Zbog lova na komuniste skoro je uništio Hollywood

Legendarni redatelj Elia Kazan kreativni je genij koji stoji iza filmova poput "A Streetcar Named Desire", "On The Waterfront", "East of Eden" i "Gentleman's Agreement". Vedrio je i oblačio Hollywoodom, bio smatran "pametnim ali i utrživim redateljem", a bio je krucijalan i za stvaranje karijera Marlona Branda i Jamesa Deana.

Kad je Kazan 1999. godine dobio Oscara za životno djelo neki su u publici, poput Meryl Streep, Karla Maldena i Warrena Beattyja ustali i pljeskali, dok je trećina dvorane ostala sjediti u znak protesta. Nick Nolte, Ed Harris i Ian McKellen samo su dio onih koji redatelju zamjeraju što je 1952. svjedočio pred Odborom za neameričke aktivnosti Predstavničkog doma (HUAC) kao "prijateljski svjedok" koji je otkucao osam kolega radi njihovih ljevičarskih uvjerenja ili veza s komunističkom partijom.

Njegov film "On the Waterfront" je, kažu mnogi teoretičari filma, zapravo obrana "zviždača" koji se žrtvuju za neko više dobro.

Kazan nije htio završiti na "crnoj listi" senatora McCarthyja jer bi to značilo kraj njegove kreativne karijere pa je odlučio - surađivati. Upravo tu "suradnju" i gaženje po prvom amandmanu američkog ustava mu mnogi do danas nisu oprostili, iako su imena koja je razotkrio, kasnije se saznalo, već ionako bila poznata HUAC-u. 

Lov "na crvene" i "državne neprijatelje" orkestrirao je relativno neuspješni i nezamijećeni republikanski senator iz Wisconsina Joseph McCarthy kojem su mentori savjetovali da "ukoliko želi biti ponovno izabran neka malo zamuti vodu, a komunisti i zazor od njih su idealno oružje za to". Godine 1950. objavio je popis 200 osoba iz krugova bliskih predsjedniku i vrhu vlasti kao i javnog života koji su "imali veze s komunistima" i tako je krenuo četverogodišnji intenzivni lov na "nepodobne" koji se posebno "prelomio" u Hollywoodu.

Kazan je radi svojih postupaka već tada od "zlatnog dečka" postao svojevrsni marginalac. Posvađao se i sa svojim velikim prijateljem, piscem Arthurom Millerom kojega je to sve inspiriralo da napiše dramu "The Crucible" o lovu na vještice u Salemu, a i sam je odbio svjedočiti pred HUAC-om.

"Nema smisla skrivati identitet ljudi koje će ionako netko prozvati. Ne volim komuniste već godinama i ne osjećam se dobro da svoj život i karijeru žrtvujem kako bi ih branio. Žrtvovati ću svoje filmove za nešto u što vjerujem, ali ne za ovo", rekao je Kazan na čiju je stranu stao i dramaturg Tennessee Williams, autor brojnih drama prema kojima su kasnije snimljeni odlični filmovi, između ostalog "Streetcar Named Desire".

Oscara za životno djelo Kazanu su uručili Robert DeNiro i Martin Scorsese, a upravo je Scorsese o Kazanu snimio jednosatni dokumentarac naslova "Letter to Elia" u kojem, osim što objašnjava koliko je genijalni redatelj utjecao na njegov rad, na neki način i pokušava rehabilitirati Kazanov narušeni ugled.

"McCarthy opet pokazuje da svatko tko ga razotkrije, svatko tko s njime ne dijeli histerični prezir prema zdravom razumu, pravima zagarantiranim Ustavom i dignitetu čovjeka mora da je komunist. Očekivao sam taj tretman. Senator je ime ovog novinara nadodao na dugu listu individualaca i institucija koje povezuje s komunizmom. Njegova je ideja vrlo jednostavna - svatko tko se suprotstavi senatoru McCarthyju i njegovim metodama je izdajica i komunist. Ako je to istina, ima jako puno komunista u ovoj zemlji", rekao je u jednom svom televizijskom javljanju cijenjeni novinar Edward R. Murrow.

"On nije stvorio atmosferu i eru straha, on ju je samo najbolje eksploatirao. Tanka je granica između istrage i proganjanja, a McCarthy ju je već više puta prešao", rekao je Murrow o senatoru.

O njegovoj borbi protiv McCarthyjevih metoda je glumac i redatelj George Clooney snimio hvaljeni film "Good Night and Good Luck" u kojem koristi prave snimke McCarthyjevih obraćanja iz pedesetih.

"Tijekom prvih testnih prikazivanja publika nam je rekla da je sve super, ali da je čovjek koji glumi McCarthyja preglumljen i grozan. Nisu bili svjesni da je to - zaista on", rekao je o arhivskim snimkama Clooney.

Kada je o filmskom industriji i kulturi riječ McCarthy je u pet godina počinio štetu o kojoj se pričalo desetljećima. McCarthy je sa crnim listama krenuo već krajem četrdesetih kada je počeo detaljno istraživati komunističke simpatizere u Hollywoodu. Na listama su se tijekom sljedećeg desetljeća našli Arthur Miller, Paul Robeson, Dorothy Parker, Pete Seeger, Orson Welles, Charlie Chaplin, Leonard Bernstein, Dashiell Hammet i drugi.

"Holivudska desetka" originalno nije htjela surađivati s HUAC-om i radi toga su dobili otkaze, stavljeni su na crnu listu, njihova su imena javno objavljena, oni više nisu mogli pronaći posao, a odradili su i jednogodišnje zatvorske kazne. Među njima je bio i scenarist Dalton Trumbo koji je za filmove "Roman Holiday" i "The Brave One" Oskare dobio pod pseudonimom, dok se za filmove "Exodus" i "Spartak" zahvaljujući intervenciji redatelja "Spartaka" Stanleyja Kubricka uspio izboriti da na kraju ipak piše njegovo ime. Novinarka Hedda Hopper tada je pozivala na bojkot filma jer je na njemu radio "prljavi komunist".

Pamflet koji je 1950. objavljen optužio je 151 glumca, pisca, redatelja i glazbenika kako su prije rata imali veze s ljevičarskim ili komunističkim organizacijama. Stavljeni su na crnu listu te nisu mogli raditi dok nisu svjedočili pred HUAC-om i, idealno, dali imena "još većih riba". Popis "subverzivnih pojedinaca" na kraju se popeo na 320 ljudi. Svjedočili su, osim Kazana, i Gary Cooper, Ronald Reagan i Walt Disney koji je rekao da je Ženska liga komunistički front.

HUAC su pak otvoreno kritizirali Humphrey Bogart, Lauren Bacall, Henry Fonda, Gene Kelly, Judy Garland i Frank Sinatra koji su u znak potpore "Holivudskoj desetki" oformili organizaciju imena "Committee for the First Amendment".

Upravo kao "hommage" toj potpori od strane kolega Trumbo je u filmu "Spartak" napisao kultnu scenu u kojoj rimski vojnici pitaju "tko je Spartak", a prije no što se Kirk Douglas stigne javiti svi se njegovi suborci krenu ustajati i vikati "ja sam Spartak" kako bi prvoga među sobom spasili od grozne sudbine (nabijanje na križ) i podijelili teret "krivnje".

I desetljećima poslije događaja koje su obilježili Hollywood pedesetih mnogi su redatelji "najcrniji period povijesti filmske industrije" koristili kao izvor tema i motiva. Frank Darabont je 2001. snimio film "The Majestic" o scenaristu, kojeg glumi Jim Carrey, koji mora odlučiti hoće li svjedočiti i spašavati karijeru, ili odbiti "cinkati". Iako kritike nisu bile blagonaklone Carrey je scenu gdje odboru objašnjava važnost prvog amandmana nazvao "najdražom scenom u karijeri".

"Film pokušava evocirati onaj osjećaj koji nas obuzme kada gledamo filmove Franka Capre o "herojima" iz malih američkih gradova, i snazi "običnog" čovjeka. U doba Rambo patriotizma dobro se sjetiti da je Amerika načinjena ne samo od rata i pobjeda, već i od borbe za očuvanjem naših sloboda", napisao je filmski kritičar Roger Ebert.

Senator McCarthy je toliko daleko "dogurao" svoju histeriju i međusobno huškanje da su se protiv njega napokon okrenuli čak i neki Republikanci koji bi ga usred njegovih žestokih govora pitali "gospodine imate li srama ili časti", posebno nakon što je na televiziji izjavio kako "je američka vojska slaba na komuniste".

Načet alkoholizmom McCarthy je umro 1957. godine u 49. godini života. Danas je zapamćen kao huškač, borac protiv sloboda i vrlo mračna i negativna ličnost u američkom javnom životu dok su Dalton Trumbo, Frank Sinatra, Arthur Miller, Edward R. Murrow pa i Elia Kazan pioniri svog posla čiji rad nije zaboravljen.

"Nisam o tome aktivno razmišljao, ali Warren Beatty i ja smo, kada je Kazan dobivao Oskara, ustali i pljeskali iz istog razloga - odavali smo počast njegovoj kreativnosti, izdržljivosti i svim žestokim bitkama i samotnim noćima koje je Kazan uložio u svojih dvadeset filmova", rekao je producent George Stevens Jr.