Zaposlenici koji imaju znanje i spremni su kontinuirano učiti su važni za digitalno poslovanje. Kako unutar kompanije potaknuti kulturu učenja – među menadžerima, operativcima i svim zaposlenicima?
Po pitanju kulture učenja, tu je presudno važna uloga Uprave ili vlasnika , ovisno o prirodi same organizacije. Pored Uprave i vlasnika, tu je jako važna i uloga HR managera. Potrebno je osmisliti program edukacije koja će biti kombinacija tradicionalnih edukacija i digitalnih platformi, u kojoj će se pratiti napredak pojedinaca i timova te će se napredak stimulirati, novčano i statusno, sa radnim mjestom i ostalim pripadajućim koristima koje kompanija može osigurati. Stvaranja meritokratske poslovne kulture je izuzetno važno kako bi se potakla kultura učenja. Treba biti realan i konstatirati kako koncept cjeloživotnog učenja nije snažno prisutan u hrvatskom društvu. Većina ljudi ne ulaže u osobni razvoj nakon što završi fakultet ili srednju školu. Ukoliko je ta tvrdnja točna, ne može se očekivati da će djelatnici samoinicijativno promijeniti navike i obrasce ponašanja koje su stjecali godinama i desetljećima.
Kompanija tu mora preuzeti aktivnu ulogu i razviti programe edukacije unutar firme kako bi stvorila novu kvalitetu i dala dodatni poticaj transformaciji organizacije i poslovanja. Jedan od načina na koji se to može postići je postavljanjem, na razini Uprave, osobe zadužene za digitalnu transformaciju, a koja će u sklopu transformacijskog programa imati kao posebni zadatak osmišljavanje i vođenje programa digitalnog osposobljavanje menadžera i svih zaposlenika kompanije. Jedna od važnih sastavnica uspjeha je da menadžeri primjerom pokazuju organizaciji koja su znanja i vještine potrebne u digitalnoj ekonomiji. Ukoliko Uprava i N-1 razina ne usvajaju i primjenjuju nova digitalna znanja i vještine u svakodnevnom radu, nije izgledno da će zaposlenici napraviti potrebni pomak. Angažman Uprave je presudno važan u razvijanju kulture učenja u samoj organizaciji.
Ulaže li hrvatska država dovoljno u infrastrukturu potrebnu za za ostvarivanje punog potencijala digitalnog društva? Koje sve preduvjete je nužno ispuniti kako bi Hrvatska postala digitalizirana država?
Hrvatska se, na žalost, nalazi na 24. mjestu od 28 zemalja EU-a prema putu ka digitalnom društvu. S obzirom na to nisku stopu rasta BDP-a, u odnosu na ostale EU države, nije za očekivati da će doći do značajnih, brzih pomaka u povećanju državnog ulaganja u infrastrukturu. Tu ne treba biti iluzije; promjene u smislu infrastrukturnih ulaganja neće biti značajne i, kada se dese, vjerojatno će biti nedovoljne. Država može napraviti značajan iskorak po pitanju kreiranja povoljnijeg okružja za daljnji razvoj infrastrukture širokopojasnog Interneta. Dodatno, uklanjanje administrativnih prepreka u poslovanju građana s državnom Upravom i poticanje digitalizacije državne Uprave s ciljem smanjivanja kontakata uživo, a sve više putem Interneta je nešto što bi zasigurno dalo dodatni poticaj stvaranju digitalnog društva i ekonomije. Pored navedenog, država može napokon napraviti iskorak u smjeru stvaranja obrazovanja za budućnost, pri čemu prvenstveno mislim na uvođenje informatike, robotike, programiranja i sličnih predmeta već u prvom razredu osnovne škole, kao što je to slučaj u Estoniji. Kako bi naša djeca i naše društvo bilo konkurentno u budućnosti ne možemo imati obrazovanje zasnovano na modelima kreiranim u 19 i 20 stoljeću.
Također, trebalo bi napraviti pomake po pitanju upisnih kvota na fakultetima te stimulirati povećanje broja stručnjaka koji bi izlazili na tržište rada sa ICT znanjima i kompetencijama. Država bi, kao što je slučaj u Rumunjskoj, mogla sa drugačijim poreznim stopama stimulirati ICT sektor u svrhu zadržavanja ICT stručnjaka u Hrvatskoj te privlačenja darovitih stručnjaka iz inozemstva. Trenutno je slučaj da velik broj ICT stručnjaka odlazi na rad u inozemstvo, gdje je njihov rad plaćen više nego u Hrvatskoj, što predstavlja ozbiljan izazov za hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo. Potrebe za ICT stručnjacima su značajno veće u odnosu na ponudu na tržištu rada. Procjena je EU komisije da će do 2020 biti prisutan manjak od 900.000 ICT radnih mjesta u odnosu na potrebe u zemljama EU. Ukoliko ne dođe do brze promjene paradigme te ukoliko se ne pokrenu sinkronizirane aktivnosti od strane države na svim navedenim poljima, za očekivati je kako će jaz između potreba i ponude za ICT stručnjacima u Hrvatskoj samo povećavati. To će znatno otežati digitalnu transformaciju hrvatskih tvrtki jer jednostavno neće imati kadra koji će stručno biti kadar implementirati nove tehnologije u poslovanje, a stvaranje inovacije u postojećim tvrtkama će biti samo puka želja.
Imajući sve navedeno u vidu, mišljenja sam da se u području tehnologije privatni sektor treba fokusirati prvenstveno na svoje interne kapacitete i resurse te bez odlaganja pokrenuti transformacijske inicijative u svojim kompanijama.
Mogli bi reći da pojmovi poput cloud tehnologije, AI, big data, VR u svijetu nisu više samo trend nego inovacije koje nalaze svoju punu primjenu u mnogim kompanijama. Prema vašem mišljenu koliko se brzo trendovi usvajaju u hrvatskim kompanijama i koliko se kod nas efikasno primjenjuju inovacije ključne za unapređenje poslovanja?
Neke od tvrtki tvrtke koje su nastale u zadnjih 10 godina, poput Microblinka ili Rimac automobila, svakodnevno koriste nove tehnologije u svojim poslovnim modelima te je nemoguće razdvojiti njihov poslovni uspjeh od digitalnih alata na kojima su bazirani njihovi poslovni modeli. Bez inovativnih tehnologija njihovo poslovanje, i njihov uspjeh, ne bi bilo moguće.
No kod kompanija koje postoje 20 i više godina, prije primjene inovacija u svakodnevnom poslovanju je potrebno proći put prilagodbe poslovnog modela digitalnoj paradigmi. Mišljenja sam kako velika većina hrvatskih tvrtki ne primjenjuje i ne razmišlja o primjeni inovativnih tehnologija u svom poslovanju. I dalje su fokusirani na dnevnu problematiku, taoci su svojih ustaljenih poslovnih praksi, i premda su svjesni da se moraju mijenjati, uistinu ne čine previše kako bi pokrenuli i upravljali promjenama. Kao što je potrebno da prije trčanja naučite puzati i hodati, tako i kompanije imaju razvojni put koji moraju proći, a kako bi bile u mogućnosti primjenjivati inovativne tehnologije u svom poslovanju. Prije inovacije i primjene VR-a, IoT ili AI-a u svom poslovanju, moraju transformirati svoje organizacijske strukture, educirati djelatnike, dovesti nove djelatnike s potrebnim znanjima i vještinama, investirati u tehnologiju poput CRM-a, BI-a, Document management systems itd. Premda zvuči kompleksno i zahtjevno, što i jest, digitalna transformacija nije nuklearna znanost i njom je moguće upravljati. Radi se o promjeni poslovnog modela s kojim je potrebno upravljati kao i sa svakom drugom poslovnom promjenom.
Potrebno je definirati viziju, odrediti prioritete, definirati projekte, odgovornosti, budgete i ciljeve, te sa time upravljati. Na tom putu u nekom trenutku je potrebno početi razmišljati o inovaciji i inovativnim tehnologijama, no dok se u kompaniji ne koriste alati koji su na tržištu prisutni više od 20 godina, npr. CRM ili BI, iluzorno je razmišljati o AI ili VR-u.
