Da je živ, bio bi zadovoljan - Josip Broz Tito strahovito je popularan, a on je za popularnost znao poduzimati čak i nepopularne mjere. Sad ne mora ništa, ostvario je ideal Crnogoraca - leži, a slava i novac oko njega cure sa svih strana. Svaki naslov s njim uvijek je clickbait - jamči visoku čitanost. Na jednom beogradskom portalu ovih je dana pojam “Tito” sadržavao pet-šest članaka, kod nas isto. U čemu je, do vraga, tajna? Čini se da je to pitanje vrlo slično pitanju zašto pola milijuna Hrvata kani otići na Thompsonov koncert.
Daje li neslavno slavni Fukuyamin tekst o kraju povijesti i posljednjem čovjeku naznaku odgovora o Titu i Thompsonu?
“Kraj povijesti bit će veoma tužno vrijeme. Borba za uvažavanje, spremnost da se riskira vlastiti život u ime apstraktnih ciljeva, planetarna ideološka borba koja traži odvažnost, hrabrost, maštovitost, idealizam - sve će to biti zamijenjeno ekonomskom kalkulacijom, beskrajnim rješavanjem tehničkih problema, ekoloških pitanja i zadovoljavanjem sofisticiranih potrošačkih zahtjeva”, pisao je Fukuyama.
Zaključio je kako je povijest došla u odredišnu luku, nakon višestoljetnog hegelijanskog napredovanja uma u svijesti o slobodi. Na početku je bio slobodan jedan, monarh, despot, princ, kasnije su to bili mnogi - feudalci - ali se svijest o slobodi svakog pojedinca širila, da bi u Francuskoj revoluciji slobodni postali svi. Nakon toga je, ipak, došao stari hegelijanac Marx, koji je rekao: “E, nećete razbojnici! Jesu svi ravnopravni, ali na nebu, izjednačeni su u zakonima, ali su nejednaki u realnom životu, to će komunizam ispraviti”.
Kakav promašaj Fukuyame!
Komunizam to, kako znamo, nije ispravio, nego je propao, pa je Fukuyama zaključio da će na cijelom svijetu prevladati liberalne demokracije. Ali povijest je digla nogu s kočnice pa opalila Fukuyami mae geri - lupila ga je ravno u staklenu bradu. Na svijetu je danas, prema najnovijim istraživanjima i indeksima demokracije, samo 20 do 25 posto liberalnih demokracija. Neliberalnih (Mađarska, Turska, Srbija, Filipini, Indija, Brazil...) ima od 35 do 45 posto, dok su ostalo nedemokratski režimi (Kina, Rusija, Bliski istok, osim Izraela itd). Tendencije nisu dobre. Demokracije su u padu. Godišnji globalni prosjek sloboda opada 17 godina zaredom, neliberalizam (iliberalizam) raste, čak i u Europskoj uniji, dok autoritarne sile jačaju: Kina i Rusija šire svoj model putem “meke moći”. Na 70 posto planeta nalazimo negaciju Fukuyamina optimizma, pa je nedavno i sam priznao krah svoje teorije. No gornji njegov zaključak pije vodu. Velike su ideologije pale i svijet se sveo na “ekonomsku kalkulaciju, beskrajno rješavanje tehničkih problema, ekoloških pitanja i zadovoljavanje sofisticiranih potrošačkih zahtjeva”.
Sve je to pregnantno iskazao američki senator Lindsey Graham koji je rekao: “The Russians are dying... It’s the best money we’ve ever spent” (“Rusi umiru... To je najbolji novac koji smo ikad potrošili”). Ugovor o mineralima je nešto slično. Svi su mislili da Amerika časti Ukrajinu, ali im je Trump fakturirao Bidenove isporuke. Gdje su tu Tito i Thompson? Pa oni još izražavaju dva seta jasnih (premda retro) vrijednosti. “Ne živí čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”, kaže Isus.
U čije riječi danas možemo vjerovati? Otišao je možda “posljednji čovjek”, Bergoglio, koji je simbolizirao vrijednosti. Sve je postalo trgovina, kalkulacija, kruh... I zato se ljudi okreću vremenima u kojima se činilo da postoje vrijednosti i ljudi koji će se za njih žrtvovati, u kojima ne postoji samo sebični pojedinac, nego topli kolektiv. Ali samo još nešto - ako mene pitate, čini mi se da je ovo što imamo ipak bolje...
