi uspjeli bez jednog Luke Modrića, ali sve skupa je puno veća priča.
Hrvatski su igrači prikazali zavidan mentalitet, dva puta su dobivali na penale, pregazili Englesku u produžecima, da bi opet krenuli svom snagom sve dok ih noge ne izdaju.
Dalić je kasnije objasnio da 'nikad nije prestao vjerovati' čak ni kad su Francuzi zabili 4. gol.
"Ni pri rezultatu 4:1 nisam gubio nadu. To je život. Moraš to prihvatiti. Sve u svemu, igrali smo izvrsno, moćno i kvalitetno", rekao je na kraju.
Bila je to poruka koju su im prenijeli hrvatski navijači koji su zadnjh nekoliko minuta utakmice pjevali glasnije nego ikad, pomažući iznurenim igračima do samog kraja. Nakon zadnjeg zvižduka, Dalić je okupio svoju ekipu i održao kratki govor - rekao im je da su napravili veliki posao.
“Naravno da smo svi bili tužni. Ali rekao sam im da dignu glave. Da nema razloga za razočaranje i tugu. Dali su sve od sebe i da moraju biti ponosni na ono što su pokazali na turniru. Glave gore! Da nam je netko prije početka Svjetskog prvenstva ponudio srebro, odmah bismo to prihvatili.
Razvoj situacije u finalnoj utakmici može biti razlog za tugu, ali rekao sam im da nemaju za čim žaliti. Nekad moraš izgubiti - to je sport. Kad smo pobjeđivali, ponašali smo se dostojanstveno. Sad moramo biti dostojanstveni u porazu i poštovati rezultat."
U svemu tome, poruka koju je nakon ovog Svjetskog prvenstva ostavila Hrvatska, proširit će valove koji će otići mnogo dalje od njenih obala. Njezina priča je mnogo veća čak i od ove iznimno talentirane generacije igrača i nekoliko teško osvojenih pobjeda u Rusiji.
Hrvatska je pokazala da ne moraš biti europski ili južnoamerički gigant da bi uspio dosegnuti finale Svjetskog prvenstva. Pokazali su, baš kao i Nizozemska 1974. ili Mađarska 1954. da i drugoplasirane momčadi mogu postati besmrtne, baš kao i prvaci.
Svaka zemlja, od Latinske Amerike, Afrike, preko Azije do Europe, može se ugledati na Hrvatsku koja im je pokazala da talentirani igrači, mukotrpan rad, sloga, jedinstvo i malo sreće mogu skoro svaku zemlju dovesti do samog vrha.
Ponekad se čini da Svjetska prvenstva osvajaju tri najmoćnije ekipe poput Francuske, Njemačke ili Španjolske, uz Englesku i Belgiju koje su završile u polufinalu. Izgleda kao da uspjeh u nogometu određuje ekonomsko blagostanje i jaki nogometni klubovi pa sve skupa djeluje prilično depresivno.
Ali, ako je Hrvatska dohvatila finale, pokazala ovakvu igru i ozbiljno zaprijetila da osvoji pokal, onda ovu šansu sigurno imaju i mnoge druge zemlje. Ovo natjecanje prepuno je iznenađenja, mnogo je više slučajnosti no što mislimo, gdje male stvari mogu odrediti tijek utakmice.
I druge zemlje bi trebale gledati Hrvatsku, uvidjeti njhova dostignuća i vjerovati da će jednog dana postići isto. I druge zemlje mogu također imati velike snove.
