Novo svjedočanstvo o tragičnoj smrti Tuđmanova oca

Osnovna maksima socijalnog i političkog nauka Stjepana Radića bila je: suveren je samo onaj narod koji nije gladan. Taj je cilj ostvario Josip Broz...

Radićeva maksima je, naravno, duboko istinita. A je li i koliko je to ostvario Broz ili je unatoč Brozu, i zahvaljujući dugoj pauzi od ratovanja, to ostvario ljudski élan vital, pitanje je za raspravu. Moja osobna prošlost nije u znaku podaničke odanosti Brozu niti vjere da njegova partija, kao ni ikoja ideologija, posjeduje jedinu apsolutnu istinu kojoj se mora podložiti svaki um. Broz ima, čak i kao neupitan diktator, svoje povijesne zasluge, ima i velike krivice, ali njega više nema.

Ovakva ili onakva, Titova vladavina ne može više biti model ni za kakvo novo oblikovanje države i društva. Ovo što imamo danas sasvim su nove prilike, nov svijet. Oni koji s čežnjom zazivaju Pavelića ili Tita, pa i Tuđmana, imaju neke druge računice negoli istinsku dobrobit zajednice. Od povijesti možemo, ako hoćemo, mnogo naučiti, ali upravo mi u Hrvatskoj sad smo svjedoci kako inzistiranje na ovoj ili onoj povijesti kolektivno otupljuje staranje za humaniju sadašnjost i budućnost.

Mržnja nastala crkvenim raskolom prenesena je tijekom stoljeća na našem prostoru na hrvatski i srpski narod. Rimokatolička crkva i Srpska pravoslavna crkva, uvijek i u svim vremenima do sada, brane prvenstveno svoje političke i crkvene interese, a potom temeljne vrijednosti kršćanske etike.

U što se može izroditi kad pripadnici dviju sljedbi iste vjere žive jedni pored drugih, reljefno pokazuje novi rat do istrebljenja između muslimana sunita i muslimana šijita na Bliskom istoku. Narodu na našim prostorima sličnu je povijesnu sudbinu odredilo razgraničenje dviju Crkava. Zajedničko osnovno vjerovanje, sa svim uzvišenim načelima ljubavi i usmjerenosti na kraljevstvo nebesko, gubi svaki smisao i vrijednost kad pripadnost rimskoj ili bizantskoj grani kršćanstva postane dominantan znak nacionalnoga identiteta.

Splitski povjesničar Ivan Mužić izložio je kako se u Bosni, Hercegovini i Dalmatinskoj zagori postajalo Hrvatima ili Srbima. Prvo je došla ova ili ona Crkva, pa je istom kasnije 'vjera' odredila nacionalni identitet. Jedni pogani kojima su prvo došli i pokrstili ih rimski misionari postali su katolici i tek mnogo poslije Hrvati. Oni pogani do kojih su prvo doprli i pokrstili ih grčki misionari kasnije su postali Srbi. Tko prvi djevojci, njegova djevojka!

Tako možemo imati Luburiće u obje polutke Hercegovine. Istom je usvajanje nacionalnih identiteta po pripadnosti ovoj ili onoj Crkvi dovelo do dubokih mržnja i povremenih naizmjeničnih težnja tko će koga istrijebiti. Dr. Juraj Krnjević, predsjednik HSS-a u emigraciji nakon Mačeka, u Londonu nam je pričao kako je njega Radić nakon Prvoga svjetskog rata poslao da obilazi zabite predjele Bosne i Hercegovine i pridobiva Hrvate da glasuju za Hrvatsku seljačku stranku.

Većina, kaže, nije znala što hrvatsko znači. Kad je pitao ljude što su oni, odgovarali su mu da su katolici. Morao ih je s mukom uvjeravati da kao katolici moraju biti Hrvati. To je bio Krnjevićev nacionalni misionarski pohod. Danas imamo u tim predjelima najvatrenije Hrvate katolike. Ima s druge strane priča o jednom takvom misionaru koji je na konju obilazio pravoslavna sela i zaseoke Bosne da pouči ljude da su Srbi.

Kad su mu se ljudi tužili kako kruha nemaju, on bi im odgovarao: 'Gladuj, ali srbuj!' U Žumberku, gdje sam službovao, žive pomiješani rimokatolici i grkokatolici. Grkokatoličko bogoslužje je slično srpskopravoslavnom, drže i isti julijanski kalendar. U moje vrijeme, 1960-ih godina, obilazili su grkokatolike pravoslavni 'misionari' iz Karlovca i uvjeravali ih da su oni Srbi. Kad je župnik u Sošicama, Višošević, počeo promicati promjenu kalendara na zapadni, u narodu je nastala buna. Seoski demagozi sazivali su skupove pod parolom: 'Ne damo srpskog Božića, ne damo srpske Nove godine!' Kad vjerske forme postanu bitnom oznakom nacije, to nije vjera, nego simbol pripadnosti grupi, biljeg nacionalizma. Takvu dominantnu tendenciju vidim u Hrvatskoj danas.

Jeste li kao bogoslov ili kasnije susreli tadašnjega nadbiskupa Stepinca? I kakav je dojam ostavio na vas? Te kako ste doživljavali njegovo djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata?

Prvo nešto osobnog sjećanja. Nadbiskup Stepinac je negdje početkom 1946. posjetio Nadbiskupsku gimnaziju na Šalati, tako i moj 5. razred. Odmah je uočio svoj malo neobičan portret na zidu. Bio je to moj rad, kontrastno crno-bijeli lik u ulju na daski. Potkraj te godine radio sam na pretipkavanju i umnažanju obrambenog govora njegova branitelja na sudu Ive Politea. Kopiju sam donio i kući u Dubrovčan. Bilo je preopasno to dalje kome pokazivati, pa je smotuljak moj otac sakrio iza gredice na tavanu. Za razliku od godine 1943., kad nam je jedan seoski suradnik partizana donio teško čitljivu kopiju Stepinčeve propovijedi u katedrali protiv neljudskih i nekršćanskih djela hrvatskih vlasti, što su partizani širili.