Revizija Vatikanskih ugovora za mene osobno znači oslobađanje države i njezinih institucija od čvrstog stiska vjerskog utjecaja, obranu od žestokog nasrtaja na sekularnost same države koja je tekovina svih modernih liberalno-demokratskih država u Europi i svijetu. To ni na koji način ne znači borbu protiv onoga što bi trebalo biti osnovno poslanje Crkve, a to je naviještanje ljubavi i mira svim ljudima, poruke prihvaćanja i zajedništva.
Umjesto toga, nažalost, imamo priliku čuti poruke isključivosti, nerazumijevanja za druge, a pogotovo za drugačije što je opasno u podijeljenom društvu kakvo je hrvatsko.
Moram priznati da se najveći dio svojega života nisam dubinski bavila ovom temom vjerojatno zato što sam je, kao i većina naših građana, prihvatila kao nepromjenjivu činjenicu u našem društvu, naročito nakon osamostaljenja države u kojoj je i Crkva imala svoju ulogu. Međutim, kad se samo malo zagrebe po površini Vatikanskih ugovora, otkrivaju se stvari koje su u suprotnosti sa zdravim razumom i s kojima naši građani uopće nisu upoznati.
Sigurna sam da većina građana nije svjesna da svake godine temeljem Vatikanskih ugovora dajemo za Crkvu 0,6 posto BDP-a te smo, uz Orbanovu Mađarsku, prvaci u EU po izdvajanju za Crkvu. Iz tog razloga željela sam da Glas, stranka kojoj sam na čelu, aktivno počne demistificirati sadržaj tih ugovora koji predstavljaju ozbiljan politički i materijalni teret te opasnost po ustavno uređenje zemlje u kojoj živimo. To osvješćivanje građana je samo prvi korak u procesu revizije Vatikanskih ugovora.
Moj osobni odnos prema Crkvi i organiziranoj religiji sastojao se od toga da se Crkva doživljavala kao dio obiteljske tradicije. Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji te sam u istoj crkvi sv. Terezije u Bjelovaru krštena, primila prvu pričest, svetu potvrdu i vjenčana. Vjeronauk, koji se danas pohađa u svakoj osnovnoj i srednjoj školi, pohađala sam u crkvi. Iz tog vremena pamtim i svoju vjeroučiteljicu - časnu sestru. Bila je topla, smirena osoba blagog osmijeha.
Moja obitelj je tradicionalno išla na hodočašće u Mariju Bistricu, ali ja nisam htjela ići s njima, nego sam radije išla sa svojom časnom i crkvom. Kad sam išla na vjeronauk, tad su išli rijetki. U malom gradu kao Bjelovar točno se znalo tko ide u crkvu. Često se znalo desiti da su se neka djeca znala izrugivati da idem na vjeronauk i u crkvu. Kad sam se jednom prilikom požalila časnoj, ona mi je rekla:
“Ma nemoj se svađati, nemoj biti tužna, ti si samo malo drugačija i to je tvoja vrijednost”. Ona me je naučila smirenosti i razumijevanju te da biti drugačiji nije mana. Često danas razgovaram s roditeljima djece koji mi govore da su djecu upisali na vjeronauk samo iz razloga da im se djeca ne osjećaju isključenima i zato danas suosjećam sa svom onom djecom koja vrijeme provodi na školskim hodnicima dok su njihovi vršnjaci na nastavi vjeronauka.
Od početka devedesetih Crkva i vjera postale su dobrim dijelom pomodarstvo i sredstvo pomoću kojeg su se mnogi dokazivali kao pravovjerni i veliki Hrvati. Tih godina su se crkve počele puniti nekim novim ljudima. Prvi do oltara bili su isti oni koji su mi se u djetinjstvu rugali što idem na vjeronauk, isti oni koji su se čudili što smo se moj suprug i ja (1983.) javno vjenčali u crkvi.
Danas obavezno idem u crkvu na Božić i Uskrs, ali za razliku od djetinjstva i mladosti, kad je misa nudila smirenje, kad su crkve bile poluprazne, danas su crkve u to vrijeme pune, ali zato s oltara čujemo svašta. Na zadnji Božić moj mlađi sin i ja smo čvrsto odlučili otići s mise ako svećenik spomene Istanbulsku konvenciju, ali se, nasreću, to nije dogodilo. Ono što zamjeram danas je da svećenici prečesto s oltara politički agitiraju, odnosno šalju poruke isključivosti umjesto da propovijedaju vjeru, mir i dobro.
Posebno je skandalozno kad svećenici, poput biskupa Košića, daju otvorenu podršku ljudima koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin ili kad se organiziraju mise za pripadnike ustaškog pokreta. Neprihvatljivo mi je da s oltara šire poruke netrpeljivosti, osude ljudi kojima je jedini krimen što su drugačiji. Crkve trebaju biti mjesta spokoja, pomirbe i dobrote. S druge strane, na vjenčanju mojega sina i snahe svećenik je održao prekrasnu propovijed o ljubavi i razumijevanju, koja je sve ganula, i to bi trebalo biti pravilo, a ne iznimka.
U prošlosti su svećenici, pogotovo u ruralnim krajevima, živjeli zajedno sa svojim sumještanima i oni su im tada bili i Crkva, i novine, i internet - njihov prozor u svijet. Živimo u 21. stoljeću. Život se mijenja, svijet se mijenja i sve informacije su dostupne u realnom vremenu. Stoga je potrebno da i Crkva to ima na umu te se prilagodi modernim vremenima.
Upravo je baš protek vremena od samo 20 godina učinio Vatikanske ugovore bespredmetnima, ako su uopće ikad imali smisao. Za početak ne mislim da su to uopće ugovori, jer ugovori podrazumijevaju obveze dvije ugovorne strane. Ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske definiran je niz novčanih, materijalnih, političkih, društvenih i drugih obveza Republike Hrvatske, bez i jedne obveze Svete Stolice.
Ne postoji nikakav reciprocitet prava i obveza, nego se zapravo radi o popisu privilegija jedne vjerske zajednice. Te privilegije rezultirale su nizom situacija koje imaju učinke suprotne načelima jamčenima u Ustavu Republike Hrvatske, posebno jednakosti pred zakonom, slobodi vjeroispovijesti te odvojenosti Crkve i države.
Pri tome sam posebno osjetljiva na nasrtaje Crkve na obrazovni sustav. Posljednjih dana svjedočimo dopisima koje biskupi šalju ravnateljima i koji predstavljaju grubi napad na sekularnost države i njezinih obrazovnih institucija. Stvari su sad već otišle predaleko, jer trenutačno smo došli u situaciju da se država mora boriti s Crkvom oko toga tko ima pravo uvoditi red u hrvatske škole.
Ova situacija je posljedica potpuno nepovoljnih i nepravednih ugovora za Republiku Hrvatsku, koji su na svjetskoj razini primjer podređenosti države Svetoj Stolici, a s druge strane potpune impotentnosti hrvatske države. Ono što smo mogli ranije čuti od strane crkvenih dužnosnika kao opravdanje vjeronauka je bilo da se radi o izbornom predmetu. Sad su biskupi otišli još korak dalje i u svojim dopisima uvode termin obvezatnosti vjeronauka u školama.
Crkva ne postavlja ravnatelje hrvatskih škola i nema pravo tražiti od njih kako da organiziraju nastavu. U ne tako davnom slučaju vjeroučitelja koji je pozivao na nasilje i ubijanje, vidimo direktno posljedicu Vatikanskog ugovora. Nadalje, Ministarstvo obrazovanja nema nikakav utjecaj na sadržaj udžbenika iz vjeronauka za razliku od ostalih predmeta, pa tako u udžbenicima vjeronauka možete pročitati da su ateisti krivi za nacistički konclogor Auschwitz, ali zato država plaća tiskanje tih udžbenika.
Niz je primjera koji su posljedica Vatikanskih ugovora, a protive se zdravom razumu, pa tako imamo situaciju da Kaptol odobrava urednika vjerskog programa na javnoj televiziji što je ekvivalent tome da ministar poljoprivrede odobrava imenovanje urednika emisije “Plodovi zemlje”.
U posljednje vrijeme svjedoci smo revizije odnosa s Katoličkom crkvom u većinski katoličkim zemljama poput Irske i Španjolske. Tako irski premijer kaže da je “došlo vrijeme da se Crkva makne iz centra društva”, dok njegov španjolski kolega najavljuje raskidanje konkordata Španjolske i Svete Stolice, izbacivanje vjeronauka iz javnih škola, dokidanje državnih donacija katoličkim školama i ukidanje bilo kakvog financiranja katoličkih ustanova novcem iz proračuna.
Dok ti procesi u odnosima Crkve i države u tradicionalno-katoličkim zemljama Europske unije idu u navedenom smjeru, kod nas, naravno, stvari idu unatrag.
