Dok je, primjerice, vlada Australije, ruku pod ruku ministrica vanjskih poslova Marise Payne i ministrica okoliša Melissa Price, poslala u Tokiju poruku da je „Canberra ekstremno razočarana“ odlukom vlade Japana da pokrene otvoreni komercijalni lov na kitova, sad više čak niti pod izgovorom o „istraživanju“, Sea Shepherd potez Japana je – pozdravio. Objasnio je na svojim stranicama da je riječ o dokazu totalnog poraza Japana u vezi kitolova oko Antarktike.
Japan je, naime, rekao da se sasvim povlači s južne Zemljine hemisfere. Usto, Sea Shepherd je podsjetio da je ta organizacija od harpuna japanskih kitolovaca u 15 godina „ratova za kitove“ spasila čak 6000 kitova, da je japanska vlada bila prisiljena kitolovce subvencionirati sve većim iznosima, do te mjere da je na kraju poslala čak i vojsku, što su postali troškovi koje vlada Japana politički ni financijski više nije mogla pravdati.
„Oduševljeni smo time što smo dočekali kraj kitolova u Utočištu za kitove u Južnom oceanu. Oduševljeni sm što ćemo uskoro imati Južnoatlantsko utočište za kitove i raduje nas nastavak borbe protiv preostale tri piratske kitolovne nacije Norveške, Japana i Islanda. Kitolov kao 'legalna' industrija prestaje postojati. Sve što je preostalo jest do kraja se obračunati s piratima“, objavio je kapetan Paul Watson u ime Sea Shepherda.
Norveška i Island doista su, uz Japan, posljednje nacije koje nisu potpisnice protokola IWC-a. Riječ je o pokolju kitova na industrijskim razinama; Norveška 590 kitova u 2016. godini, Island 46. U to se ne ubraja urođenički kitolov na Grenlandu (163 kita), koji je zakonski krajnje sporan i što ide na dušu Danskoj, zatim u Rusiji (122), te u SAD-u (59).
No, niti u tim zemljama odavno ne miruju duhovi zbog pokolja kitova, izrazito inteligentnih životinja, od kojih su mnoge vrste ekstremno opasno na rubu istrebljenja. Jedan od najglasnijih zbog japanskog istupanja iz svjetske organizacije za kontrolu kitolova bio je – norveški diplomat, Erik Solheim, koji je sve do ove godine bio na čelu UN-ovog programa za okoliš.
„Opasno je kad nacije krše svjetske ugovore i počinju s vlastitim pravilima“, za diplomata iz UN-a krajnje neuobičajeno oštro je objavio na Twitteru.
Što se Islanda tiče, 2013. godine osobno je Barack Obama pozvao Island da prestane s ubijanjem. 2014. je EU protiv islandskog kitolova pokrenula svjetsku kampanju, no onda je došlo doba Donalda Trumpa s jedne, Vladimira Putina s druge strane i demokratski Zapad izgubio je zamah.
Obračunati se s islandskim i norveškim posljednjim kitolovcima, pa i s krivolovom na Grenlandu, za nekoga poput Sea Shepherda bit će krajnje jednostavno jednom kad se porazi Japan, a Japan je sada stjeran na sjeverni Pacifik i najavio je vlastito izopćenje izvan svjetskog zakona, što nije pametno niti politički niti zakonski, pa niti po biznis. U Japanu, čak, posljednjih godina počinje rasti svijest da je kitolov kao „japanska tradicija“ do koje se drži zapravo puki mit.
Kitolov u toj zemlji procvjetao je do najvećih razina poslije Drugog svjetskog rata kada je 55 posto mesa koje se tada jelo u toj zemlji, razorenoj, gladnoj i ekonomski uništeno, bilo kitovo meso. U 60-ima u Japanu se godišnje pojelo 200.000 tona kitovog mesa. A danas? Godišnje samo 5000 tona. I to prema podacima vlade u Tokiju, što znači da bi pravi podaci vrlo vjerojatno mogli biti još i gori po zagovornike kitolova.
Prema istraživanju iz 2014. godine 37 posto Japanaca nikada nije jelo kitovo meso. Daljnjih 48 posto tek ga je probalo tijekom života. U konačnici, samo četiri posto Japanaca kitovo meso jede „povremeno“. Bilo je to prvo takvo istraživanje, podaci su postajali javni i otkako je na vidjelo izašlo da su japanske vlasti na podržavanje kitolova ulupale pola milijarde dolara, i to još i prije konačne kulminacije sa Sea Shepherdom i slanja ratne mornarice na Antarktiku, oduševljenje kitolovom u Japanu jenjava.
Kitovo meso tamo praktično jedva da itko jede, zemlja je na zlu glasu, riječ je o državnom novcu izrazito ekonomski liberalne kapitalističke zemlje za podršku očito ilegalnom privatnom biznisu šačice ljudi... Što se kitova tiče, odavno je poznato da su oni među najinteligentnijim bićima na Zemlji, da njihove doslovno obiteljske zajednice u oceanima pokazuju znakove „kulture“, da imaju svoje jezike, unutar jedne vrste čak i lokalne dijalekte, da su sposobni učiti jedni druge vještinama.
Znanstvenici su dokazali da kitovi oplakuju svoje umrle; nedavno je tako dokumentirana orka koja je svoje uginulo mlado nosila na svojim leđima puna dva tjedna prije nego što je smogla snage odvojiti se od njega. S druge strane, kitolovcima iz Japana dokazano je da kitove ubijaju krajnje neselektivno.
Prošle zime oko Antarktike pobili su 181 ženku, od čega je ispalo da ih je skotno bilo 122. Od početka 20. stoljeća kitolovci su pobili oko 1,5 milijuna kitova, tih divovskih morskih sisavaca.
Danas živimo u svijetu u kojem smo od 1970. do 2018. pobili 60 posto svih životinja. Danas na planetu Zemlja živi nešto više od sedam milijardi ljudi i kada bi se skupila biomasa svih sisavaca koji još postoje, na ljude i životinje koje čovjek uzgaja za hranu (krave, svinje, kokoši itd.) otpadalo bi čak 96 posto te biomase. Na sve ostale sisavce, od šišmiša, preko slonova, kitova, zamoraca, tuljana, miševa, do klokana, pasa i vidri, otpada samo četiri posto.
