I prije izbijanja Izraelsko-iranskog rata bilo je jasno da je udarna igla vojnih mogućnosti i jedini način da Teheran raskrvari Izrael - balistički i hipersonični projektili. Iranci su desetljećima još od Iračko-iranskog rata radili na stvaranju balističkog arsenala kao sredstva odvraćanja i zaštite, ali i projekcije moći. Teheran raspolaže sa širokim dijapazonom projektila.
Godine 2022., general Kenneth McKenzie iz Središnjeg zapovjedništva SAD-a izjavio je da Iran posjeduje preko 3000 balističkih projektila. To ne uključuje rastuće snage zemlje s krstarećim projektilima za kopnene napade. Izrael i Zapad posebno zabrinjava činjenica da iranske balističke rakete mogu nositi nuklearne bojeve glave. Kroz desetljeća pod patronažom oca iranskog raketnog programa Hassana Tehranija Moghaddama, Iran je razvio desetak raketa koje mogu doseći Izrael (+1200 kilometara).
Šahab-3 je balistički projektil srednjeg dometa na tekuće gorivo. Šahab-3 predstavlja prvu uspješnu iransku akviziciju i razvoj balističkog projektila srednjeg dometa koji mu daje mogućnost prijetnje ciljevima (poput Izraela) koji se nalaze izvan njegovih neposrednih granica. Ima domet od oko 1300 km. Smatra se da je projektil u aktivnoj uporabi od 2003. godine.
Nakon što je sredinom 1990-ih kupio sjevernokorejsku raketu No Dong 1, Teheran je uspostavio infrastrukturu potrebnu za sastavljanje domaće verzije rakete, nazvane Shahab-3.1. Iran je vjerojatno započeo ovaj razvoj kako bi nabavio raketu dugog dometa sposobnu za pogađanje ciljeva u Izraelu i zapadnoj Saudijskoj Arabiji. Na mahove proturječna izvješća tvrde da je raketa duljine između 15,6 i 16,58 m te promjera od 1,25 do 1,38 m. Ista izvješća smještaju domet između 800 i 1300 km, s teretom koji varira između 760 i 1200 kg.10 Domet je vjerojatno oko 1300 km, ali uvelike varira ovisno o težini tereta. Ako bi projektil nosio nuklearnu glavu onda je domet naravno kraći. Šahab-3 koristi motor sličan onome na raketama Scud, ali veći od njega. Povećana veličina omogućuje značajno povećanje dometa. Iako koristi jednostupanjski motor na tekuće gorivo.
Ghadr-110, je balistički projektil srednjeg dometa (MRBM), projektiran i razvijen u Iranu. Projektil ima domet 1800-2000 km. Projektil Gadr-110 je unaprijeđena verzija Šahaba-3A, koji je poznat i kao Gadr-101. Pretpostavlja se da prvi stupanj koristi tekuće pogonsko gorivo, dok drugi stupanj koristi kruto pogonsko gorivo što povećava domet na preko 2000 km. Karakteristike Gadr-110 projektila su veće manevarske sposobnosti i kraće vrijeme pripreme od Šahaba-3. Vrijeme postavljanja projektila u aktivno stanje je 30 minuta, dok kod starijih modela poput Šahaba-3 iste pripreme traju više sati. Projektil je u potpunosti razvijen u Iranu, u strogo čuvanom Hemmat raketno-industrijskom kompleksu. Ima duljinu od 15,5 do 16,58 metara s ukupnom težinom od 15 do 17,48 tona. Pretposavlja se da je razvoj ove rakete počeo 2004., a u aktivnu službu je ušao 2014.
Emad je preciznija verzija Šahaba-3. Može nositi teret od 750 kg do 1700 km, s točnošću cilja od 10 m. Koristi novi dizajn nosnog konusa, koji se razlikuje od onog na originalnom Shahab-3. Promijenjeni dizajn može omogućiti detonaciju bojeve glave visoko iznad cilja, što je čini prikladnijom za kemijsku, biološku ili nuklearnu detonaciju zračnim eksplozivom, kao i za nuklearni elektromagnetski pulsni napad.
Khorramshahr (perzijski: خرمشهر), nazvan po gradu Khorramshahru u Iranu, je balistički projektil srednjeg dometa koji je Iran testirao u siječnju 2017. godine. S dometom između 1.000 i 2.000 km, može nositi bojevu glavu težine 1.800 kg i dug je 13 metara. Zapad smatra da se praktički radi o iranskoj verziji sjevernokorejskog Hwasong-10. Sjeverna Koreja je Iranu prodala verziju ovog projektila pod oznakom BM-25. Broj 25 označava domet projektila od 2.500 km. Iran je izjavio da je smanjio veličinu projektila u odnosu na početnu verziju, smanjujući masu goriva i domet. Takav domet pokriva ciljeve u Izraelu, Egiptu i Saudijskoj Arabiji, kao i članicama NATO-a Rumunjskoj, Bugarskoj i Grčkoj, ako se ispaljuje sa zapadnog Irana. Postoje četiri varijante ovog projektila, a Khorramshahr 4 ili Kheibar je otkriven svijetu 2023. Može postići brzinu od 14 maha i još nije upotrebljen protiv Izraela. Može nositi 80 bojevih glava.
Fattah 1 je iranska hipersonična balistička raketa srednjeg dometa koju je razvio Korpus islamske revolucionarne garde i predstavljena u lipnju 2023. Prema Iranu, njezina visoka manevarska sposobnost i brzina pomažu joj u izbjegavanju sustava raketne obrane. Ima brzinu od Mach 13–15, domet 1 400 km, a noviji Fattah‐2 do 1 800 km. Raketa predstavlja opasnost po Izrael zbog mogućnosti izbjegavanje protuzračne obrane. Fattah 1 navodno može doseći Izrael za pet minuta. Njegova velika brzina (13–15 Macha) i manevarska sposobnost također ga čine vrlo teškim za presretanje konvencionalnim sustavima raketne obrane poput Iron Domea ili Davidove praćke.
Haj Qassem je predstavljen 2020. godine i nazvan po pokojnom zapovjedniku snaga Quds Qasemu Soleimaniju, ovaj brzi projektil može doseći brzinu do 12 Macha. Nosi bojevu glavu od 500 kg s dometom od približno 1400 km. Iran ga je koristio u dva napada na Izrael 2024., a pretpostavlja se da ga koristi i u ovom ratu.
Sajdžil je obitelj iranskih balističkih raketa srednjeg dometa na kruto gorivo. Sejil su zamjena za balističke rakete Shahab na tekuće gorivo. Uspješno testiranje provedeno je 12. studenog 2008. godine. Prema izvješćima, domet mu obuhvaća Izrael i jugoistočnu Europu, no Iran tvrdi kako je projektil razvijen u obrambene namjene. Poput projektila Fatih-110, Sejil je kod stranih stručnjaka izazvao bojazan da je projektiran za nošenje nuklearne bojne glave.
Varijante: Sajdžil-1: Sejil je dvofazni projektil na kruto gorivo, tipa zemlja-zemlja (SSM), koji proizvodi Iran, s prijavljenim dometom od 2.400 km. Uspješno testno lansiranje održano je 13. studenoga 2008. godine. Ako se potvrdi taj domet, omogućilo bi mu da pogodi ciljeve udaljene čak do Izraela i jugoistočne Europe.
Sajdžil-2: Prema CSIS Missile Threat, nije jasno postoji li neovisna varijanta Sejil-2 ili se taj naziv u Iranu jednostavno koristi za testiranja originalnog Sejila iz 2009. godine.
Sajdžil-3: Prema CSIS Missile Threat, nepotvrđena izvješća o razvoju Sejila-3 navode da bi navodno imao tri faze, maksimalni domet od 4.000 km i masu pri lansiranju od 38.000 kg.
Soumar je iranski krstareći projektil dugog dometa. Projektil je nazvan u čast sela Soumar, čiji su stanovnici svi poginuli kada je režim Saddama Husseina napao selo kemijskim oružjem. Vrlo je vjerojatno da projektil potječe od ruskog/sovjetskog Kh-55, od kojih je nekoliko Ukrajina ilegalno prodala Iranu 2001. godine. Godine 2015. predstavljen je krstareći projektil dugog dometa pod imenom „Soumar“. Dizajn jako podsjeća na Kh-55 koji je Iran nabavio od Ukrajine 2001. godine. Zbog sličnosti, mediji su nagađali da mu je domet između 2000 i 3000 km.
Hoveyzeh (perzijski: موشک کروز هویزه) je iranski krstareći projektil dizajniran i proizveden za sve vremenske uvjete, s površine na površinu. Hoveyzeh pripada obitelji krstarećih projektila Soumar. Projektil je predstavljen na obrambenom sajmu u Teheranu 2. veljače 2019. tijekom proslave 40. godišnjice Iranske revolucije iz 1979. godine. Zrakoplovne snage Iranskog revolucionarnog garde će nabaviti i koristiti ove projektile. Ovaj krstareći projektil s površine na površinu sposoban je za let na niskoj visini i ima domet od 1.350 km.
Paveh je iranska krstareća raketa zemlja-zemlja dugog dometa s dometom od 1650 km. Paveh je dio obitelji krstarećih projektila Soumar, koja je predstavljena 2015. godine, a prvi projektil iz te obitelji bio je Soumar s dometom od 700 km. Dana 2. veljače 2019. Iran je predstavio krstareći projektil Hoveyzeh, projektil zemlja-zemlja s navodnim dometom većim od 1.350 kilometara. Paveh je predstavljen i prikazan javnosti 2. veljače 2023. godine.
Safir (perzijski: سفیر, što znači "izaslanik") bio je prvi iranski jednokratni lansirni sustav sposoban za stavljanje satelita u orbitu. Prvo uspješno orbitalno lansiranje pomoću Safir sustava dogodilo se 2. veljače 2009. godine, kada je raketa nosač Safir postavila satelit Omid u orbitu s apogeom od 245,2 km. Time je Iran postao deveta zemlja sposobna proizvesti i lansirati satelit.
