Kako se slavilo uz pečeno prase, što se točno događalo iza zidina zatvora u Scheveningenu - gdje su zajedno robijali Hrvati, četnici, komunisti, muslimani - u knjizi "Branio sam istinu" opisao je "krvnik s petokrakom", ratni zločinac Veselin Šljivančanin. Odrobijao je gotovo sedam godina prije nego što je pušten na slobodu. Početkom srpnja 2007. Vojislav Šešelj pravi feštu, poziva i Mladena Naletilića Tutu, ali ovaj ne zna što to Šešelj slavi. Raspituje se kod Šljivančanina...
2. jul 2007.
Tuta Naletilić, već nekoliko nedelja, uglavnom šeta sam. Danas se obratio Radiću i zamolio ga da me pita da li me Šešelj pozvao na ručak, koji će pripremiti sedmog jula, jer je pre nekoliko dana uputio zahtev upravniku sa spiskom ljudi koje poziva u goste. "Reci Tuti da ti nisi moj kurir. Zašto me on to ne pita?" rekao sam Radiću. Kao u nekoj dečjoj igri Radić odlazi kod Tute i prenosi mu moju poruku. Pogledao me ispod oka i polako mi prišao. "Da li te Šešelj pozvao na ručak?" pitao je. "Nije", odgovorio sam. "Kako to da je pozvao mene, a tebe nije?" pitao je Tuta začuđeno. "Verovatno je to neka tajna na relaciji ustaše - četnici", kazao sam zajedljivo. "To je moj Vojica! I zašto bi zvao tebe, Titovo goveče!" ljutito je odbrusio Tuta i otišao na drugu stranu staze.
5. jul 2007.
Dani sporo prolaze. Šetamo svakodnevno zajedno, a Tutu muči šta slavi Šešelj? Prilazi mi i ponovo pita da li me Šešelj pozvao na ručak? "Pozvao me." "Hoćeš li ići?" upitao je znatiželjno, jer je čuo da se Šešelj i ja gložimo. "Kako ne bih išao kad me pozvao moj Šeki", odgovorio sam razdragano. "Onda idem i ja! Ali, šta slavi?" upitao je. "Slavi rođendan", rekoh prvo što mi je palo napamet. "Ti si lud. Mator čovek, a slavi rođendan!" kaže Tuta. Otišao je kod Radića i ljutito mu rekao: "Nemoj da se družiš sa tim komunjarom, jer će te navesti na neko zlo". Kada smo završili sa šetnjom, upitao sam Tutu šta će kupiti Voji za rođendan?
7. jul 2007.
Uskoro će sezona odmora u sudu, a presude još nema. Zamolio sam čuvara Albina da mi kaže ko sve ide kod Šešelja na ručak? Pozvani su Tuta, Filip Boškovski, ministar policije u Vladi Makedonije, Johan Porčulovski, makedonski policajac, Miroslav Radić i ja. Zamolio sam ga da nas u 14 časova, kad krenemo kod Šešelja, postroji tako da ja budem na čelu a Tuta na začelju kako bih prvi čestitao Šešelju. Pristao je. Krenuli smo po dogovoru. Kada smo stigli na prvi sprat, na ulasku u zajedničku sobu, čekao nas je Šešelj, domaćinski raspoložen. Ja sam mu prvi prišao i čestitao rekavši: "Vojo, svaka ti čast što si se setio i smogao hrabrost da obeležiš dva velika praznika antifašističkog pokreta naroda Jugoslavije i Srbije, Dan borca i Dan ustanka naroda Srbije".
Tuta je počeo da psuje i da se hvata za glavu. Vikao je: "Vojice, zar si i ti Titovo goveče? Šta mi danas uradi!" Okrenuo se i obratio Albinu: "Vrati me u ćeliju!" Albin mu nije dozvolio da se vrati. Posle malog šoka, Šešelj se pribrao: "Šljivo, šta ti bi? Pa ja, komunjaro jedna, slavim Ivanjdan!" Nisam se predavao: "Vojo, svaka ti čast! Uvek si bio Titov sledbenik. Bio si i sekretar Partije na fakultetu, pa i u ovakvom zatvoru proslavljaš antifašističke praznike, kad se već niko od nas toga nije setio".
Čuo se samo smeh i Vojino gunđanje, a Tuta se vrteo ukrug ponavljajući stalno: "Gde sam ja ovo došao!?" Prikrao sam se Johanu i pocepao mu majicu, jer sam čuo da je pre nekoliko dana dobio sina. Obećao sam da ću mu poslati novu majicu. Kada su se Tuta i Šešelj malo pribrali, seli smo svi za sto. Tuta i Šešelj su zajedno ponovili priču kako sam vratio Šešelja iz Kuće cveća kada je hteo da zabije glogov kolac u Titov grob. Ostali smo dva sata. Smejali se, galamili, i malo glumatali. Šešelj je bio dobar domaćin: blago se šalio i nije bio arogantan.
Šešelj je, kao i Tuta uostalom, bio nabrušen na Šlljivančanina. Kasnije će u svojim javnim nastupima optužiti da je lažov.
- Vidio sam knjigu koju je objavio Šljivančanin i ona samo pokazuje kako je on čovjek bez karaktera. Za naslov je stavio "Branio sam istinu" - rekao je Šešelj:
- Kakvu je to istinu branio? Osuđen je kao ratni zločinac, ali je bio jedan od rijetkih u Haagu koji je sudjelovao u ratnim zločinima. Umjesto da govori o tome, on piše o svojim supatnicima u Haaškom kazamatu i tu petlja, laže, kleveće... - prisjeća se Šešelj i priznaje da je Šljivančanin bio jedini haaški pritvorenik koga je zaista htio namlatiti "zato što se izjašnjava kao Crnogorac i što je još zakleti Titoista, a pri tom je bio i bezobrazno drzak".
Šešelj kaže da je Orić prema svima bio jako ljubazan, "vjerojatno zato što je vrlo malo muslimana bilo u zatvoru". Šešelj je tad otkrio i da je Tuta njemu i Miloševiću bio - kurir. Rekao je naime da mu je u komuniciranju sa Slobodanom Miloševićem pomagao Mladen Naletilić Tuta, koji je također bio na izdržavanju zatvorske kazne u Scheveningenu. Šešelju i Miloševiću je, inače, bio zabranjen svaki kontakt pa je bivši srpski predsjednik poruke šefu radikala slao preko šefa kažnjeničke bojne.
Kad je Tuta umro, Šešelj je poslao vijenac. O tome je pričao za srpsku Happy TV:
“Milošević je došao u Haag nepune tri godine prije mene i on se već sprijateljio s Tutom. Jednom kaže kako zna da on pola stvari “veze i izmišlja” , ali ga je lijepo slušati Zaosta je bio zabavan i duhovit. I onda kad sa mnom uđe u duel onda se svi oko nas valjaju od smijeha. Mi smo bili duhovna hrana za ove ostale paćenike tamo koji bi često padali u letargiju i depresiju. Tuta je bio duhoviti i mi u tim našim šalama nismo imali granica. Jednu stvar da ti kažem: kad je Milošević umro, on je oba svoja sina spremio da mu odu na pogreb u Požarevac. Nije o tome pisao, ali je to učinio. (...) Kad je Tuta umro, nisam naravno mogao na široki Brijeg na pogreb, ali sam pozvao jednog haaškog supatnika i zamolio ga da kupi vijenac i da s jedne strane piše posljednji pozdrav dragom prijatelju, a s druge strane Tuti od Vojislava Šešelja. i da bude na ćirilici. On je kupio taj vijenac, došao dio Širokoga Brijega i javio se Tutinom bratu. Rekao mu je da ima problem jer je Šešelj poslao vijenac i da je posljednji pozdrav napisan ćirilicom. Njegov brat je s obje ruče ščepao vijenac i rekao: “Tko poštuje moga brata, dobro došao je! i osobno ga odnio do kapelice. I nitko pisnuo nije. (...) Još jednu stvar da ti kažem koja je meni važna i zbog čega sam prema njemu imao korektan odnos. Čitao sam obje njegove presude, on nema ni jedno konkretno ubojstvo. On je optužen što je njegova bivša jedinica, Kažnjenička bojna, zauzela neka sela. Soviće i Doljane i tamo ubile nekoliko muslimana. Nema kod njega ništa drugo. Tutu su sudili zato što je poslije Daytona prijetio da će ubiti guvernera Mostara Hansa Koschnicka To je razlog što su ga optužili, inače vjerojatno ne bi. Je li mrzio Srbe? Ako se s Miloševićem tako sprijateljio, ako je bio dobar sa mnom, onda nije mrzio Srbe. Ali pazi jednu stvar da ti kažem, ni ja ne mrzim Hrvate. Mrzim kao neprijatelje u ratu. Kad pucam na prvoj borbenoj liniji, svaki pogodak smatram uspjehom. Ne mogu mrziti čovjeka zato što je te nacije ili vjere, nego prvo gledam kakav je čovjek. Drugo, mi smo u Haagu bili kao na pustom otoku, jedni na duge upućeni. Za srpske praznike mi smo naručivali pečeno prase, pečeno janje, Hrvati za svoje blagdane, Muslimani za Bajram. Uvijek bi uz prase naručili i nešto za one koji su islamske vjere, vodili smo tome računa”, kazao je ratni zločinac Šešelj.
"Više od 100.000 ljudi ubijeno je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Počinjeni su bezbrojni zločini protiv čovječnosti i genocidi, a 2 milijuna ljudi raseljeno je zbog borbi, u mnogim slučajevima trajno. Nakon ovog krvavog razvoda, oni najodgovorniji za zločine s obje strane ponovno su se okupili u pritvorskoj jedinici u Haagu. Moglo bi se očekivati da će sevnuti iskre između ideologa međusobno isključivih nacionalističkih i ekspanzionističkih projekata. No, pokazalo se suprotno. Hrvatski i srpski zatvorenici igrali su šah, razmjenjivali knjige i pomagali jedni drugima pisanim žalbama sudu", javljao je Radio Slobodna Europa.
Kad je Miloševićiznenada umro u zatvorskoj ćeliji 2006. godine, prije završetka suđenja, srdačan "posljednji oproštaj" od palog brata - objavljen u beogradskom dnevnom listu Politika - potpisali su gotovo svi zatvorenici zatvora u Scheveningenu.
Upitan o ovom "bratstvu i jedinstvu" iza zidova haaškog zatvora, zagrebački psihijatar, Dragan Pavelić rekao je za RSE da to ne smatra iznenađujućim.
Kako je objasnio u telefonskom intervjuu za RFE/RL:
- Na dohvat ruke su jedan drugome.Imaju mnogo toga zajedničkog. Na primjer, sliče jedni drugima po svom patološkom narcizmu - svi sebe vide kao velike povijesne figure. Taj narcizam u kombinaciji s ekshibicionizmom može poprimiti vrlo zloćudne oblike. Željeli su nas sve 'spasiti' iako to nikada nismo tražili niti nam je trebalo spašavanje. Naprotiv, mnogi su ljudi patili i umrli kao rezultat toga što su ih ti ljudi 'spasili'. Ovaj sličan psihološki profil objašnjava afinitet koji su osjećali jedni prema drugima, što nam se čini tako čudnim.“
Pavelić je posjetio sud i sjedio u galeriji za javnost tijekom jedne sjednice Miloševićevog suđenja u Haagu.
"Miloševićev osjećaj vlastite veličine bio je nepogrešiv. Njegovi maniri i govor sugerirali su da sebe vidi kao polubožansko biće. Čak je velikodušno izgovorio neke riječi koje su zvučale kao suosjećanje sa žrtvama. Ali prije svega bio je čovjek na misiji. Milošević, kao i ostali pritvoreni u Haagu, nije bio netko tko je zahtijevao psihijatrijsko liječenje. Svi se oni mogu opisati kao normalni narcisi“, rekao je Pavelić.
Zatvorski psiholog Žikica Simić tada je za Radio B92 rekao:
- Ova osmrtnica Miloševiću samo pokazuje da smo svi bili samo pijuni u igri koju je igrala mala skupina pojedinaca na pozicijama moći, svaki sa svojim psihološkim manama. Ostali smo platili cijenu, često i svojim životima. Dok su Mladen Naletilić Tuta, Ante Gotovina, Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj igrali svoje igre, bezbrojni ljudi su uzalud potrošili svoje živote.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Antu Gotovinu uspoređivat sa Šešeljem i Miloševićem!? Ovaj prvi je sve svoje i svoj život stavio na kocku za obranu svoje zemlje koju su napali sljedbenici ideologije koju su širili Šešelj i Milošević.
Pa i u 2. sv. ratu četnici i ustaše su se častili, i surađivali, što još od osn. škole nisam razumio s obzirom da je ustaški pokret nastao kao odgovor na velikosrpski hegemonizam i teror. Sve je to i danas ... prikaži još! jedna te ista bagra.