Od 2013. se ništa nije promijenilo. Ne samo da je statistika ubojita, nego je i stvarnost ubojita. Ovo je o obrazovanju napisala nagrađivana novinarka Srednje.hr Dora Kršul i to je možda najbolji sukus gdje je sustav dana: "Hrvatski znanstvenici danas u velikom broju uživaju u blagodatima znanstvenog rada u inozemstvu, često se ne osvrćući na ono što su ostavili iza sebe, a to je znanstvena zajednica u Hrvatskoj koja grca u klijentelizmu, nepotizmu, koja ne cijeni izvrsnost, koja potiče mediokritete, u kojoj plagijatori postaju ministri, i u kojoj se glas u sveučilišnom senatu kupuje".
Kada netko tko je mlad može ovo reći punim srcem, a znam da je mogla otići u inozemstvo ali nije, onda je to borba za vrijednosti. Važno je to prihvatiti, jer ljudi koji kritiziraju su najveći doprinositelji hrvatskom društvu, a oni koji šute i rade klijentelistički su glavni problem Hrvatske. A nama treba da u Hrvatskoj ostane Dora i slični njoj.
Imamo potpuno zastarjele studijske programe, ulaganje u karijere najuspješnijih je minimalno, slaba povezanost s gospodarstvom, a golema centralizacija sveučilišta u Zagrebu.
Jedna studentica koja nije ostala u Hrvatskoj, već je imala drugi izbor, otišla je na jedan fakultet u Engleskoj, poslala mi je email i rekla mi da je napustila Hrvatsku i da se sada bolje osjeća, te da je sretnija. Rekla je kako je u Engleskoj unutar tjedan dana osjećala prihvaćena, da se ljudi ne okreću kada ona zna više. Strastveni su, kaže, oko znanja i prenošenja znanja.
Tolerantni su i motiviraju, te oni koji se trude - uspiju.
Taj kratki e-mail o tome zašto joj je dobro tamo trebao bi biti niz bilježaka o tome što nama treba. Da se samo promijene ove stvari na koje ukazuje studentica, mi bismo već bili na boljem putu.
Sve je to pokazatelj da stručnjaci, političari i javnost moraju raditi zajedno da bi postigli uspjeh. Rektori i političari su najslabija karika. Treba se krenuti od izbora dekana i rektora, i onda do baze. Jer onda će doći puno bolja vremena. Promjene se neće dogoditi same od sebe, političari se nisu promijenili u 25 godina i neće se nikada mijenjati. Važan je glas građana, jer političari trebaju služiti njima, i na to ih treba podsjetiti kako bi se ikakve promjene uopće dogodile. Sve će onda ovisiti o motiviranim studentima, i dobrim profesorima.
Ja ću vrlo rado volonterski pomoći, mislim da sa svojim iskustvom neke stvari mogu unaprijediti. Objavili smo nedavno dokument kako pomoći Sveučilištu u Rijeci, i fenomenalno je vidjeti deset stručnjaka koji jednako razmišljaju, i sveučilište koje je voljno slušati međunarodni odbor kako bi se unaprijedili. Moje je predviđanje da će Zagreb sve više propadati, a da će Sveučilište Split i Rijeka sve više napredovati.
Moje je predviđanje da će Zagreb sve više propadati, a da će Sveučilište Split i Rijeka sve više napredovati.
Zagrebačko Sveučilište ima problem jer ima rektora koji ne razumije bazične postavke svoje uloge, a to je da ne smije biti u sukobu interesa. Iz članka sa Srednje.hr očito je kako njemu Sveučilište dodjeljuje novac za znanstveni rad, a on radi kao rektor. To je svugdje u svijetu nedopustivo, ali ovdje prolazi. Sveučilište nema dovoljno snage da kaže da je to zaista sukob interesa. Takav rektor ne može funkcionirati i nije lider.
Iako je Zagrebačko sveučilište moja Alma Mater, nije mi teško reći i požaliti se da je šteta što u Damiru Bakiću, Borasovu protukandidatu, nisu vidjeli drugačiji put, svježi smjer i novu viziju. Čekat ćemo još najmanje pet godina odlazak Borasa, a u međuvremenu će mnogi mladi izgubiti svoju budućnost. U Hrvatskoj sam pokrenuo laboratorijski rad, formirao sam Laboratorij za istraživanje tumora u Splitu, uložio sam pola milijuna sredstava iz inozemstva, nikada nisam aplicirao ministarstvu, i to iz principa, želio sam skrenuti novce iz inozemstva u Hrvatsku da bi pomogli mladima.
Puno smo tamo napravili u 15 godina, otkrili smo gen Spartan koji kod djece mutira u pubertetu razvija rijetke tumore. Nakon smrti jednog djeteta od takvog tumora, deteketirali smo taj gen i kod njegova brata, transplatirali mu jetru i to je dijete živo. To je bilo važno otkriće i za kliničku medicinu. Taj uspjeh nismo postigli samo u suradnji s laboratorijem u Splitu i njegovim voditeljem Janošem Terzićem, nego smo to postigli i sa druga dva znanstvenika hrvatskog podrijetla u inozemstvu, kolegom Kristijanom Ramadanom koji vodi Onkološki odjel na Sveučilištu u Oxfordu i Davorom Lesselom s Odjela za humanu genetiku Hamburškog sveučilišta.
Čekat ćemo još najmanje pet godina odlazak Borasa, a u međuvremenu će mnogi mladi izgubiti svoju budućnost.
Tu leži poruka da je suradnja ključ uspjeha, i to je ono što Finska radi. No, kod nas su važniji sukobi, nedostatak međuljudskih odnosa, i slične stvari.
Zadnja stvar koju želim napomenuti ima veze s nečime što mi je jako važno, a to je popularizacija znanosti radi čega smo pokrenuli projekt "Znanost za mlade u Vukovaru". Prošle sam godine održao predavanje koje je bilo važno i korisno i meni i mladima, a u Vukovar će doći i Nobelovac Aaron Ciechanover (izraelski biolog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 2004.) koji će govoriti o tome zašto naši proteini moraju umrijeti da bi mi mi živjeli kao ljudi.
Na kraju, moja poruka političarima jest da treba pustiti stručnjake da rade, treba imati javnu odgovornost za napravljeno, i treba se u političarima otvoriti srce, ali iskreno srce, ono koje kuca za mlade u Hrvatskoj.
