Drugo, lojalnost etiopskoj državi snažna je neovisno o etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti. Čak i nekoliko ekstremnih nacionalista, kao što je Oromski oslobodilački front, općenito gnjevno reagiraju na nepravdu iz prošlosti, ali postojanje države ne diraju u tolikoj mjeri.
Treće, veze između nacionalnih skupina čini se da su snažnije. Sve te skupine još pamte zajedničku borbu protiv talijanske invazije prije 80 godina, dok u Jugoslaviji otpor nacističkoj okupaciji nije bio univerzalan; postojale su unutarnje podjele između pokreta otpora i suradnika s okupatorom. Konačno, odvajanje i odcjepljenje čini se nemogućim u ključnim slučajevima. Primjerice, Oromija je geopolitički centar Etiopije, pa bi odcjepljenje najveće regije zemljopisno bilo nemoguće bez potpuno razbijanja Etiopije.
U Jugoslaviji su, međutim, republike koje su ponajviše zagovarale odcjepljenje, imale granice s drugim državama. U Jugoslaviji je Srpski savez komunista u kasnim 80-ima i ranim 90-ima zagovarao centralizaciju i održanje države na okupu, ako treba i silom, dok su stranke u Sloveniji, kasnije i u Hrvatskoj, zagovarale odcjepljenje.
U Etiopiji je došlo do preokreta, jer su se političke stranke koje su svoje političke agende koristile za zahtjeve za samoodređenjem, a ponekad i za odcjepljenjem kao pravi sadržanom u ustavu Etiopije, odnedavno preorijentirale na zagovaranje etiopskog jedinstva. Dvije glavne stranke u koaliciji EPRDF, Oromska demokratska stranka i Amharska demokratska stranka, koje okupljaju 70 posto Etiopije, vladaju regijama Oromija i Amhara, te kontroliraju federalnu vladu. Te stranke spadaju baš u tu kategoriju.
Stranke koje okupljaju daljnjih 20 posto stanovništva Etiopije, također su danas posvećene unitarnoj državi. Ipak, neke opasnosti opstaju i usprkos ovim preprekama raspadu države. Kao što je bilo s Hrvatima i Slovencima u staroj Jugoslaviji, i u Etiopiji postoje skupine koje prijete odvajanje, kao što je slučaj s aktualnom regionalnom vlasti u Tigraju.
Tigrajski oslobodilački narodni front (TPLF) implicitno prijeti odcjepljenjem i, unatoč tome što kontrolira manje od 10 posto stanovništva, neproporcionalno dominira političkom i ekonomskom scenom posljednja tri desetljeća. Gnjev TPLF-a posljedica je selektivnih kaznenih progona njegovih bivših i sadašnjih službenika, te diskriminacije i protjerivanja pripadnika tog naroda iz federalnih i drugih regionalnih administracija. Proces liberalizacije političkog sustava u etnički polariziranom društvu je opasan.
Tijekom liberalizirajućih trenutaka novouspostavljena sloboda govora lako se može preusmjeriti na traženje krivaca, na izdvajanje određenih skupina i iznošenje potisnutih pritužbi. Nadalje, nije uspostavljena tradicija razlikovanja činjenica od glasina, pa tako retorika koja raspiruje strah, može putovati brzo i s manje prepreka nego u uspostavljenom pluralističkom okruženju.
To je uglavnom zbog društvenih medija, ali i zbog nedostatka pouzdanih institucija i struktura kojima bi se moglo obratiti u zemlji u kojoj su institucije desetkovane godinama autoritarne vladavine. Usto, u etničkim federacijama političke stranke i pokreti vjerojatnije će se organizirati po etničkim podjelama, kao što je to u Etiopiji. Etničke stranke obično privlače svoje birače ne time što će biti umjerene, nego polarizirajuće.
To im omogućava da svoje birače uvjere u vanjsku opasnost svojoj skupini, zbog čega bi bilo neophodno da glasaju za etničku stranku. Drugo, međuetničko glasanje je otežano time što iziskuje puno razrađenije političke programe od pukog raspirivanja straha. Za razliku od Jugoslavije, transformacija Etiopije ipak se događa u puno povoljnijem međunarodnom kontekstu. Svi veliki igrači čini se da podržavaju ili su barem suzdržani oko promjene u toj zemlji.
SAD je izrazio potporu, EU također, pa tako i Kina, najvažniji ekonomski subjekt, uključen milijardama dolara kredita i donacija u velike infrastrukturne razvojne projekte. Do sada Abiy čini se da ima široku potporu Etiopljana, od skoro svih malih skupina, što nije uspjelo još nijednom etiopskom vođi u najnovijoj povijesti.
Unatoč tome što je njegova baza etnonacionalna stranka, njegovi su govori i potezi takvi da jača etiopski nacionalizam, da zemlju opisuje kao domovinu svih nacionalnosti tako dugo dok je država pravedna. No, time posao daleko da je od završenog. Etiopija ima dva milijuna raseljenih u međuetničkim sukobima koje je navodno prouzročio TPLF i njegovi suradnici zato što je gubio svoju socioekonomsku i vojnu dominaciju.
Optužbe o diskriminaciji u regionalnim i lokalnim vladama protiv pojedinih osoba i skupina iz drugih etniciteta, također su veliki izvor zabrinutosti. Čak i gore, federalne i regionalne institucije još nisu izgradile sposobnost da se suprotstavljaju tim izazovima. Za uspješno, mirnu i demokratsku tranziciju, nova administracija treba podršku međunarodne zajednice.
Premijer treba i novu krv u birokraciji, takvu koja će biti posvećena, sposobna i vrijedna, sve kako bi iskorijenila korupciju, nejednakost, diskriminaciju, mediokritetstvo i favoriziranje, sve redom posljedice ranijeg režima. Kako bi izbjegli pad u provaliju poput Jugoslavije, etiopski vođe trebaju se odmah posvetiti etničkim napetostima i rješavati ih. Mnogi takvi sukobi nastaju i eskaliraju zbog raspirivanja strasti.
Kao i u slučaju Jugoslavije, takva radikalizacija proizlazi iz nezadovoljstva moćnika tranzicijom, moćnika koji si nastoje izgraditi potporu javnosti kroz politiku straha, te etnofederalne jedinice vide kao potencijalne blokove za političke karijere temeljene na etničkoj pripadnosti. Izazivanje takve politike podjele zahtijevat će jasan napor savezne države da posreduje i upravlja sukobima i da ostane neutralan arbitar.
Osim toga, pozitivan i zajednički projekt transformacije također može pomoći u suprotstavljanju etničkim napetostima. Takvo vodstvo, neutralne i legitimne federalne strukture i zajednički projekti, nedostajali su Jugoslaviji. Osiguravanje pravednog postupanja prema svima od strane federalnih i regionalnih vlada, pravedna raspodjela moći i resursa, te učinkovito upravljanje državnom birokracijom na svim razinama smanjilo bi osjećaj nepravde, iskorištavanja i uskraćenosti koje su u prošlosti pojedine političke snage mogle navesti da traže odcjepljenje.
Raspad Jugoslavije i kasniji ratovi upozoravaju na to da transformacija etnofederalnih država s različitim i podijeljenim grupnim identitetima predstavlja poseban rizik. Do sada je transformacija Etiopije izbjegla neke zamke jugoslavenskog iskustva, a hoće li tako i ostati, ovisit će o daljnjem izbjegavanju istih pogrešaka.
Tekst je u cijelosti preuzet s Foreign Policyja...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Scenario Juge teško da se igdje može ponoviti. 7 naroda,tri različite vjere,kulturološke razlike,socijalne, mentalitetne,sve to je Tile strpao u isti koš i dobro odradio skoro pola stoljeća ali sve ono pometeno pod tepih je 90ih isplivalo.I nije yu gospodarstvo mogloo ... prikaži još!o opstati u promijenjenim okolnostima. Yu privreda je mogla nekako egzisitirati dok cijeli istočni blok nije bio konkurentan, međutim kad su se Česi,Mađari,Poljaci...oslobodili yu ekonomija je bila gotova