Jedan od najvećih problema s kojim bi se gradovi u budućnosti mogli baviti je promet, tj. velika količina automobila na cestama. Bez obzira na razne vizije budućnosti, oni koji se bave predviđanjima smatraju kako je to problem s kojim ćemo se moći nositi, i kojeg ćemo moći riješiti.
Prometne inovacije, od željeznica do automobila, preoblikovale su gradove i potaknule gospodarski napredak, no donijele i gužvu na cesti. Sada tehnološke tvrtke i proizvođači automobila nastoje čim prije uvesti flote automobila bez vozača, no vrijedi postaviti pitanje - može li ovaj put biti drugačije?
Nažalost, umjetna inteligencija (AI) vjerojatno neće uspjeti tamo gdje su tračnice i motori s unutarnjim izgaranjem propali. Samo u SAD-u prometni zastoji donose ekonomske gubitke procijenjene na stotine milijardi dolara svake godine. Takvi troškovi će se povećati ako ne bude daljnjeg prijeko potrebnog ulaganja u transportni sustav, piše The Economist.
Primjerice, popravljanje pretrpanog metroa u New Yorku, prema nedavnoj procjeni, koštat će najmanje 100 milijardi dolara. Tako bi vozila bez vozača zapravo mogla biti i neki način štednje. No pretrpanost na gradskim cestama neizbježan je dio razvoja gradova, u koji dolazi sve više i više ljudi zbog niza prednosti koje im pruža. Mogućnosti koje im nudi, poput sklapanja prijateljstava, poslovnih suradnji i sl. prednosti su zbog kojih mnogi gradove vide idealnim lokacijama za život.
Što je više ljudi na jednom mjestu, to je i veća konkurencija zbog tih oskudnih resursa, od mjesta u novom restoranu do mjesta na cesti. Svaki novi dolazak povećava zagušenje. Gradovi rastu sve dok troškovi ne nadmaše koristi. Nove transportne tehnologije nisu beskorisne. Željezničke pruge i autoceste doprinose rastu gradova, no njihove olakšice za ublažavanje zagušenja pokazale su se samo privremenim rješenjem.
Milijarde dolara uštede
Kada se podzemna željeznica u New Yorku proširila na sjeverni Manhattan, postalo je praktično živjeti daleko od prljavog i skupog centra grada, dok je pristup društvenim i ekonomskim prednostima grada i dalje u blizini. Tako se gradsko stanovništvo i povećalo. Poslijeratni bum izgradnje autocesta u SAD-u doveo je do eksplozivnog rasta gradskih predgrađa.
Gradovi su ponovno pronašli svoju ravnotežu, a prigradska groznica dovela je do zagušenja cesta, i povećala troškove života daleko od izvora posla. U radu objavljenom 2011. godine, Gilles Duranton sa Sveučilišta u Pennsylvaniji i Matthew Turner sa Sveučilišta Brown identificirali su "temeljni zakon zagušenja cesta". Smatraju tako kako izgradnja novih autocesta ne ublažava zagušenje, već privlači još više stanovnika i potiče ih na vožnju, tj. korištenje automobila i tako povećava transportnu aktivnost a ceste i promet na njima tako opet postaju zagušene.
Automobili bez vozača trebali bi smanjiti promet. Niže stope prometnih nesreća dovest će do smanjenja zastoja a uz pomoć umjetne inteligencije, povećat će se kapacitet cesta. Smanjenje prometa učinit će život u trenutačno opterećenim područjima zapravo atraktivnim pa tako i popularnijim za život.
Mogao bi se povećati i broj kilometara po osobi jer autonomna tehnologija vožnja omogućava putnicima da to vrijem iskoriste za spavanje ili posao. I baš kao što nove autoceste potiču rast prometa, nove tehnologije mogle bi dovesti do razvoja novih aktivnosti na cesti. Danas možemo stati i uzeti kavu usput, a u budućnosti bi se kava u takvom slučaju mogla dostavljati u automobile bez vozača. Takva tehnologija mogla bi nas učiniti sigurnijima i produktivnijima, no ne nužno i manje vezanima za promet.
Moglo bi olakšati i proces nametanja cestarina. Gužve se pojavljuju zbog loših resursa, cesta na kojima se vozi više ljudi nego što ih ona zapravo može podnijeti. Cestarine bi mogle pogodovati upotrebi cesta od onih koji ih najviše cijene. U nekim gradovima to se već i događa, poput Londona i Singapura, no te ceste i nisu baš tako popularne, posebno zato što neki vozači ne žele plaćati ono što im je prije bilo besplatno.
No ljudi ne izbjegavaju plaćanje u slučajevima kada ih netko vozi, poput taksija, a model samovozećih automobila koje sada testiraju Waymo i GM čini se na tragu su tog modela.
Ako je svijet bez vozača onaj u kojem ljudi uglavnom plaćaju tj. kupuju vožnje, a ne automobile, onda ne samo da bi moglo biti manje nepotrebnih putovanja, već bi se i politički otpor prema cijenama mogao ublažiti, a time i zagušenje.
Moglo bi to dovesti do jedne sasvim druge distopije, one u kojoj je brz i funkcionalan prijevoz dostupan samo onima koji ga mogu platiti. Srećom povijest ima rješenje i za to - masovni prijevoz. Automobili ili busevi tako bi mogli prevoziti više ljudi koji bi mogli podijeliti troškove. Kako tvrde Daniel Rauch i David Schleicher sa Sveučilišta Yale, gradske vlasti bi umjesto toga mogle iskoristiti novi transportni sustav i za vlastite potrebe. Mogu subvencionirati putovanja radnika s niskim primanjima ili u cijelosti preuzeti takve sustave.
Mreže automobila bez vozača mogu se pokazati manje učinkovitim od privatnih, posebno ako se automobili dijele na temelju "tko prvi dođe prvi će i dobiti auto", a ne po cijeni. Ako se zagušenje u svijetu bez vozača pokaže neizbježnim, ljudi će se i dalje nadati tehnološkim rješenjima koji će ih spasiti muke, kao što su davno obećani leteći automobili. Do tada potrebno je postojeće transportne sustave držati u dobrom stanju.
