U engleskom jeziku postoji izraz 'comfort food' tj. utješna hrana, koju navodno jedemo kad se ne osjećamo dobro i kad smo pod velikim stresom. Obično se misli na hranu koju povezujemo s osjećajem sigurnosti u djetinjstvu, kao što su mamin špinat i popularna pileća juha.
Bez obzira kada su ljudi otkrili riječi kojima će definirati ovaj izraz, sam koncept je bezvremenski. Tužno ili bolesno dijete jede hranu koju mu skuha majka (ili neka druga figura koja pruža ljubav i utjehu), a koja bi mu uz energiju trebala pružiti i smirenost. No pitanje je može li ona zaista to učiniti. Može li hrana unijeti mir u našu dušu ili se jednostavno prejedemo i zaboravimo na sve probleme?
Prema mišljenju profesorice psihologije iz New Yorka, Shire Gabriel, najbolji način da shvatimo koji je odgovor jest da se prestanemo fokusirati na samu hranu. Naime njezino istraživanje je malo šire opisalo 'utješnu hranu' kao bilo što što osoba koristi kako bi se osjećala bolje, iako se u SAD-u tu obično misli na sladoled, hamburger ili čokoladu, tj. hranu i grickalice.
Izjednačavanjem 'utješne hrane' s kalorijama, pokazuje se da ljudi ne razumiju podrijetlo utjehe, ističe Gabriel i dodaje: "Kad mislimo o utješnoj hrani, obično mislimo o tome kako nam ona pruža kalorije ili toplinu ili se od nje jednostavno dobro osjćemao. Ali ono o čemu ne razmišljamo jest da nam takva hrana pruža nešto društveno."
Sigurniji ljudi sa čvršćim vezama skloniji su traženju utjehe
U istraživanju koje je nedavno objavljeno u časopisu 'Appetite', Gabriel je s kolegama provela nekoliko eksperimenata kako bi otkrila što bi mogla biti da društvena strana. U prvom eksperimentu, volonteri su morali opisati svoj stil povezivanja s drugim ljudima (to je mogućnost stvaranja pozitivnih, zdravih veza s drugim ljudima, koja se temelji na vrsti veze kakvu je pojedinac imao s roditeljima. Ljudi s čvrstim stilom lako se mogu povezati s drugima i na svoju vezu gledaju pozitvno, za razliku od onih s nesigurnim stilom). Polovica njih trebala se zatim prisjetiti svađe s nekim bliskim, nakon čega su svi dobili čips. Oni koji su se morali prisjetiti svađe opisali su čips finijim. Ali to su rekli samo oni sa čvrstim stilom. Oni s nesigurnim stilom nisu nimalo drugačije opisali čips od onih koji se nisu trebali prisjetiti nekog negativnog iskustva.
Drugi eksperiment pokazao je slične rezultate: nakon što su opisali stil povezanosti s drugima, volonteri su trebali dva tjedna voditi dnevnik u kojem su trebali pisati što jedu i kako se osjećaju. Još jednom se pokazalo da ljudi sa čvršćim vezama češće posežu za 'utješnom hranom' onih dana kad se osjećaju usamljeno, od druge skupine.
Svi dobiveni rezultati ukazuju na isti zaključak, smatraju znanstvenici, a to je da se moć 'utješne hrane' krije prvenstveno u povezivanju koje ona stvara u mozgu. Ljudi koji imaju pozitivne obiteljske veze skloniji su posegnuti za nečim što ih podsjeća na te veze kad su tužni, a vrlo često ti podsjetnici dolaze u obliku hrane.
U sličnom istraživanju iz 2011. godine, autori su otkrili identičnu stvar u vezi pileće juhe, koju većina ljuda povezuje s pokazivanjem brige. Što su povezaniji s drugim ljudima bili, to su pojedinci više uživali u svojoj juhi.
Utjeha se ne krije nužno samo u hrani
U prošlogodišnjem istraživanju objavljenom u čaopisu 'Health Psychology' znanstvenici su ljudima puštali uznemirujuće scene iz filmova kako bi ih oneraspoložili. Nakon toga je svatko od njih dobio ili ono što su naveli kao svoju 'utješnu hranu', ili neku drugu hranu koju su rekli da vole, ili nešto neutralno ili ništa. Autori istraživanja otkrili su da je 'utješna hrana' zaista podigla raspoloženje njihovih ispitanika. Ali identičan učinak postigla je i druga hrana koju vole, kao i nikakva hrana. Znači, ljudi su elastični - sa ili bez svojih grickalica, zaključili su znanstvenici objašnjavajući da bi 'utješna hrana' mogla biti tek izgovor kako bi se prejedali omiljenom hranom, piše The Atlantic.
"Ljudi vjeruju da će ih visokokalorična hrana spasiti od loših emocija, ali izgleda da uopće nema povezanosti između utjehe i hrane", kaže Kelly Brownell, profesorica s Duke Sveučilišta koja se bavi proučavanjem pretilosti.
U biti su istu stvar rekli i autori istraživanja objavljenog u Appetitu. Naime Gabriel je rekla da bi hranu moglo zamijeniti bilo što drugo što izaziva iste poznate osjećaje, kao ponovno čitanje omiljene knjige ili gledanje najdraže serije.
Potpuno je moguće da je sve što pojedemo povezano s našim emocijama. No moguće je da postoji i još jedna razina o kojoj dosad nismo razmišljali, a to je da je sve to emotivno jedenje ustvari društveno jedenje, koje se u biti najbolje dokazuje kao jedemo sami.
