Bio je partizan, diplomat u Moskvi, šef jugoslavenske diplomacije i predsjednik Predsjedništva SFRJ u trenutku kada se zemlja već počela raspadati. Raif Dizdarević desetljećima poslije otvoreno je govorio o Titu i Jovanki, Golom otoku, Staljinu, Miloševiću i posljednjim pokušajima spašavanja Jugoslavije. Umro je u srijedu u Sarajevu, samo tri mjeseca prije 100. rođendana.
Dizdarević je rođen 9. prosinca 1926. u Fojnici, a njegov životni put gotovo se nevjerojatno preklopio s nastankom, usponom, krizom i konačnim nestankom Jugoslavije. Bio je jedan od posljednjih ljudi iz najvišeg jugoslavenskog političkog vrha koji su mogli reći da nisu povijest samo promatrali, nego su u njoj sudjelovali. Kao 17-godišnjak 1943. otišao je u partizane. Nakon rata radio je u sigurnosnim strukturama, u OZN-i i UDB-i, a početkom pedesetih prešao je u diplomaciju. Službovao je u Bugarskoj, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, bio predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, predsjednik Skupštine SFRJ, savezni sekretar za vanjske poslove te naposljetku, od svibnja 1988. do svibnja 1989., predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Na tu posljednju dužnost došao je u možda najgorem mogućem trenutku. Tito je bio mrtav gotovo cijelo desetljeće, gospodarstvo je bilo u dubokoj krizi, nacionalizam je jačao, Slobodan Milošević preuzimao je gotovo potpunu kontrolu nad Srbijom, Slovenija je sve otvorenije propitivala budućnost federacije, a politički sustav stvoren tako da spriječi dominaciju jednog centra sve je teže donosio bilo kakve ozbiljne odluke. Dizdarević će poslije desetljećima analizirati gdje je sve pošlo po zlu. Pritom nije skrivao da je Jugoslavija imala ozbiljne unutarnje probleme mnogo prije nego što su počeli ratovi.
U velikom intervjuu koji je 2005. dao Večernjem listu Dizdarević je tvrdio da raspad države nije imao samo jedan uzrok. Govorio je o gospodarskoj krizi osamdesetih, sve zatvorenijim republičkim ekonomijama, zakašnjelim reformama federacije i nedostatku političke demokratizacije. Sve je to, prema njegovu mišljenu, stvorilo prostor u koji je ušao nacionalizam.
Srbiju s kraja osamdesetih opisao je kao prostor zahvaćen snažnom nacionalističkom mobilizacijom. Milošević je, govorio je, preuzeo kadrovsku politiku, stavio pod kontrolu važne beogradske medije i uklonio političke protivnike. Ideja da ga se jednostavno sruši, tvrdio je Dizdarević, tada je u saveznom vrhu izgledala gotovo nemoguće jer se strahovalo da bi takav pokušaj samo dodatno pojačao nacionalističku mobilizaciju. Zato su pokušali nešto što danas zvuči gotovo nevjerojatno: Slobodanu Miloševiću ponuditi mjesto predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, odnosno jugoslavenskog premijera.
- Milošević ni pod koju cijenu nije htio prihvatiti tu funkciju. U telefonskom razgovoru kazao mi je da Srbi predlažu Borisava Jovića i da je Jović bolji kandidat od njega. Slovenci su pak rekli da ne žele kandidirati Milana Kučana jer razmišljaju o tome da ga kandidiraju za člana Predsjedništva SFRJ. Kako su ih njihove republike odbile kandidirati, kao glavni kandidati su se iskristalizirali Jović i Ante Marković. Jović je bio u prednosti jer Srbija dugo nije imala premijera, dok je Hrvatska imala Miku Špiljka i Milku Planinc. No ja sam zdušno, kao i većina članova Predsjedništva, bio za Markovića, jer je do kraja bio opredijeljen za gospodarske reforme - rekao je Dizdarević u intervjuu za Večernji list.
Godinama poslije njegov zaključak o Miloševiću više nije imao diplomatskih nijansi. Nazvao ga je "najvećim zlom" iz kojeg je, prema njegovu viđenju, proistekao raspad Jugoslavije.
Bio je izrazito kritičan i prema Franji Tuđmanu. Tvrdio je da ga je poznavao još iz vremena kada je Tuđman bio general i ravnatelj Vojno-historijskog instituta.
- Tuđman je u to vrijeme imao golemih ambicija, nikad nije bio zadovoljan svojim položajem. Jedno je vrijeme čak tražio poziciju načelnika Generalštaba JNA zbog čega su izbili incidenti jer ta njegova želja nije bila ostvariva. Generalštab je bio sastavljen od starijih generala iz NOB-a i Tuđman je u tom svom naumu bio bolesno ambiciozan - pričao je Dizdarević.
Poslije je Tuđmanov politički put tumačio kroz prizmu hrvatskog nacionalizma.
- Početkom sedamdesetih, prije studentske pobune u Hrvatskoj, postojale su informacije da je Tuđman otišao u nacionalističke vode. Kasnije, tijekom osamdesetih, dobivao sam informacije od sigurnosnih službi da se susreće s predstavnicima ustaške emigracije, zbog čega mu je jedno vrijeme bila oduzeta putovnica. O njemu nisam imao neko veliko mišljenje jer je zalutao u hrvatski nacionalizam - rekao je Dizdarević.
Istodobno je smatrao da se razvoj događaja u Hrvatskoj ne može odvojiti od Miloševićeva uspona u Srbiji. Bez srpskog nacionalizma koji je Milošević raspirio, tvrdio je, situacija u Hrvatskoj razvijala bi se drukčije:
- Kad je HDZ pobijedio na izborima, kazao sam da Franjo Tuđman treba otići u Beograd i poljubiti ruku Slobodana Miloševića. Jer, da nije bilo srbijanskog nacionalizma koga je on raspalio, stvari u Hrvatskoj odvijale bi se potpuno drukčije.
No najzanimljiviji dio Dizdarevićevih sjećanja odnosio se na Josipa Broza Tita.
Prvi put ga je vidio tijekom rata u Jajcu, dok je još bio mladi partizanski kurir. Pravi susret dogodio se tek 1952., kada je Dizdarević bio otpravnik poslova Jugoslavije u Bugarskoj. Bilo je to samo nekoliko godina nakon dramatičnog sukoba sa Staljinom, u trenutku kada su jugoslavenski diplomati u državama sovjetskog bloka radili pod iznimnim pritiskom.
Nakon Šestog kongresa KPJ u Zagrebu, diplomati iz istočnoeuropskih zemalja pozvani su u Beograd. U Užičkoj 15 primio ih je Tito. Dizdarević se sjećao treme prije sastanka, ali i toga kako je ona brzo nestala. Tito ih je okupio kako bi im izravno objasnio političke promjene u zemlji i jugoslavensko viđenje sukoba sa Sovjetskim Savezom. Nakon službenog razgovora uslijedili su šljivovica i večera, a atmosfera je, prema njegovu sjećanju, postala potpuno neformalna. Tito je bio dobre volje i zbijao je šale.
U desetljećima koja su slijedila Dizdarević će biti mnogo bliže jugoslavenskom predsjedniku. Sudjelovao je u pripremama Titova povratka u Moskvu 1956., nakon pomirenja sa Sovjetskim Savezom, a poslije ga je često susretao kao visoki diplomat i bosanskohercegovački političar. Jedna od njegovih omiljenih anegdota bila je upravo iz Moskve. Dizdarević je pripremao prvi posjet SSSR-u poslije Informbiroa 1956. godine.
- Tito i Hruščov vozili su se glavnom moskovskom ulicom. U jednom je trenutku Tito predložio Hruščovu: 'Hajdemo izaći i prošetati'. To se gotovo nikada nije događalo da neki od najviših sovjetskih čelnika slobodno šeće gradom. Lenjin je bio posljednji koji se tako slobodno kretao i tada je dobio prvi metak. Krenuli su niz Ulicu Gorkog. Ondje se nalazio hotel Lux, u kojem je Tito odsjedao dok je boravio u Moskvi i radio za Kominternu, pa ga je pokazao Hruščovu. Dok su se spuštali ulicom, Tito je ugledao slastičarnicu i upitao Hruščova: 'Imate li što protiv da svratimo na sladoled?' Hruščov se tome silno začudio. Ušli su u slastičarnicu i pojeli sladoled. Kad je došlo vrijeme za plaćanje, pokazalo se da ni Tito ni Hruščov kod sebe nemaju ni prebijene pare, jer im se sve inače posluživalo. Tada je počelo nadmetanje oko toga tko će platiti. Neki gosti koji su se ondje zatekli htjeli su ih počastiti, a račun je željelo podmiriti i osiguranje. Bila je to scena kao iz filma - prisjetio se Dizdarević u jednom davnom intervjuu za Oslobođenje.
Ispričao je epizodu i iz listopada 1978. godine. Tito je navodno iznenada stigao iz Karađorđeva u Užičku i naredio da se pripremi večera za dvoje. Stol je bio postavljen, pripremljena su jela koja je Jovanka voljela, a uz cvijeće je čekao i dar za njezin rođendan. No, Jovanka nije došla. Čekalo se satima, a onda je Tito zatražio da mu večeru posluže samome. Dizdarević je tu epizodu sažeo riječima koje su poslije postale naslov brojnih tekstova o njihovu odnosu:
- Tito je volio Jovanku, ali mu je država bila važnija.
Prema njegovu svjedočenju, Tito je čak pokušavao preko zajedničkih prijatelja postići pomirenje, ali nije bio spreman dopustiti Jovanki da prijeđe granicu između privatnog života i upravljanja državnim aparatom.
Govorio je i o Titovom odnosu s djecom i unucima.
- Brinuo se o svojoj djeci i unucima. U prvim godinama braka s Jovankom i ona je to prihvaćala, ali kasnije više nije. Ranije je imao problema sa Žarkom, no poslije se njihov odnos ponovno vratio na odnos oca i sina. Žarko je odrastao u Rusiji, bez Tita i bez majke. Pelagija nije željela nastaviti život s Titom nakon što je on izišao iz zatvora i došao u Moskvu. Tito joj je to predložio, ali ona nije prihvatila. U međuvremenu se već bila udala i gotovo potpuno zanemarila brigu o Žarku. Svakoga mjeseca bi šef kabineta od Titove plaće izdvajao određeni iznos koji je Tito slao Žarku i Miši - prisjećao se Dizdarević.
Dizdarević je do kraja života ostao čvrsto vezan uz ideju Jugoslavije i vlastito partizansko i komunističko iskustvo. Upravo zato njegovi pogledi na najmračnije stranice tog sustava nisu bili lišeni kontroverzi. Njegovo objašnjenje Golog otoka bilo je mnogo kontroverznije. Dizdarević je tvrdio da je Jugoslavija nakon Rezolucije Informbiroa bila suočena sa stvarnom sigurnosnom prijetnjom iz Sovjetskog Saveza i njegovih satelita te da je država morala odgovoriti. Spominjao je više od 9000 ljudi za koje je tvrdio da su bili povezani sa sovjetskim i drugim istočnoeuropskim obavještajnim strukturama. Također je navodio da je Edvard Kardelj prvi predložio koncentriranje stvarnih protivnika režima na jednom mjestu pod kontrolom.
U toj je priči postojala još jedna povijesna ironija. Mladi Dizdarević školovao se i radio u Moskvi, izbliza doživio Staljinovo vrijeme, zatim raskid Jugoslavije sa SSSR-om i naposljetku spektakularno pomirenje Tita i sovjetskog vodstva. Kao šef jugoslavenske diplomacije desetljećima poslije pregovarao je sa silama oba bloka. U dubokoj starosti ponovno je upozoravao na Moskvu. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa 2018. govorio je da se ruski strateški interes za Balkan nije bitno promijenio nestankom Sovjetskog Saveza. Smatrao je da Rusija i dalje želi političku prisutnost i utjecaj u regiji te je posebno isticao Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
Dizdarević se nakon povlačenja iz aktivne politike nije priključivao novim strankama. Kada su ga 2005. pitali zašto, odgovorio je da njegove stranke više nema i da zato nema razloga mijenjati svoja politička uvjerenja. Bio je Bošnjak, ateist i uvjereni Jugoslaven u političkom smislu. Prepričavao je neobičnu epizodu iz 1945. godine. Dok je bio službeno odsutan, kolega je umjesto njega ispunjavao partijski formular i morao upisati nacionalnost. Budući da kategorija Musliman tada nije postojala kao nacionalno određenje, upisao ga je kao - Hrvata. Tako je u službenim dokumentima ostao evidentiran godinama. Dizdarević je poslije tvrdio da u tome nije vidio promjenu vlastitog identiteta, nego posljedicu političkih kategorija vremena u kojem je živio.
Pisao je i knjige. Među njima su 'Od smrti Tita do smrti Jugoslavije', 'Vrijeme koje se pamti', 'Put u raspad' i 'Sudbonosni podvig Jugoslavije'. Kada je Tito umro 1980., Dizdarević je kao predsjednik Predsjedništva BiH bio među ljudima koji su hodali iza njegova lijesa.
Raif Dizdarević nadživio je Tita za 46 godina. Nadživio je i državu kojoj je služio i Savez komunista kojem je pripadao. Umro je u Sarajevu u 100. godini, kao jedan od posljednjih svjedoka toga vremena.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Raife, umjsto da uhapsite Slobodana Miloševića, Dobricu Ćosića i ostale autore Memoranduma, ti si Siobu ljubio u Anus, kao i A. Marković, Budimir Lončar, ne činjenjem onoga što si trebao kriv si za stotine tisuća mrtvih što su Srbi poubijali ... prikaži još!li nisi uspio spasiti ni svoj narod ...ostario si nisi shvatio tko su i što su Srbi, dozvolili ste da sruše Ustav SFRJ i ukinu Pokrajine a zadrže njihove glasove u predsjedništvu...krivi ste za viječnost i prokleti..bili