Većina ljudi ako treba smanjiti nešto u čemu inače uživa, radije odabire put apstinencije. Ako vam doktor kaže da biste trebali smanjiti unos šećera, mislite li da ćete se moći ograničiti na kockicu čokolade (a dosad ste jeli po jednu čokoladu dnevno) ili da će vam biti lakše da je u potpunosti prekrižite s jelovnika?!
Iako je velika šansa da ćete prije ili kasnije pokleknuti i skoro pa nadoknatiti sve što ste propustili u vrijeme dok ste bili na "čišćenju", i sljedeći put ćete opet odabrati ekstremno izbacivanje, prije nego umjerenost, kad ćete trebati donijeti sličnu odluku.
Zašto se dakle upuštamo u taj herkulovski čin treniranja potpunog samoodricanja i izbjegavanja, umjesto da se jednostavno vodimo drevnim grčkim modelom umjerenosti, razboritosti i samokontrole?! Zašto nešto odlučujemo izbaciti iz uporabe umjesto da tek smanjimo korištenje, te zašto zbog Božića koji nam je pred vratima mnogi već planiraju posni siječanj, umjesto da se radije kontroliraju do kraja godine i ne pretjeraju?!
Ista stvar vrijedi i za vježbanje: zašto, ako se ne možemo pridržavati strogog režima koji smo si sami zacrtali (o dijetama da i ne govorimo), radije nećemo uopće vježbati, nego da bar odemo u jednu polusatnu šetnju?!
Djelomičan odgovor na ovo pitanje, objašnjava klinička psihologinja Lauren Callaghan, krije se u činjenici da jednostavno ne prepoznajemo koliko smo duboko upali u "binge" kulturu, tj. koliko pretjerujemo u svemu što činimo.
Navikli smo na pretjerivanje i izgubili samokontrolu
"Taj sve ili ništa pristup je nešto što se u kognitivno-bihevioralnoj terapiji smatra problematičnim razmišljanjem. On se drži apsolutizma, tj. ili ćete biti uspješni ili ne. A ista takva apsolutnost slijedi i vaše odluke: često ćete si nešto u potpunosti uskraćivati, da bi na kraju pretjerali; nema između", objašnjava Callagham.
Živimo u društvu kojim upravlja konzumerizam, koji ovisi o našim brzim odgovorima, pa otud polaze i naše mogućnosti za uspjeh ili propast, što ostavlja malo mjesta za zlatnu sredinu. "Čak i u vezama, naučeni smo da ako se pojavi problem moramo ga popraviti ili naći novog partnera."
Mnogi od nas žive u uvjerenju da ako želimo potaknuti pozitivne promjene, trebamo u potpunosti izbjegavati tzv. negativno ponašanje i to trebamo učiniti odmah i u potpunosti. No to obično činimo tek kratko razdoblje i ne promijenimo ništa drugo u stilu života, pa ni to ne potraje.
Uz to, ako mozgu uskratimo određena zadovoljstva, bez da unesemo dugoročne promjene, on će na nedostatak tog užitka početi gledati kao prepreku, na problem kojeg treba riješiti i potražit će "odmazdu" na drugom mjestu (kao kad neki pušači prestanu pušiti i odjednom postanu ovisni o slatkom).
Znanstvenici Carlo C DiClemente i J O Pochaska su još 1983. godine odredili model od šest faza mijenjanja ponašanja koji je prvenstveno bio namijenjen odvajanju od alkohola, ali vrijedi i za druge stvari. On pomaže u uspostavljanju umjerenosti, ili, u ekstremnim slučajevima, apstinenciji od određenih štetnih stvari.
Faze su: promišljanje, kontemplacija, odlučnost, akcija, održavanje i prestanak.
Najteži je dio, tvrdi Callaghan, održavanje, jer bi trebalo u potpunosti promijeniti stavove i navesti se da počnete razmišljati kako je bolje nastaviti pokušavati (nakon eventualnih neuspjeha), nego se tek predati i odustati.
Ako bolujete od ozbiljne ovisnosti, onda je apstinencija dobar odabir, ali u svim drugim slučajevima je preopasna i bolje bi bilo da date umjerenosti šansu, koliko god vam ona teško pala, piše Independent.
