Nema razloga da bombe koje eksplodiraju u Ankari ne eksplodiraju u Bruxellesu ili bilo kojem drugom europskom gradu, “proročki” je najavio, samo pet dana prije prošlotjednih terorističkih napada u Bruxellesu, turski predsjednik Tayyip Erdogan.
Učinio je to prilikom svoga govora 18. ožujka, na obilježavanju 101. godišnjice bitke na Galipolju, u turskom obalnom gradu Canakkale.
Tu je rečenicu izrekao u kontekstu kritiziranja europskih vođa, koji su odbili proglasiti kurdske skupine “terorističkim organizacijama” i to nakon terorističkog napada u Ankari, 13. ožujka.
Za taj je napad odgovornost preuzela manje poznata skupina Jastrebovi Kurdistana, koja se odmetnula od PKK – vodeće kurdske gerilske skupine.
Njihovi pripadnici još u svojim skrovištima u planinama jugoistočne Turske i sjevernog Iraka čekaju da zatopli, da proljeće otopi snijeg i da se dodatno naoružaju i opreme za sukob do kojeg će, slažu se poznavatelji situacije u Turskoj, doći već početkom travnja.
Erdogan u govoru nije spomenuo grad Cizre, koji je samo mjesec dana ranije sravnjen sa zemljom i u kojem je ubijeno više stotina civila. Većina je živa spržena u skloništima u koja su se sakrili od granatiranja.
Nakon Cizre, turske su snage krenule na gotovo milijunski Dyiarbakir, grad koji je također naseljen mahom Kurdima i iz kojeg smo prošle godine izvještavali tijekom sukoba turske vojske sa stanovništvom.
No sad, sredinom ožujka, Turci su krenuli u konačni obračun. Prijatelj iz Dyiarbakira, Kurd koji je posljednja osoba na svijetu koju biste nazvali fanatikom, nacionalistom ili fundamentalistom, čovjek vrata čijeg doma su nam bila širom otvorena, počeo nam je slati dramatične poruke.
“Pobjegli smo od toga kriminalnoga granatiranja, moja i obitelj jedne sestre, u drugi dio grada. Nažalost, jedna sestra i njena obitelj ostali su u zamci tamo. Izgubili smo sve što smo imali. Pucaju po nama neselektivno. Sreća je da sam uopće živ. Ovo izgleda kao Sirija. Molim te, obavještavaj koga god možeš, jer u svjetskim medijima nitko ne govori o tome. Uzimaju kvart po kvart. Centar grada. Tu živi oko 250.000 ljudi!”, poruka je koja je stigla 15. ožujka ujutro.
“Sad su dovezli tenkove i teška oklopna vozila. Granatiraju nas. I helikopteri nadlijeću. Vidio sam puno ubijenih civila. Mrtvaci leže po ulici oko moje kuće. Erdogan će sakriti od svjetske i svoje javnosti ovaj masakr. Opasno je samo podignuti mobitel da fotografiraš, no pokušat ću prikupiti nešto i poslat ću ti”, odgovorio je na molbu da svoje tvrdnje nekako pokuša potkrijepiti fotografijama.
Naime, unatoč dubokom kopanju po bespućima interneta, nikakvih vijesti s juga Turske nismo mogli pronaći u svjetskim medijima.
Vojska, policija i tajne službe efikasno su blokirali gotovo sve informacije koje bi mogle uzrujati tankoćutni Zapad. Posebice nakon što im se, nakon gotovo “bondovske” akcije, koji tjedan ranije u razrušeni grad Cizre uspio uvući reporter RT-a (Russia Today) William Whiteman i prvi u svijet odaslati apokaliptične prizore koji doista lede krv u žilama.
Tek nakon njegove reportaže oglasile su se stidljivo neke svjetske “nevladine” udruge za zaštitu ljudskih prava, no na tome je i ostalo. Whiteman je, nakon svega, ispričao kako je uopće uspio doći do svoje priče.
Državljanin Velike Britanije iz Moskve je odletio prvo u Izrael, za Tel Aviv.
Ondje je proveo neko vrijeme, nabavio “čistu” opremu – prijenosno računalo i mobitel u kojima nije bilo ničega što bi ga moglo povezati s ruskom TV kućom, pa tek potom, iz Izraela odletio za Tursku.
U Cizre je uspio ući nakon što je vojska “odradila” svoj posao i, unajmivši lokalnog snimatelja, uspio napraviti reportažu koja je Ankaru, očito, toliko uzrujala da su blokirali sve napore rijetkih medija koji su imali namjeru izvještavati o zbivanjima koja su uslijedila.
No ne baš sve. Ljudi iz Dyiarbakira su nam, doslovno riskirajući život, počeli slati fotografije snimljene s prozora stanova, iz podruma, automobila...
Nova poruka stigla je predvečer:
“Dovoze još tenkova i oklopnih vozila. Uništit će uskoro potpuno naše domove i cijeli dio grada”, počeo je prijatelj koji se sa starom majkom uspio izvući iz blokiranog dijela grada i pobjeći u koliko- toliko sigurno predgrađe kod prijatelja. Iza sebe su ostavili sve - kuću, automobil, uspomene. Uz nekoliko naramaka neophodnih stvari u rukama, ponijeli su samo - mačku."
Iz njegovih poruka “vrištali su” očaj i bijes. No osim na vojsku, koja je mu je uništila dom, bijesan je na svjetsku javnost, koja je naprosto ignorirala
“Erdogan vas sve ucjenjuje s migrantima. Neki američki akademici su također podijelili nešto od ovog i odmah su bili ozbiljno upozoreni. Čak i iz nekih medija. To su mi stari prijatelji, jedan od njih je blizak s Johnom Kerryjem, državnim tajnikom. Zamolio sam ga da mu skrene pažnju na to što se ovdje zbiva, nadam se da će napraviti sve što može. No znaš kakvi su političari...”, zaključio je.
Pitam ga mogu li prenijeti našu konverzaciju hrvatskoj javnosti:
“Naravno, prijatelju, da možeš! Dodaj i da su moj automobil u kojem smo se vozili i moja kuća u kojoj si bio, uništeni. I stanovi mojih sestara, skupa s desecima drugih. Zapad prikriva njegove zločine. Migranti su njegove karte u rukama, moj prijatelju. Taj dio grada koji su sad zauzeli, Baglar, srce je Dyiarbakira. Gotovo 60 posto ljudi živi u njemu i okolici. Sve ulice vode u njega ili kroz njega, sjećaš se, vozili smo se samo prije nekoliko mjeseci onuda. Večerali u restoranu...”, očajavao je.
Amed Haber Agency, prokurdska “agencija” koju zapravo vodi jedan Kurd iz Njemačke, jedina je probijala medijsku blokadu. Od njih smo dobili i dozvolu da prenosimo foto i videomaterijale, ali nakon nekoliko dana njihova je Facebook stranica ugašena.
Unatoč tome uspijevaju otvaranjem novih i novih web stranica koliko-toliko razbiti medijsku “omertu”. Kako im “nepoznat netko” sruši stranicu, odmah nikne nova. No sve je to tek kap u moru.
Stanje u Dyiarbakiru smirilo se tek početkom prošlog vikenda, no nakon eksplozije u Istanbulu u kojoj je poginulo četvero stranih državljana i, naravno, bombaš samoubojica, vojska se okrenula prema drugim kurdskim gradovima na jugu - Nusaybinu i Sirnaku.
Niti o tamošnjim zbivanjima u zapadnim medijima nije bilo riječi. Za napad u Istanbulu koji je pokrenuo novu akciju turskih snaga protiv Kurda vlasti su odmah optužile Kurde ili ISIL.
No iz Turske smo, s već znane nam tajne e-mail adrese, s koje nam je čak mjesec dana prije rušenja ruskog vojnog aviona stiglo upozorenje o tome, sada došla nova informacija.
Je li i ova istinita, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Tvrdnje iz poruke koju smo dobili ranije s iste adrese su se pokazale točnima:
“Bombaš samoubojica koji se jučer raznio u Istanbulu je isti čovjek koji je sudjelovao u napadima na sjedišta HDP-a (turska parlamentarna stranka koju najvećim dijelom čine Kurdi) prošlog lipnja u gradovima Adana I Mersin. Tad je i identificiran po otiscima prstiju, ali nije uhićen. Čak je bio hospitaliziran u međuvremenu, i to dva puta. I što zaključiti iz toga? Iskoristili su istog čovjeka za napade na sjedišta kurdske političke stranke pred prošlogodišnje izbore, koji se sad raznio u Istanbulu. Kao, potraga je za njim od prošlog lipnja, a on slobodno putuje Turskom i liječi se u bolnicama. Neki novinari bliski vlasti, pa čak i članovi vladajuće stranke, iznijeli su kako njegove namjere nisu bile usmjerene protiv muslimana – Turaka. Zato su stradali samo strani turisti – posebno Izraelci. On je rođen u gradu Adana, a živio je u Gaziantepu i turski je državljanin...”
Ako su tvrdnje iz e-maila i ovaj put točne, sugeriraju kako je napad u Istanbulu zapravo “false flag” operacija koja je poslužila za nove napade na turske Kurde, ali i građenje mita o Turskoj kao žrtvi terorizma.
U tom svjetlu onda valja gledati i najnovije sporazume EU i Turske, koji i pučkoškolcu izgledaju smiješno – za jednog vraćenog migranta iz EU (Grčke) u Tursku, Unija će uzeti jednog iz Turske!? I sve to dobro platiti Ankari.
I dok se, kao na istanbulskom bazaru, EU i Turska cjenkaju oko broja migranata i milijardi eura, bezviznom režimu i otvaranju pregovora za ulazak Turske u EU, u planinama na jugoistoku Turske snijeg kopni. Travanj će, prema svemu sudeći, biti pakleno vruć.
