Autorska prava su kompleksna stvar. Autorska prava unutar Europske unije gdje postoji 28, uskoro 27, različitih tumačenja istih prava ubacuje dodatnu kompleksnost u čitav sustav. Zašto recimo Netflix ima različitu ponudu filmova u različitim državama članicama EU? Jer su matične kompanije vlasnice autorskih prava već ranije ih prodala nekoj kompaniji unutar te države. Zašto je iTunes godinama kasnio s dolaskom u Hrvatsku? Jer je bilo teško ispregovarati nove distribucijske ugovore s raznim tijelima za zaštitu tih prava, od ZAMP-a pa do izdavačkih kuća.
Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu radi upravo na rješavanju takvih stvari. Iako se najviše govori o spornim člancima 11 i 13, ne smijemo preskočiti niti članak 15 gdje se autorima daje zakonski mehanizam za povratak autorskih prava u slučaju nepravedne raspodjele prihoda.
Možda to na prvi pogled ne zvuči kao pretjerano uzbudljiva promjena u zakoni, ali spomenut ćemo ovdje praksu pod nazivom "hollywoodsko računovodstvo". Mnogi filmovi zarade stotine milijuna dolara, neki probiju i magičnu granicu od milijardu dolara zarade od prodanih karata, a na kraju se ispostavi da je film zapravo bio veliki gubitaš pa studio iza tog filma ne mora platiti poreze niti moraju platiti autorima ili glumcima koji su potpisali ugovor da će dobiti prihod od zarade filma.
Nedavno preminuli Stan Lee, autor Spider Mana i jedan od najvažnijih kreativnih ljudi čitavog Marvela, dobio je srcedrapajući oproštaj od svojeg bivšeg poslodavca. 2002. godine nakon što je film Spider Man zaradio više od 800 milijuna dolara, Stan je morao pokrenuti tužbu protiv Marvel Comics da bi dobio novac koji mu prema ugovoru pripada.
Peter Jackson, redatelj trilogije Gospodar prstenova, morao je tužiti New Line Cinema za isplatu dogovorene svote. Nasljednici J. R. R. Tolkiena također su tužili studio jer im prema ugovoru trebaju isplatiti 7,5% ukupnih prihoda filma. New Line Cinema u svojim računovodstvenim knjigama tvrdi da filmovi nisu zaradili ništa već su bili ogromni gubitaši usprkos činjenici da su zaradili više od šest milijardi dolara.
Jedan od najboljih primjera kreativnog računovodstva je film Moje veliko grčko vjenčanje. Na produkciju filma je potrošeno šest milijuna dolara, na ulaznicama je zarađeno 350 milijuna dolara, a prema računima je film na kraju izgubio 20 milijuna dolara. Nitko od autora, glumaca ili produkcijske ekipe tko je imao ugovor vezan uz zaradu nije bio zadovoljan time.
U takvim situacijama je pravo na strani jačega jer je potrebno jako puno posla i jako puno specifičnih znanja za dokazati propuste velike kompanije. Upravo zbog sličnih situacija udruženja nezavisnih izvođača i izdavača pozivaju na jačanje prava malih autora. Autora čiji videi na YouTubeu imaju po dvije ili tri tisuće pregleda, u spotu gdje su nagovorili prijatelje i obitelj da glume, a od susjeda posudili kameru.
Direktiva predstavlja veliku reviziju autorskih prava. Možda i po prvi put svjedočimo pokušajima rješavanja problema razlike u vrijednosti koju donosi distribucija na nekoj platformi u usporedbi s prihodima koji odlaze autorima tog djela, stoji u otvorenom pismu IMPALA-e, udruženja nezavisnih glazbenih izdavača. "Cilj je vratiti moć u ruke individualnih kreatora i kreativnih malih kompanija, sve s ciljem osiguravanja pravednog i održivog Interneta za sviju", piše IMPALA.
