Oko za oko, zub za zub, tanker za tanker. Britanci i Iranci ovih dana dosta nesmotreno podižu tenzije zapljenama naftnih tankera, jer prvo su Britanci zaustavili tanker s iranskom naftom, navodno namijenjenoj sirijskom režimu, da bi Iranci odgovorili istom mjerom. Zapljenom tankera Stena Impero je Iranska revolucionarna garda ugrozila praktički čitavu naftnu industriju.
Hormuškim tjesnacem, što je sami izlaz iz Perzijskog zaljeva, prolaze goleme količine sirove nafte te se, naravno, i ostale zemlje brinu što će se događati s njihovim brodovima. Britanci su išli tako daleko da su preko određenih medija optužili i Ruse za hakiranje broda kako bi posada pogreškom ušla u iranske teritorijalne vode, gdje su ih presreli vojni čamci.
Tankeri nemaju nikakva obrambena sredstva, ipak su to civilni brodovi, i uzdaju se u poštovanje međunarodnih pravila kako bi imali slobodan prolaz. Međunarodnim vodama svi smiju slobodno ploviti.
Za pristup teritorijalnim vodama potrebno je odobrenje države i ponekad je dovoljno samo nekoliko metara prijestupa za hvatanje brodova, pa čak i ratnih. Iskusili su to na svojoj koži Ukrajinci kad su njihovi ratni brodovi patrolirali oko Krima pa su ih ruski presreli i priveli.
Iskusili su to i Argentinci kad je Gana zaplijenila njihov brod zato što je jedan lešinarski fond pokušao prisilno naplatiti određene dugove. Ali sve su to priče za neki drugi tekst. Iranski potezi, iako prilično nesmotreni, kulminacija su njihove strategije eskalacija jer znaju da su sad u savršenoj poziciji za iskorištavanje razjedinjenosti zapadnih saveznika.
Donald Trump sa svoje strane je krenuo u jednostrano povlačenje iz nuklearnog sporazuma, unatoč činjenici da ne postoje ikakvi dokazi o iranskom kršenju dogovora. Europska unija nastavila je graditi mostove s Iranom kako bi se sve mirnim putem riješilo, ali Velika Britanija, koja je ovih dana dobila novog premijera, odlučila je stati na stranu Sjedinjenih Američkih Država i početi sa zapljenom supertankera Grace 1.
Ekonomske sankcije srušile su iransko gospodarstvo na koljena, a zabrana pristupa globalnom bankarskom sustavu je praktički zaustavila inozemnu trgovinu. Nama je savršeno normalno da možemo poslati novac u SAD, države EU, ma gotovo bilo gdje na svijetu i da nam samo treba nekoliko podataka, poput broja računa ili ekvivalenta u nekom dijelu svijeta. Iranci to ne mogu.
Što znači da tvrtke ne mogu izvoziti, što znači da im je otežan pristup devizama, a svi znamo koliko su devizne zalihe važne u trenucima kad je gospodarstvo ozbiljno poljuljano. Sad Iranci vide da im se ne isplati mučiti s ispunjavanjem zapadnih zahtjeva, jer dođe tip kao što je Trump i sve poruši do temelja zato što može i misli da može dobiti bolje uvjete u nekom drugom sporazumu.
A njihova vojska, iako ni približno moderna kao američka, može nanijeti nezamislive gubitke. Svi vojni analitičari svijeta slažu se da bi Iran izgubio klasični rat protiv SAD-a, vjeruju da bi se dulje borili od Iraka 2003., ali Iran je naučio brojne lekcije iz pada režima Sadama Huseina. Amerika ima modernu vojsku na kopnu, moru i u zraku, imaju golemu vojsku i vrhunski obučenu.
Tek rijetke jedinice iranske vojske mogu pružiti kakav značajniji otpor elitnim američkim jedinicama koje bi krenule u napad, toliko priželjkivan u određenim krugovima američke administracije. Međutim, Iranci su svjesni da se ne moraju boriti protiv američke vojske na otvorenom polju.
Susjedni Irak i dugogodišnji rat s raznim pobunjeničkim frakcijama naučio je američku vojsku mnoge lekcije, kao što je da tenkovi ne idu u gradove ili da transportna vozila moraju biti otporna na mine.
Golemu većinu tih lekcija naučili su ih šijitski teroristi, uz svesrdnu pomoć iranskih specijalnih snaga. Iranci sad znaju svaku slabost američke vojne opreme, od habanja uniformi do problema koje njihove puške imaju. Dobar dio tih informacija došao je u Iran pod budnim okom Qasema Sulejmanija, šefa Qudsa u sklopu Iranske revolucionarne garde.
Pretpostavlja se da on od 1989. godine zapovijeda s nekih 10 do 20 tisuća vojnika, ali neopisivo opasnih. Službeno su oni dio iranske paravojske, ali gotovo ni jedan analitičar neće reći da Sulejmani mora ikome podnositi račune za izvršene napade ili operacije.
Quds, jedinice posebno zadužene za "nekonvencionalno" ratovanje i prljave poslove iranskog režima, iskustvo stječu u zasjedama po čitavom Bliskom istoku, ali i u obuci raznih jedinica po državama bliskima Iranu. Qasem i Quds poprilično doslovno spasili su Irak od Islamske države.
U odsudnom trenutku nakon pada Mosula 2014. godine, kad je ISIL bio na vrhuncu moći i kad su samouvjereno marširali prema Bagdadu, šijitski vjerski vođe pozvali su svoje sljedbenike na ustanak protiv islamističkog terora. Stotine tisuća mladih i nešto manje mladih Iračana odgovorilo je na poziv i krenulo u borbu. Loše obučeni, još lošije opremljeni, imali su hrabrosti i odlučnosti napretek.
Tu im se "ukazao" Quds kao nekakav anđeo spasitelj, a Sulejmani je redovito dolazio na najkrvavija bojišta gdje je Hashd al Shaabi, Pokret omladine, ili kako ga prevode u engleskom govornom području Jedinice mobiliziranog naroda, vodio najteže bitke protiv ISIL-a. Savjetovao je časnike, promatrao američku vojnu opremu u ratnoj zoni i pomno bilježio sve što je vidio.
Naime, iračka vojska koristi milijarde dolara vrijednu američku vojnu opremu, a i ISIL je zaplijenio brdo takve opreme. Pa je Qasem mogao i takvu situaciju promatrati. Podsjetit ćemo i na jednu zanimljivu vojnu vježbu.
Tamo davne 2002. godine, dok je u Bijeloj kući sjedio George Bush, dok je invazija i okupacija Iraka bila tek ideja za razmatranje, Sjedinjene Američke Države potrošile su 250 milijuna dolara na vojnu vježbu koja je pokazala sve nedostatke američke vojne doktrine u invaziji na Irak ili Iran.
Vježba pod nazivom "Millenium Challenge 2002." (MC02) suprotstavila je moćnu američku mornaricu potpomognutu brojnim jedinicama kopnene vojske protiv neimenovane zemlje na Bliskom istoku u Perzijskom zaljevu. Uvriježeni je stav da je bilo riječi o Iranu.
Zapovijedanje protivničkim jedinicama preuzeo je umirovljeni general Paul Van Riper te je njemu na početku vježbe obećano da će imati veliku slobodu u raspoređivanju jedinica i napadima koje smije izvesti. Ne smijemo zaboraviti da dobar dio vježbi je upravo to, vježbanje jedinica, isprobavanje novih načina i tehnologija ratovanja u sigurnim uvjetima.
Upravo zbog toga dosta često se protivnicima ograničava manevarski prostor, ali Van Riperu je rečeno da će moći pružiti otpor kakav god mu padne na pamet. Vježba je započela ultimatumom za smjenu vodstva Van Riperove izmišljene države. General je znao da njegovo političko vodstvo to neće prihvatiti i odmah je počeo pripremati oružani odgovor na pokušaj invazije.
Kad su američki ratni brodovi uplovili u Perzijski zaljev, ispalio je mnoštvo jeftinih projektila na simulirane američke ratne brodove. Rezultat? Simulacija kaže da bi takav napad ubio oko 20.000 američkih mornara. Van Riperov napad je trajao manje od 10 minuta. Kasnije je bilo mnogo izmjena u vježbi pa je sam Van Riper odustao od zapovijedanja jer su ga previše ograničavali u ratovanju.
Iran je iskusio gotovo desetljeće rata s Irakom, gdje je bilo i bojnih otrova i samoubilačkih napada. Iran se nalazi između dva bojna polja, Iraka i Afganistana.
Iran zna da je moderni rat postao gerilski rat. Američki časnici znaju isto to i zbog toga se vjerojatno hvataju za glavu na svaki Trumpov tvit prijetnje. Analitičari se slažu da bi Amerika premoćno dobila rat, zauzela čitav Iran i onda dobila novi Irak, državu koju ne mogu kontrolirati. A izgubili bi desetke tisuća vojnika.
Ne nužno u prvima danima rata, ali tijekom godina bi brojni mladići dolazili kućama u ljesovima. Donald Trump i jedan potpuno drukčiji problem. Ratovi obojice Busheva, i Pustinjska oluja i invazija Iraka, imali su kakvu takvu međunarodnu podršku. Sad Ameri nikako ne mogu računati na "koaliciju spremnih", kako je George W. govorio o podršci invazije na Irak.
Mogu računati samo na stotine tisuća neopisivo motiviranih iranskih vojnika, raspoređenih po brojnim paravojnim formacijama, s iskustvom rata u Siriji, Iraku, Afganistanu ili Jemenu, a ovdje su stekli posebno važno iskustvo jer ratuju protiv najvećeg kupca američke vojne opreme, Saudijske Arabije. Nadajmo se da će hladne glave prevladati jer u suprotnom će danak platiti tisuće mladića s obje strane.
