Postoje vijesti koje nas ne informiraju, nego razotkriju. Ne ono što se dogodilo, nego ono što već znamo, a ne želimo znati. Vijest o župniku iz Hrašćine - trenutačno u istražnom pritvoru zbog sumnje u spolno iskorištavanje maloljetnika - nije samo šokantna po svom sadržaju, nego i po svojoj predvidivosti. Jer nosi poznatu strukturu: autoritet, zlostavljanje, šutnja, skandal, zataškavanje.
Početak priče zvuči kao crna kronika. Prema dosad dostupnim informacijama, sve je započelo razbojništvom. Trojica mladića iz romskog naselja Kuršanec Lug navodno su napala svećenika te mu ukrala novac i mobitel. Ali kako to već biva u mračnim komedijama stvarnosti, svećenikova prijava policiji otvorila je vrata jednoj sasvim drugoj priči: onoj u kojoj je, kako se sumnja, on sam mjesecima dolazio u to isto naselje nudeći maloljetnicima novac u zamjenu za seksualne usluge. I to ne jednom. Sustavno. S predumišljajem. Dok protiv njih ide prijava za razbojništvo, njega se tereti za znatno teže djelo - spolno iskorištavanje maloljetnika. Nije se ovdje dogodio eksces. Ponovio se, nažalost, jedan stari obrazac.
Kako je moguće da onaj koji propovijeda čednost i milosrđe, među siromašnima ne traži one kojima će služiti, nego one koje može iskvariti? Odgovor je poprilično jednostavan: zato što mu se može. Ne zato što mu je eksplicitno dopušteno, nego zato što je prešutno tolerirano. Ne zato što su svi znali, nego zato što su svi radije šutjeli. Godinama. Desetljećima. U zatvorenim religijskim sustavima, gdje se hijerarhija štiti kao dogma, šutnja postaje valuta odanosti, a istina - čin izdaje. Onaj tko govori, ruši sustav, onaj tko prešućuje, učvršćuje ga. Papa Franjo je više puta imenovao tu bolest - klerikalizam. Mentalni poredak u kojem je očuvanje slike važnije od stvarnosti, autoritet svetiji od djetinjstva, a reverenda deblja od kože djeteta. Klerikalizam nije teorija - to je infrastruktura tišine. Stoga u takvom sustavu, zlostavljač nije anomalija, već nusprodukt. On ne dolazi usprkos sustavu, nego u njegovu tišinu ulazi poput sjene. Više se boji skandala nego grijeha. Više se plaši javnosti nego Onoga u čije se ime zaklinje.
I dok biskupije šalju rutinska priopćenja o “vjernosti Evanđelju” i “povjerenju u institucije”, uporno izostaje ono što bi trebalo biti na prvome mjestu - odgovornost. Kao da nitko iz sustava ništa ne zna, ne pamti i nema što reći. Gdje su odgojitelji i rektori koji su kroz odgojno-obrazovni proces propustili prepoznati ljude sa zlim sklonostima? Gdje su biskupi koji su takve ljude zaredili? Tko će odgovarati za karijere građene na prešućivanju? Krivnje, čini se, nema. Ne zato što je stvarno nema, već zato što je podijeljena na toliko sitnih, ispranih dionica da se nitko više ne osjeća osobno prozvanim. Kao u loše vođenoj dioničarskoj firmi: svi imaju nešto, ali nitko se ne pita previše. S druge strane, svi oni hrabri glasovi unutar Crkve koji se usude postaviti pitanje bivaju ušutkani, istjerani i institucionalno zaboravljeni. Jer kritika se u Crkvi još doživljava kao nelojalnost, a propitivanje kao napad. Kao da je veći grijeh javno upozoravati na pedofiliju, nego činiti ta zlodjela. Svako malo neki domaći biskup, u maniri uvrijeđene frajle, izrazi ogorčenje zbog “nepravednog medijskog tretmana Crkve u javnosti”. No ovdje se ne želi priznati očita istina: bez istraživanja neovisnih medija ne bi bilo ni priznanja ni procesa ni tzv. “nulte tolerancije”. Sve bi i dalje bilo pod tepihom - ispod križa, ali i ispod dostojanstva. Uz pokoju molitvu, uz pokoji oprost, i uz još jedan tihi transfer zlostavljača u drugu župu. Daleko od znatiželjnih pogleda, ali blizu nove djece.
I tako živimo u paralelnim svjetovima. U jednom prebivaju oni koji u pedofiliji vide priliku za obračun s Crkvom. U drugom, opasnijem, žive tisuće “pobožnih ovčica” koje tvrdoglavo odbijaju vjerovati da vuk može nositi janjeću kožu. A takvih, nažalost, nije bilo malo. Za “pobožne ovčice” sumnja u instituciju veći je grijeh od štete nanesene djetetu.
I kao uvijek, žrtve padaju u drugi ili treći plan. Mladi Romi iz Kuršanca sad nose još jedan teret: ne samo zlostavljanje, već i nepovjerenje. I stigmu. Njihova socijalna pozadina postat će optužnica, a njihova bijeda vidljivija od njegova zločina. Njihova etnička pripadnost spominjat će se češće od imena njihova zlostavljača. Neće im pomoći ni novac, ni priopćenja, ni rutinsko “suosjećanje”. Pomoći im može samo društvo koje će bez uvijanja stati na njihovu stranu - bez relativizacije, bez prenemaganja, bez teoloških akrobacija.Papa Franjo je pozivao Crkvu da ide na periferije. Po tretmanu u javnosti, Kuršanec to jest. Crkva bi tamo doista trebala biti prisutna. I to ne kao predator, nego kao netko tko će služiti i prati noge, a ne prljati duše.
