Prošle su godine lažne vijesti 'odrasle' pa su se iz šarlatanskog iskorištavanja za profit pretvorile u egzistencijalnu prijetnju društvu ili nešto između njih. No znanstveni pogled na ovu društvenu pojavu i dalje je ograničen. Istraživači s MIT-a u svojim istraživanjima nisu uspjeli pronaći 'glavnog krivca' za takve vijesti, no ponudili su zanimljive odgovore na pitanje kako i zašto se lažne vijesti tako brzo šire svijetom.
Znanstvenici su se fokusirali na društvene mreže i širenje pojedinačnih glasina te kako su one zapravo postale vijest koja se prenosi i 'od usta do usta', tj. s profila na profile. Malo je istraživanja koja mogu procijeniti postoji li i koja je razlika u širenju istinitih i lažnih vijesti ili koja istražuju zašto se lažne vijesti prenose drugačije od 'pravih'.
Soroush Vosoughi i njegov znanstveni tim pregledali su 126.000 glasina koje je 'tvitalo' tri milijuna ljudi i to više od 4.5 milijuna puta kako bi bolje razumjeli što to čini pravu viralnu vijest.
Istraživači su, kako piše Gizmodo, naglasili kako su morali izbjegavati pojam "lažne vijesti", jer on predstavlja različite stvari različitim ljudima. Za potrebe studije tako su ograničili istraživanje na "laž" i "lažne priče". U njemu su odlučili ponuditi odgovor na ključna pitanja: Kako se istina i neistina šire, da li se šire drugačije i koji čimbenici ljudskog prosuđivanja mogu objasniti ove razlike...Iako odgovori nisu osobito revolucionarni, ali ipak dolaze u trenutku kada su stručnjaci, političari i javnost tihi u iznošenju čvrstih, znanstvenih tvrdnji o lažnim vijestima.
Istraživači su koristili brojne kontrolne mehanizme, matematičke modele i sustave pristupa procjeni sveobuhvatne zbirne uloge svake činjenice i glasine koja se širila na Twitter od njegovog osnutka 2006. godine do danas. Jedan od autora studije Deb Roy objašnjava kako su istraživali Twitter a ne Facebook jer su njegovi podaci otvoreni javnosti. Prisjećaju posebnog istraživanja Facebooka koje je napravljeno 2014. godine i raspolagalo je s manjim brojem podataka.
Oni definiraju 'put' glasine na Twitteru od trenutka "kada korisnik napiše neku tvrdnju u 'tvitu', što bi moglo uključivati pisani tekst, fotografije ili veze na online članke". Istraživanje je tako pokazalo kako se lažne vijesti šire šire dalje, brže i dublje od istinitih priča. U svim kategorijama vijesti laž se potvrdila kao 'kralj viralnosti'.
Tko je odgovoran za širenje lažnih priča?
Sigurno ste pomislili kako je 'bot' odgovoran za širenje lažnih priča. Ruski hakeri koji su širili lažne vijesti kroz komentare i postove postali su 'bot stručnjaci'. No znanstvenici su otkrili kako 'botovi' zapravo ne čine veliku razliku u širenju lažnih vijesti. Kako bi procijenili je li račun korisnika, njegov profil 'robotski' ili ne, upotrijebili su algoritama nazvan Botometer poznat i pod nazivom Bot or Not. Uspoređujući dvije kategorije, robota i ljudi, otkrili su kako i jedni i drugi laži šire gotovo jednako.
"Primijetili smo kako, ako uklonimo automatizirane vijesti iz naše analize, razlike u tome kako se šire lažne ili istinite vijesti i dalje ostaju", naglašava Vosoughi.
Kaže kako je mala razlika između robota (automatiziranih vijesti) i ljudi kada je riječ o širenju lažnih ili istinitih vijesti. I ima smisla, kažu znanstvenici, jer su programirani da se ponašaju ljudski, poput pravih ljudi. Upravo to znanstvenike je dovelo do zaključka da se lažne vijesti šire više i brže od istinitih vijesti jer je to u ljudskoj prirodi.
Negativna vijest širi se brže od pozitivne
Njihova analiza otkrila je kako lažne priče izazivaju strah, gnušanje i iznenađenje, dok istinite priče izazivaju tugu, radost, očekivanje i povjerenje. Iznenađenje je bila najveća reakcija na lažne vijesti, što Vosoughi objašnjava time kako su lažne vijesti povezanije s ljudskom prirodom i upravo zato ih privlače više.
Već je poznato, kažu znanstvenici kako će ljudi prije proširiti negativnu vijesti od dobre, upravo zato što izaziva šok, iznenađenje i nevjericu. Podsjećaju na rad Claude Shannon, oca informatičke teorije i njegovu izjavu "informacije su iznenađenje".
Iako većina smatra kako su ljudi informiraniji nego što se misli i da su lažne priče samo mali dio informacija koje primaju, autori studije nisu tako optimistični. Roy naglašava kako proturječje koje bi moglo ukazati na neistinitost neke priče i koje zapravo šokira i iznenađuje, moglo potaknuti i širenje lažnih vijesti. Posebno ranjiva je tema politike o kojoj ljudi malo znaju, tj. slabo poznaju istinu unutar politike. U politici se zapravo, kaže Roy, ne treba prilagođavati stvarnosti, već samo s nekom informacijom nekoga iznenaditi.
Sugeriraju kako je potrebno napraviti više eksperimenata koji će obuhvatiti ponašanje korisnika društvenih mreža. Ističu kako je istraživanje pokazalo da strukturni elementi društvene mreže nisu imali veliku ulogu u širenju lažnih vijesti. Većina korisnika Twittera većinom je ipak širila istinite priče. Veća je vjerojatnost kako će lažne priče dijeliti korisnici s malim brojem sljedbenika ali će ih i dalje širiti brže. No znanstvenici se pitaju...ako ljudi ne obraćaju pažnju na potvrde izvora s kojih čitaju vijesti i koje već imamo, zašto bi im trebali neki drugačiji pokazatelji?
Ljudi vole čitati ono što im je blisko i poznato, pa tako i u potrazi za informacijama o njima poznatima temama zapravo traže ono s čim se mogu povezati. Ako o nekoj temi malo znaju teško će prepoznati proturječje u informacijama koje čitaju, što je zapravo plodno tlo za plasiranje priča i vijesti koje nisu istinite.
