Novinar Claas Relotius radio je za kultne njemačke novine "Der Spiegel". Relotius je, također, u redakciji koja ima najviše redaktora na svijetu, uporno izmišljao priče. Te su priče bile vezane (najčešće) uz SAD. Der Spiegel je odmah priznao da u svojim redovima ima osobu koja plasira lažne, netočne i izmišljene vijesti i posipao se pepelom.
Postavljaju se dva pitanja - zašto je Relotius to radio, s kojim ciljem, te kako. Kako je u redakciji prepunoj urednika, intelektualaca, novinara, redaktora, lektora i drugih uspio fabricirati - sada se ispostavlja - najsuludije priče. Posebno je to "teško" upravo jer je riječ o "Der Spiegelu", a ne nekoj lokalnoj novinici, pamfletu ili Breitbartu. Der Spiegel je "lučonoša demokracije i etičnog novinarstva" još iz doba podijeljene Njemačke.
Relotiusa se sada po medijima prikazuje kao neku vrstu Stephena Glassa nove generacije. Glass je novinar američkog magazina "New Republic" koji je devedesetih izmislio pola od svojih 40 priča za tu novinu dok se balon nije "raspuknuo".
Motiv njemačkog novinara je, opetovano, američka 'brutalnost', pa tako u jednoj priči govori o "nepostojećoj" ženi koja putuje SAD-om kako bi gledala smaknuća u zatvorima, a u drugoj o Jemencu koji je nevin 14 godina držan u Guantanamu i mučen dok je glasno svirala pjesma "Born in the USA" Brucea Springsteena.
Obje su priče potpune izmišljotine.
I redakcija poput Spiegelove trebala je relativno brzo shvatiti kako je riječ o potpunoj fikciji. Netko je, ako ništa drugo, trebao kontaktirati nekoga iz tih priča i odmah bi se shvatilo da nitko od njih niti ne postoji.
Novina je upravo usred interne revizije da vidi što je pošlo po zlu. Ali, tvrdi The Atlantic, nije samo krivica u sustavu i ljudima nego i to da je Relotius "servirao" informacije o Americi i američkom načinu života koje Europljani žele čuti. Hranio je njihove stereotipe.
Možda je najbolji primjer priča iz 2017. o gradiću u Minnesoti gdje se nedjeljom mole za Trumpa, ima građana koji nikada nisu vidjeli more ili drugu saveznu državu, a na ulazu u grad imaju veliki plakat na kojem piše "zabranjen ulaz Meksikancima".
U Atlanticu se pitaju da kako to da se niti jedan urednik u Der Spiegelu nije zapitao "nije li ova priča malo pre-dobra da bi bila istinita".
No, Der Spiegel ne ljubi Amerikance, i ne bježi od toga da ih ponekada prikazuje kao potpune "seljačine", reklo bi se. I u visokoj politici često pišu protiv američkih navada, motivacije i načina, a otkada je došao Trump to je samo dodatno dobilo krila.
Taj inherentni anti-amerikanizam je nešto što je Relotius dobro iskoristio. Samo i dalje nije jasno zašto bi jedan novinar tako nešto napravio, s kojim ciljem, znajući da (barem u ovakvim slučajevima) istina uvijek izađe na vidjelo.
