Prava promjena je u nečem sasvim drugom. A to je da su sve tradicionalne male stranke, razni HSP-ovi, razni umirovljenici, HSS, HNS, HSLS i druge liberalne stranke itd. izgubili bilo kakvu značajniju podršku birača i ti glasovi su se sad 'grupirali' oko Mosta i Živog zida. Dakle, prije etabliranja Mosta i Živog zida bila je znatno veća razlika između vodeće dvojke i ostalih, sad je razlika između drugog i trećeg mala, a ni četvrti nije jako daleko.
Gdje su, osim personalno, razlozi urušavanja SDP-a?
SDP je od 2007. do 2015. godine potrošio određeni politički sadržaj i retoriku, koji ga je držao u tom periodu. Rekao bih da je to prirodan proces za stranku njihova profila. Politički sadržaji se naprosto troše. Vlast su skoro uspjeli osvojiti 2007., a onda i uspjeli 2011., na retorici i politici relativno suvislo razrađenih reformi u različitim sektorima. Dobar dio toga nisu uspjeli implementirati u mandatu od 2011. godine, a i ono što jesu nije dalo revolucionarne rezultate koje bi građani osjetili.
A u tom periodu su se ponešto promijenile i okolnosti, odnosno struktura problema i prioriteta. Prema tome, njihov nosivi politički sadržaj je ili postao irelevantan ili je proveden ili je upropašten. Sad se moraju redefinirati, odnosno reinventirati. Ekipi oko Bernardića to, za sada, nije uspjelo.
Tko je okrenuo leđa kome, mladi SDP-u ili SDP mladima?
Da je SDP stranka koju nešto posebno preferiraju mladi je mit. Taj mit je kreiran oko izbora 2000. godine. Tad doista SDP jest imao nešto nadprosječnu podršku mladih te je postojala jaka kampanja za izvlačenje mladih na izbore. Tako da ti izbori jesu na neki način 'uokvireni' kao sukob mladih generacija koje su 'za promjene' i starijih generacija koje su za HDZ i 'protiv promjena'. No takvo 'uokvirivanje' tih izbora bilo je pretjerano.
Uz to, međutim, treba reći da SDP doista već dugo ne uspijeva privući mlade te mu u prosjeku biračko tijelo stalno stari. SDP već dugo ima u prosjeku starije biračko tijelo od HDZ-a. Dakle, SDP se nije uspijevao regenerirati. Moja je teza da je to zato što je vodio kampanje i politiku gotovo isključivo na teritoriju 'racija', s vrlo malo nekih emotivnih komponenti.
Kako to da HDZ ima mlade glasače?
Živi zid ima mlade birače. Rejting Živog zida među mladima do 30 godina je dvostruko veći u odnosu na nacionalni prosjek. HDZ u toj dobnoj skupini ima blago ispodprosječnu podršku. Ali u toj dobnoj skupini, relativno gledajući, stoji bolje od SDP-a, to nije sporno. HDZ ima jednu stabilnu dinamiku regeneracije biračkog tijela, i to je jedna od tajni njegove ukupne stabilnosti. Dijelom je to zbog toga jer HDZ uspješno koristi emocije iz nacionalističkog spektra, a dijelom i jer ima snažnu klijentističku mrežu u koju uvlači nove generacije. Slučaj zapošljavanja u Nacionalnom parku Plitvička jezera to lijepo ilustrira.
Je li točno da egzodus odgovara HDZ-u, i to iz dva razloga. Prvi jer odlaze uglavnom birači koji nisu njihovi, dok s druge strane njihovi birači i iz nove domovine glasaju za njih?
To je teza koju je teško provjeriti. Ja nisam vidio ni jedno istraživanje ni neki podatak koji bi potvrđivao takvu hipotezu. Najviše odlaze ljudi iz regija u kojima je HDZ natprosječno jak, što bi prije sugeriralo suprotnu hipotezu. No, prije svega, mislim da aktualni emigracijski val ne treba promatrati iz tog rakursa.
Znam da imamo malo pravih, longitudinalnih istraživanja. Recite nam nešto malo o tome, ali i o tome kakve zaključke o promjenama političkih i svjetonazorskih preferencija možemo izvući iz onih istraživanja koja imamo?
Da, nažalost u Hrvatskoj uopće nema modela koji bi omogućio financiranje jako skupih longitudinalnih istraživanja. Po svemu sudeći, osnovna struktura političkih podjela ostaje ista. U jednom trenutku se činilo da će se povećati važnost socioekonomskih podjela u odnosu na vrijednosno-identitetske. No Karamarko je s radikalizacijom političke retorike to 'uspješno' spriječio na neko vrijeme.
Kako to da je dojam o sve snažnijoj masovnoj pobožnosti u društvu na neki način opovrgnut statistikama iz same Crkve, gdje se bilježi sve manji udio crkvenih vjenčanja i sve veći broj razvoda?
Treba imati na umu da je religioznost zapravo varijabla širokog raspona, iako se laički često doživljava binarno, kao da ili ne. Vjernikom se jednako mogu smatrati ljudi koji religijska učenja doživljavaju doslovno i apsolutno, što se obično naziva fundamentalistima, i ljudi koji vjeri pristupaju posve običajno, s posve benevolentnim odnosom prema samim učenjima i dogmama. Jedan od indikatora koji se u sociologiji religije obično koriste jest postotak ljudi koji odlaze na vjerske obrede na tjednoj bazi.
Koliko sam pratio zadnja istraživanja, taj pokazatelj je stabilan u Hrvatskoj, na razini od oko ¼ ljudi koji imaj redoviti institucionalni odnos sa svojom religijom. Dakle, u osnovnim parametrima religioznosti nisam uočio neke ključne promjene, uz ogradu da to nije područje moje istraživačke ekspertize. Međutim, kod dijela vjernika se vjerojatno može zamijetiti veća razina javnog angažmana, pa onda i javne vidljivosti.
To s padom crkvenih vjenčanja jest zanimljiv podatak. Na neki način upućuje na to da je za dio osoba Crkva postala odbojna, iako imaju sakramente i određenu identifikaciju s Crkvom. No možemo samo nagađati zbog čega se to događa. Kad bih morao nuditi hipoteze, svakako bi trebalo provjeriti iritira li dio 'običajnih vjernika' političko djelovanje i retorika nekih crkvenih prvaka.
Što mislite o Županovljevu 'egalitarnom sindromu'?
Koncept 'egalitarnog sindroma' jest neupitno jedna od najplodnijih socioloških teorija domaće proizvodnje. To se vidi i iz vrlo žive aktualne znanstvene debate o njemu. Inače, ta znanstvena debata je jedna od najsvjetlijih točaka u suvremenim društvenim i humanističkim znanostima u Hrvatskoj i šire. Dobar je primjer kako se vodi jedna znanstvena rasprava koja neupitno ima i određenu ideološko pozadinu.
Osobno smatram da je Županov tim konceptom dobro naslutio postojanje nekih kulturalnih prepreke razvoju hrvatskog društva. Ali mislim da ga je krivo pripisao egalitarizmu kao vrijednosti. Odnosno, mislim da je krenuo od pogrešne pretpostavke o egalitarizmu kao nekoj dominantnoj vrijednosti u ranijim fazama razvoja hrvatskog društva. To što su socijalne razlike u tradicionalnim zajednicama bile manje, uslijed nerazvijenosti i siromaštva, nikako ne implicira egalitarizam kao normu.
Jesu li naši kulturni obrasci nepodobni za tržišnu utakmicu? Tu se neprestano pomaljaju obrasci dogovorne ekonomije, dogovornog sudstva, dogovorenih natječaja?
Mislim da značajan dio našeg društva uopće nema iskustvo tržišne utakmice. Samo manjina stanovništva se našla u situaciji da njihove životne šanse ovise o stvarnom tržišnom natjecanju koje se odvija po nekim iole fer pravilima. S obzirom na to, većina je navikla da njihove životne šanse ovise o nekim posve netržišnim čimbenicima, kao što su statusne privilegije, nasljedstvo, veze i poznanstva, partijska i stranačka članstva ili pak prihod od rente na određenu imovinu, odnosno status (npr. lokalni liječnik u malome mjestu koji nema konkurenta i zapravo ima rentu na svoj status bez obzira na to kako radi svoj posao), tj. izostanak bilo kojeg od tih resursa kao nepremostiva sudbina.
