Izvanredni profesor sociologije politike na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Dragan Bagić sjajan je poznavatelj dubinskih promjena u hrvatskoj politici.
Na političkoj sceni niču nove snage, danas se uzdiže Živi zid, jučer Most. Kakve tipove glasača privlače prvi, a kakve drugi? Je li Most na silaznoj putanji?
Prije svega, u Hrvatskoj negdje od 2005. godine dio biračkog tijela 'traga' za novom opcijom. Sjetit ćemo se tad iznenađujuće dobrog rezultata Borisa Mikšića. On je prvi politički akter koji se pojavio niotkuda i osvojio respektabilan broj glasova, oko 18%, s porukom 'ja sam drugačiji od ostalih političara'. Odnosno, u njegovoj varijanti je to bilo 'ja nisam političar, nego poslovni čovjek'. Taj trend možemo pratiti od tada na različitim izborima.
Novi politički akteri su najprije bili uspješni na lokalnim izborima 2009. i 2013. godine, te predsjedničkim izborima 2014., kad je Sinčić, kao posve novo i drugačije lice, osvojio oko 16% glasova. Dakle, na onim izborima na kojima tradicionalne političke podjele igraju nešto manju ulogu te gdje su i inače veće 'nelojalnosti' strankama. Birači koji traže promjenu u političkoj ponudi i vrsti politike su se prvi put 'okupili' oko dva aktera na jednim parlamentarnim izborima 2015. godine.
I tu je značaj Mosta i Živog zida. Zanimljivo je da su Most i Živi zid 2015. skupa osvojili oko 18% glasova, a 2016. oko 16%. Dakle, slične veličine kao u slučaju Mikšića. Iz toga se može zaključiti da je broj protestnih birača relativno stabilan kroz dulji niz godina. Kako nemamo longitudinalnih istraživanja ne možemo tvrditi da su to isti ljudi, ali veličina tog protestnog bazena je stabilna, to je očito.
Koje su razlike Mosta i Živog zida?
Most i Živi zid privlače različite podskupine protestnih birača, kojima je zajedničko da traže određeni zaokret u političkom stilu i sadržaju. Među njima je razlika relativno velika. Prije svega, Živi zid dominantno privlači mlađe biračko tijelo i općenito biračko tijelo koje zahtjeva nižu razinu artikulacije političkih ideja. Njihovi birači reagiraju na neke ključne riječi, koje imaju prizvuk radikalnog zaokreta, ali iza kojih ne stoji neka jasna i provediva politika. I to njihove birače, čini se, ni ne zanima.
S druge strane, Most privlači, mogli bismo reći, nešto ozbiljniji segment protestnih birača. Most, za razliku od Živog zida, ipak pokušava artikulirati detaljnije sadržaj svoje politike, iako je to često nedovoljno cjelovito domišljeno. Oni imaju podjednaku podršku u različitim dobnim skupinama. Razlika među njima je i u tome što je Živi zid ipak nacionalna stranka, a Most više regionalna. Baza Mosta je u Dalmaciji. Most je u Dalmaciji druga stranka, trenutačno gotovo dvostruko jači od SDP-a.
Mostov rejting je relativno stabilan, nakon onog prvog pada podrške kad su ušli u koaliciju s Karamarkom. Nema tu nekog dramatično negativnog trenda. I razlog za to leži upravo u činjenici da su oni prije svega regionalna stranka. Po meni, to je i njihova budućnost. SDP ne uspijeva već dugo pronaći ni politiku ni ljude za Dalmaciju. Tako da je mjesto opozicije HDZ-u u Dalmaciji sad popunio Most.
Hrvatska politička konfiguracija - nalik na rulet u kojemu crna polja dobivaju nešto češće nego crvena, ali se izmjenjuju samo jedni i drugi, bez trećih - izrazito je trajna. Većina tranzicijskih zemalja iznjedrila je nove stranke i pokrete, a mi imamo samo HDZ/SDP. Zašto je ta podjela tako trajna?
Da, struktura podjela je relativno stabilna. Prema mojim analizama, u zadnjih deset godina na različitim izborima stranke i kandidati koji se mogu jednoznačno svrstati lijevo i desno osvajaju podjednak broj glasova. Dakle, 'ljevica' i 'desnica' su podjednako 'jake'. No desnica češće osvaja vlast, što je uglavnom posljedica bolje konsolidacije glasova oko HDZ-a, osim na izborima 2011. godine. Općenito, stabilnost političke scene i političkih aktera je hrvatska posebnost u odnosu na ostale tranzicijske zemlje.
Do 2016. godine Hrvatska nije imala ni jedne prijevremene izbore koji su izazvani raspadom parlamentarne većine od 1990. do 2016. Ako pogledamo samo Sloveniju, vidjet ćemo puno veću dinamičnost, kako po pitanju stabilnosti većine, tako i po pitanju ključnih aktera. Za stabilnost cijelog političkog sustava je po meni 'najzaslužniji' HDZ i njegova pozicija. To je stranka koja ima vrlo čvrstu bazu članova, simpatizera, društvenih skupina koje su klijentelistički vezane uz stranku i ljudi koji su egzistencijalno vezani za stranku.
To HDZ-u osigurava tako čvrstu bazu. Osim toga, HDZ ima golemu 'simboličku dividendu' iz perioda stvaranja samostalne države i vođenja Domovinskog rata. Bez obzira na sve kontroverze koje se u javnosti javljaju, za značajan dio birača to su postignuća koja nadmašuju sve grijehe. SDP svoju stabilnost zahvaljuje poziciji najvećeg ili najrelevantnijeg izazivača. I ako dođe do neke značajnije dinamike, to će prije biti na centru i ljevici, nego na prostoru u kojem se nalazi HDZ.
Ipak, nosivi temelji te i takove političke konstrukcije popuštaju. Vladu samostalno više ne može formirati ni HDZ ni SDP?
Ako zanemarimo 90-e, nikad ni jedna od te dvije stranke nije mogla formirati Vladu sama. Ako se sjetimo, 2003. HDZ bez HSLS-a i manjina ne bi mogao formirati vlast. HSS je imao ključnu ulogu 2007. godine u odluci tko će formirati većinu. Pa čak i 2011. SDP nije imao samostalno većinu, nego je u vlasti sudjelovalo 4-5 stranaka. Donekle je anomalija samo 2007. godina, kad su te dvije stranke na parlamentarnim izborima zajedno, bez koalicijskih partnera, osvojile oko 65% glasova.
Slično su skupa osvojile i 2015. godine, ali sad u puno širim koalicijama. Danas u rejtinzima u zbroju HDZ i SDP imaju oko 50% podrške, što je inače veličina koja je bila uobičajena do 2007., ali i nakon 2013. godine do danas. Dojam da je dvostranačje u nekoj dubokoj krizi trenutačno stvara samo činjenica da je SDP u krizi.
No HDZ ima rejting oko 30%, što je oko razine najboljih rezultata HDZ-a u periodu od 2000. godine na ovamo. Kao što je SDP sad u krizi, bio je HDZ nakon izbora 2011., pa se uspio oporaviti i vratiti podršku na razini od oko 30%. Prema tome, ne bih srljao sa zaključcima da je dvostranačje mrtvo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
