Prvotnu, dosta blagu britansku reakciju na pokušaj ubojstva Sergeja Škripala i njegove kćeri Julije zamijenili su postupci bez presedana, protjerivanja ruskih 'špijunskih' diplomata. Posljednji postupci pokrenuli su debatu oko postavljanja novih pritisaka na Moskvu i taktička pitanja koliko je to zapravo politički moguće. To je razumljivo i iz toga je vidljivo kako je Britanija preskočila zapravo jedno važno pitanje: Što oni zapravo žele? Cilj bi trebao determinirati njihovu taktiku a ne obratno.
Raspravu oko sankcioniranja Rusije zbunjuju zapravo tri široka cilja. Da li je glavni cilj zastrašivanje? Kazniti Rusiju s prikazom različitih mogućnosti odmazde i tako demonstrirati Vladimiru Putinu gdje bi ga moglo odvesti njegovo rizično ponašanje i kako bi mu to moglo uništiti sve prednosti koje možda ima?
U tom slučaju cilj je povećati broj različitih mjera od kojih su neke jače i donose veće posljedice, dok bi druge mogle biti gotovo simbolične. Akcije poput daljnjih protjerivanja diplomata, najavljenog bojkotiranja Svjetskog prvenstva u Moskvi, zapravo označavaju Rusiju kao zemlju koja sponzorira terorizam.
Neće to biti veliki i praktični udarac na Rusiju, ali ipak pokazuje želju za suprotstavljanjem. To je ključno s obzirom kako je do sada Putin lako kalkulirao s zapadnjačkim mogućnostima otpora. Naime, unatoč tome što su se zapadnjačke vojne, ekonomske, političke i ostale mogućnosti povećavale, doživljavao ih je gotovo nebitnima s obzirom da zapadne zemlje nisu imale želju da ih iskoriste.Taj jaz u mogućnostima i želji da ih se iskoristi snažan je element koji upravlja ovom borbom.Naravno, u bliskoj budućnosti Rusi će odgovoriti istom mjerom, što i čine. No s obzirom na poznavanje njihove prošlosti moglo bi doći i do eskalacije. U konačnici to bi mogla jednostavno biti cijena inata, prkosa.
Možda je britanski glavni cilj zaštita od koruptivne ruske kleptokracije. Koji god razlog bio za pokušaj ubojstva Škripala većina nasilja povezanog s Moskvom, čini se više je povezana zapravo sa sumnjivim svijetom ruskom kriminala i biznisa nego s Kremljem. Dok god "Londongrad" ostaje raj za prljav ruski novac s limitiranim ali određenim utjecajem na Veliku Britaniju no isto tako pomaže, olakšava kriminalni režim u Rusiji.
U ovom slučaju čini se kako bi cilj zapravo trebao biti novac. Britanija već sada ima niz legalnih instrumenata koji su na raspolaganju raznim autoritetima, no nedostaje im veća politička volja da ih se upotrijebi. Ovakvi slučajevi su zloglasno kompleksni, dugački i oduzimaju puno vremena mnogim stručnjacima, i većinom nemaju nikakvu garanciju da će uspješno završiti. Nije da National Crime Agency (britanski FBI) i ostale službe ne žele krenuti u potragu za ruskim prljavim novcem, već su im potrebni veliki resursi i da se pomoć mnogih službi kako bi to mogli napraviti.
Ovo je također projekt u kojem će bit ključna i međunarodna suradnja. Potraga za tim novcem i utjecajem kojeg on plaća i kupuje izvan Londona pa pronalazi svoj novi dom u Parizu, Frankfurtu i New Yorku, samo je dio posla i neće učiniti puno kako bi obuzdala Moskvu. Iako će biti teško uvjeriti druge i odgovoriti ih od ovih privlačnih poslova, neočekivana potpora koju je Velika Britanija dobila od EU i njezinih partnera čini se došla je u zgodnom trenutku i moglo bi ih se uvjeriti kako je ovaj novac toliko toksičan da bi ga trebalo izbjegavati, te da on nije samo problem Velike Britanije, već i cijelog Zapada, piše Foreign Policy.
Ironija je što će London odgurivanjem ruskog novca zapravo učiniti veliku uslugu Putinu i zapravo obaviti posao umjesto njega. Naime Putin je čovjek koji moć razumije puno bolje od ekonomije i zapravo mu se ne sviđa što elite svoj novac skrivaju daleko izvan njegove moći, izvan Rusije.
Pokrenuo je "de-offshorization" kampanju kako bi pokušao uvjerit, nagovoriti i zaplašiti oligarhe da svoj novac vrate kući. Zajedno s mogućnosti stabilizacije kompletne ekonomije, uspjeh ovog poziva mogao bi biti limitiran. Unatoč smanjenju i dalje velika količina novca izlazi van zemlje, pa su tako poznati podaci kako je riječ o 31 milijardi u prošloj godini, što je ipak bolje od 2014. godine kada je 154 milijarde dolara 'nestalo' iz zemlje.
Pomisao kako bi velika Britanija zapravo bila odgovorna za vraćanje svog tog silnog novca u ruke Putinu mogla bi biti u najmanju ruku neugodna.
Nakon svega treća mogućnost političkog cilja mogla bi biti aktivan rad na potkopavanju utjecaja moskovskog režima. Ulaganje previše napora za promjenu režima bit će opasan i najvjerojatnije kontraproduktivan posao, no London čini se ne želi propustiti mogućnost da oslabi utjecaj Kremlja, u nadi kako će ovo ukrotiti njihov apetit za sukobljavanjem na geopolitičkom polju.
U ovom slučaju, ironično, trebali bi poželjeti dobrodošlicu svom tom kapitalu kojeg Putina indirektno lišava mogućnosti resursa.No još jedan razlog iz kojeg Putin ne želi da ruske elite pohranjuju svoj novac izvan granica zemlje je i njegov strah da bi ga mogli iskoristiti kao prednost, kako bi ih mogao potaknuti na politički angažman u Rusiji, ili ih iskoristiti kako izvor informacija, obavještavanja. Možda će im London pokazati kako taj strah ima osnova.
I dok vrše veliki pritisak na rusku elitu London bi Moskvu mogao pogoditi po novčaniku, tj. tamo gdje ih najviše boli - na mogućnost države da nastavi puniti državnu blagajnu. Napad na njihov državni dug, a ne na blistave apartmane oligarha, bio bi ozbiljan i sistemski napad na Kremlj.
Tri su prednosti i opasnosti u svim pristupima.
Osiguravanjem mogućnosti kretanja prljavom ruskom novcu s ciljem potkopavanja "Putinizma" možda je najriskantniji, ali je to ideja kojoj su skloni moderni makijavelisti u svojim zakulisnim političkim igrama i razgovorima. Pokušaj čišćenja Britanije od ruskog kleptokratskog utjecaja je cilj vrijedan divljenja ali čini se kako stiže malo prekasno i ne čini puno kako bi zaustavio daljnju agresiju. Također velika eskalacija političkog napada protiv Putina neizbježno će dovesti do sve više kritiziranja iz Moskve.
Poanta je kako bi se strateškom cilju trebalo opredijeliti jasno, čvrsto i eksplicitno. Umjesto da se razmišlja što bi Britanija treba učiniti (i učiniti to jednostavno i jeftino) i zatim graditi strategiju oko tih mjera, i trebala bi konačno odlučiti što želi i dozvoliti odlukama da upravljaju procesom.
