Prostor se ne mjeri metrima, kilometrima ni svjetlosnim godinama. Vrijeme se ne mjeri satovima ni kalendarima. Ono što je ovdje danas u kilometrima blizu, negdje je bilo nedohvatno daleko. Sredinom ožujka 1993. razdaljina između sarajevskog prigradskog naselja Dobrinja, građenog kao Olimpijsko selo za četrnaeste Zimske olimpijske igre, i hotela Holiday Inn, bila je među većim distancama u čovjekovom svijetu. Bilo je dana, tjedana i mjeseci te godine kada je od Dobrinje do grada, i do Holiday Inna, bilo dalje nego što je danas od Hrvatske do Novog Zelanda. Premda je to u kilometrima iznosilo samo osam i pol kilometara. Kažu da ni danas nije drukčije, ali ja to ne mogu reći, jer me u Sarajevu nema.

Tada mi je, tog hladnog ožujka 1993, Ivica Ivanišević iz Splita naručio intervju za Nedjeljnu Dalmaciju, s Ervinom Rustemagićem, koji je upravo bio prešao put od Dobrinje do hotela. S Ivicom se nisam čuo, nego s glavnim urednikom Krunom Kljakovićem, koji mi je samo prenosio njegovu molbu. A čuli smo se putem satelitskog telefona, kojemu sam slučajno imao pristup, instaliranog u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine. Telefonske veze sa svijetom su, naime, bile prekinute, a satelitski telefon bio je neki vrlo skup i glomazan uređaj, koji je funkcionirao na način sličan onom na koji će nekoliko godina kasnije, posvuda u svijetu, funkcionirati mobiteli. Kako je Ivanišević saznao da se Rustemagić nalazi u Holiday Innu, a ne više na Dobrinji, ja to ne znam.

FESTIVAL DJEČJE KNJIGE "Čitanje stripova pomaže da naučite bolje čitati. Čitajte i titlove. Čitanje je važno"

Zašto sam pozvao Karima Zaimovića da zajedno odemo do Ervina? To, recimo, dobro pamtim. Zato što sam znao da će ga to veseliti i zato što sam vjerovao da je ispravno da u Nedjeljnoj Dalmaciji, u Splitu i u Hrvatskoj, koji su se tog časa činili dalekim kao planet Merkur, ali gdje je postojalo nešto što sam doživljavao kao i-Cloud vlastitog života i identiteta, izađe intervju u kojem će i Karim sudjelovati. Našli smo se negdje u našim mahalama, između Muzičke akademije, blizu koje je Karim trenutno stanovao kod svoje nene (bake, none…), i Sepetarevca, gdje sam ja bio, i otpješačili do hotela Holiday Inn. Razdaljina od Mejtaša do hotela: tri kilometra. U današnja doba nije to mnogo, ali 1993. je svakako previše. Srećom, čovjek se ne može vratiti u prošlost, niti mu današnje iskustvo može koristiti u događajima koji su se davno odvili. Ali da je to moguće, nikada više i ni za što na svijetu ne bih taj put 1992. i 1993. prelazio, niti bih druge na njega upućivao. A tada sam išao često, tim i sličnim putevima.

HUGO PRATT Argentinske, irske, etiopske i karipske avanture Corta Maltesea

Ne pamtim je li tog dana pucalo. Sigurno jest, jer nije bilo dana bez pucnjave, granata i snajpera. Pa bi, možda, pametnije bilo upitati koliko je, kako i iz čega sve pucalo. Možda bi trebalo zaviriti u vremenske, da ne kažem meteorološke izvještaje iz Sarajeva za sredinu ožujka 1993, pa na osnovu toga rekonstruirati naše pješačenje na susret s Ervinom Rustemagićem. Ne pamtim o čemu smo pričali. Nisam mogao znati da će i to jednoga dana biti važno. Bit će da smo razgovarali i o tome što ćemo pitati Rustemagića. Ali jedno je sigurno, i o tome sam često poslije mislio: na svom smo pješačenju sasvim sigurno prošli onim istim putem kojim će Karim Zaimović prolaziti onoga kolovoškog dana 1995, kada će, koju stotinu metara od hotela Holiday Inn, pasti granata koja će ga ubiti. Vjerojatno smo išli i istom tom stranom ulice, sigurnijom i zaštićenijom. Razgovor je bio zajednički, ali sam ja pisao intervju.

INTERVJU Danijel Žeželj zmeđu krajnosti svjetlosti i mraka

Dva su razloga tome: Nedjeljna Dalmacija su moje matične novine, a Karim je gost (kasnije će, sve do kraja, i on pisati u Nedjeljnoj), i drugo: brži sam u pisanju, lakše mi ide, intervjue uglavnom i ne skidam s trake, nego reproduciram upamćeni razgovor. Uvod u kojem je opisano Ervinovo stradanje danas mi zvuči vrlo literarno, a glasi ovako:

“Scena sasvim obična, dobrinjska. S ‘aerodromske ceste’ prema naselju se zaputio tenk. Nakon što je pregazio travnjak, razrušio dječje igralište i razmakao nekoliko automobila, okrenuo je svoju njušku prema zgradi iz čijega su prizemlja izvirivali svi njeni stanari. Ljudi koje je tenk digao upravo od ručka zbunjeno su nekoliko sekundi gledali u njegovu cijev, blago hipnotizirani pravilnim brektanjem motora. Bilo je to vrijeme bez ikakvih osjećaja, tek malo međusobne znatiželje, ljudi za tenk i tenka za ljude. Dijelilo ih je samo tridesetak metara, sasvim dovoljno da brza i gipka zvijer u pet koraka zaskoči žrtvu. Potom je grunulo, cijeli se svet potresao, žbuka i cigle osule su se na narod, svaki zvuk pobjegao je iz ušiju. Oni pribraniji vidjeli su ga kako se, zadovoljan obavljenim poslom, okreće na drugu stranu, već savršeno nezainteresiran za staru žrtvu odlazi u potragu za novom. Granata je udarila u prvi kat, tek koji metar iznad glava ljudi. Uskoro su se začuli i novi tenkovi i transporteri, te je prašnjava i preplašena kolona krenula u bijeg prema sredini naselja. Otišli su upravo onakvi kakve ih je zatekao ručak. Bez ičega svoga. U hitroj koloni bili su i četrdesetogodišnji muškarac, djevojčica, dječak i žena. Nisu se osvrnuli za svojim stanom.

Priča o tenku bila bi već potpuno nezanimljiva jer je opće mjesto života u Sarajevu, da muškarac nije Ervin Rustemagić, vlasnik strip agencije Strip Art Featuresa, jedne od pet najjačih agencija za produkciju i trgovinu stripom, te da u plamenu iza njegovih leđa nije ostajao Ervinov sarajevski studio. Među brojnim važnim stvarima, među brojnim umjetnostima koje su, eto, četnici uspjeli potpaliti u Sarajevu našlo se mjesta i za devetu. Nitko, naravno, nije previše tugovao što su izgorjeli stripovi, tako da vijest o katastrofi Strip Art Featuresa nekoliko mjeseci nije stigla sa Dobrinje u grad. O razmjeri požara doznali smo tek kada se sam Rustemagić nakon mjeseci dobrinjskog pakla doselio u Holiday Inn. U hotelu je sa obitelji zaposjeo jedan apartman s izvrsnim pogledom na četničko uporište Vraca. Okružen inozemnim novinarima i sličnim turistima, u nekakvoj čudnoj sajgonskoj privremenosti, sveo je neke životne, poslovne i emotivne račune.”

kritika Petar i Liza, lirski blokbaster s kojim otpočinje nova povijest hrvatskog stripa

Ervin Rustemagić će tek mjesec dana kasnije navršiti četrdeset i jednu životnu godinu. Poživjet će još trideset dvije i pol, i otići u dobi koja, mjereći očekivanim trajanjem života Europljanina iz trećeg desetljeća u dvadeset i prvom stoljeću, nipošto nije neka starost. Ali gubitak koji mu je prouzročio jedan tenk T-55, i u njemu jedan anonimni tenkist, koji ispaljuje projektil upravo u kuću u kojoj je Ervinov studio, nikada nije nadoknadio. Ustvari, neće biti pogrešno ako kažemo da taj gubitak nije ni pokušao nadoknaditi. On je bio jedan od ljudi, kakvih znam iz Sarajeva, iz svoga bivšeg života i iz jedinoga svijeta koji sam imao pa izgubio, koji su nakon gubitka što ih je zadesio iz korijena promijenili životne prioritete. Sve što je Ervin prethodno bio, nestalo je s jednom eksplozijom, a sve što će do smrti biti jest jedan običan ljudski život, briga o bližnjima, te na koncu uzaludna briga o zdravlju.

STRIP Epska fantazija iz svemira: 'Uspon i pad Triganskog carstva'

Ervin je bio vrlo racionalan i samouvjeren čovjek. Imao je onu sigurnost u nastupu kakva se ne uči po menadžerskim tečajevima i školama, nego se valja s njom roditi. Umio je sve isplanirati, nije bio halapljiv, niti je bio željan slave. Ljude je impresionirao, a da nisu bili svjesni ni kako, ni čime. Jednostavno, uvjerio bi ih da će na kraju sve dobro biti. I doista, bilo je dobro. Stvorio je svjetski relevantnu tvrtku, te je mudro smjestio na sam rub svijeta, u Sarajevo. Ni to mu nije bio dosta, nego je i u Sarajevu, opet, otišao na rub, jer iza njegove zgrade nije više bilo grada. Na takav način, vjerovao je, stvara se nešto što, možda, neće biti sam poslovni i financijski vrh unutar svjetske branše, ali će omogućiti gotovo dosadnu pouzdanost i stabilnost.

FANATICI MRZE ŽENE Život žena u Iranu pod mulama: Na sudu je vrijednost života žene dvostruko manja od muškog

Osim što je tog trenutka bio producent i trgovac, jedan od doista najvećih na svjetskoj strip sceni, Ervin Rustemagić bio je i zaljubljenik u tu umjetnost. Je li to sreća ili je prokletstvo kada si menadžer onoga što voliš? Upitao sam ga kasnije, jednom, a on je slegao ramenima i osmjehnuo se onim svojim osmijehom od milijun dolara, premda bi se svako drugi rasplakao i premda je bilo glupo i pomalo sadistički što ga to pitam. U tom tenkovskom udaru uništeno je cjelokupno životno djelo Warrena Tuftsa, jednog od američkih klasika, majstora western stripa, koji je zbog prokletstva vlastitog perfekcionizma rano prestao raditi stripove. A sve što je ikad nacrtao bilo je, eto, kod Ervina, i postradalo je kao kulturno dobro u ratu što je izbio u zemlji, za koju Warren Tufts nije ni znao. Umro je kod Placervillea, gradića u rodnoj Kaliforniji, godine 1982. (Je li bliže od Placerville do Sarajeva, ili od Dobrinje do hotela Holiday Inn?) Umro je tako što je pao pilotirajući avionom koji je sam konstruirao.

Također, na Dobrinji je, kod Ervina, izgorio originalni Fosterov “Princ Valiant” iz 1956. Izgorjeli su dragocjeni originali genijalnog Latinoamerikanca Artura del Castilla, nestale su table Franquina, Johna Burnsa, Don Lawrencea, Joea Kuberta, Sergija Aragonésa, Rona Embletona… Nestao je jedan svijet, koji više nije mogao biti obnovljen, jer više nije bilo one tačke koja bi mogla biti početak. A počelo je na način gotovo bizaran, takav da bi se o svemu trebao snimiti film. Veliki i skupi američki, ali da ga režira netko koga više nema… Godina je bila 1970. kada je sedamnaestogodišnji Ervin Rustemagić za Male novine - dječji tjedni list u izdanju dnevnika Oslobođenje, nešto slično Modroj lasti - crtao stripove, pa mu je to ubrzo dosadilo, jer je sve tu, po njegovom doživljaju stvari, bilo pogrešno. I tako je on odlučio, godine 1971, u ta za naš svijet još uvijek rana doba, da stvori svoj privatni strip magazin. I doista, to mu je uspjelo, pa je nastao Strip art.

Rustemagić je bio genij

Kako je to u Sarajevu 1971. bilo moguće, kad u to vrijeme nigdje u Jugoslaviji nisu postojali privatni izdavači? Može biti da postoje dva, možda tri odgovora. Prvi je da su stripovi u to vrijeme, sa stanovišta ne samo službene kulture i većine građanstva, bili laka zabava i šund, pa je ideja magazina koji promovira umjetnost stripa naprosto bila toliko nenormalna da je nitko nije mogao ozbiljno ni shvatiti. Drugi je odgovor da se u Sarajevu nitko u to vrijeme ionako nije bavio izdavanjem stripova, pa je Partiji bilo svejedno šta to tamo radi neki srednjoškolac. Stripovi su, naime, izlazili u Gornjem Milanovcu, Zagrebu i Novom Sadu. Treći je odgovor prvi po značaju: Ervin Rustemagić ( desno) je, ipak, bio genij.

Strip art nije dugo izlazio, tako da nije dočekao trocifreni broj. Izlazio je taman onoliko koliko je Ervinu Rustemagiću trebalo da shvati kako je i na svjetskom strip tržištu sve, kao i u Malim novinama, skroz pogrešno, pa je stvorio Strip Art Features. Pred rat je, uz studio u Sarajevu, imao ured u Holandiji, te trajni koprodukcijski ugovor s američkim Dark Horse Comicsom. S njima će nastaviti raditi i nakon što se 1993. trajno preseli u Sloveniju, u Celje. Sa stanovišta businessa bit će to, vjerojatno, siguran i dobar posao, tako da će Strip Art Features i dalje živjeti kao firma i brand, ali ipak je to samo bilo dotrajavanje na ranije stečenom kapitalu. Sve je, kako smo rekli, već bilo gotovo i svemu je, zahvaljujući jednom tenkStrip artom je iz ijenio tretman stripau i onima koji su ga na Ilidžu i na Dobrinju poslali, već bio kraj.

Ali nismo još ništa rekli o tome zašto je Ervin Rustemagić nama bio važan i zbog čega je Strip art jedno od najvažnijih izdanja u ukupnoj novinskoj i knjiškoj povijesti ovih zemalja, te jedan od dva-tri najvažnija kulturna povremenika koja su ikad u nas izlazila… Ali manimo se krupnih riječi, makar bile po smrti čovjekovoj, tužnim povodom izricane. Ostanimo pri sebi, u svakom pogledu. Strip art moju je generaciju vrlo rano poučio tome da je strip umjetnost, i da strip može biti čisti art. Osim što je to bila dobra škola u jednom odrastanju i sazrijevanju, Rustemagić je njome stubokom izmijenio tretman i doživljaj stripa u bivšoj Jugoslaviji. Sa Strip artom se, naime, scena konačno i trajno rascijepila na dva, ustvari na tri dijela.

Prvi dio scene predstavljao je strip kao usputni novinski žanr: stripovi su, uglavnom po jedna pasica, izlazili u svim ozbiljnijim dnevnim novinama, ili po cijelu stranicu (tablu) u Politikinom zabavniku i, primjerice, SN reviji (“Nježni” Ivice Bednjanca), te u Nedjeljnoj Dalmaciji (stranica Dubravka Matakovića). Drugi dio scene zauzimala su specijalizirana stripovska roto izdanja, uglavnom lošije konfekcije, u rasponu od Lunovog Magnus Stripa i Zlatne serije do Alana Forda i Nippera Lawrencea. Treći dio proizaći će iz Strip arta, i strip će tretirati kao umjetnost. Najprije će se, po ugledu na Rustemagićev rad, reformirati, a pomalo i reformatirati populistička Stripoteka, pa će na sve strane, početkom osamdesetih, krenuti alternativna i underground stripovska izdanja, preporađat će se zagrebačka, novosadska i beogradska škola domaćeg stripa, a uz nju i niz malih izdavača i izdanja, da bi na kraju, iz svega toga, u novom dobu nastala i Fibra Marka Šunjića.

KNJIŽEVNA KRITIKA 'Slice of life' priče Zorana Žmirića u stripu

Premda Marko o tome, vjerujem, uopće ne misli, ali da prije skoro pedeset i pet godina nije bilo Strip arta, ne bi danas bilo Fibre, niti bi, da nije bilo Ervina Rustemagića, stripovsko izdavaštvo u Europi i svijetu danas izgledalo onako kako izgleda. Ne bi strip bio elitna umjetnost, dok kod nas, u zemljama bivše Jugoslavije, ne bi ni u kakvom obliku preživio, nakon što ga je početkom devedesetih sustigao pomor i na kraju potpuni slom masovne stripovske roto industrije. Ili bi se europski i američki stripovski art na drukčiji način ispilio i rodio - vjerojatno bi se to moralo dogoditi - ali to s nama više ne bi imalo nikakve veze. Ako bi, recimo, stripovska umjetnost nastajala iz američkoga undergrounda, nama to ništa ne bi značilo, jer naš stripovski underground nije imao tu snagu da izađe iz podzemlja, a niti je nadzemlje ikad imalo tu razinu kulturne svijesti i takvu brojnost publike da primi i prihvati ono što iz podzemlja dolazi. I da ne bismo bili krivo shvaćeni: sarajevski magazin Strip art nije proizveo svjetsku tranziciju stripa u umjetnost, ali je Strip Art Features itekako za tu tranziciju zaslužan. Pitajte o tome svjetske klasike devete umjetnosti, jer još ih je živih.

KRITIKA Strip ‘Carbone & Silicium’: Ultimativni cyberpunk

Ovako je izgledao kraj tog (jedinog) zajedničkog članka/intervjua u Nedjeljnoj Dalmaciji, koji potpisujemo Karim Zaimović i ja: “Znameniti američki autor Bill Sienkiewicz je u svom stripu ‘Stray Toaster’ Ervina Rustemagića pretvorio u strip-junaka. U jednom kadru izbezumljena divlja prilika zamahuje nožem i urla: ‘Kill Rustemagik’. Domaćini su Ervinu u znak pažnje na jednom europskom festivalu kadar uvećali do golemih dimenzija i objesili na zid prostorije u kojoj se odvijalo primanje. Svi su se veselili dobrom štosu, nemajući pojma da čak ni tenk neće uspjeti strip prevesti u život.”

Sad tek shvaćam da je Ervinovo prezime, kada ga pišu bez kvačica, ustvari Ruste-magic, Ruste-medžik. Njegova magija bila je dosmrtna, što je za čovjeka mnogo. Uspijevao je nadživjeti sve nedaće u užase vijeka u kojem se zadesio. Bio je, poput strip junaka, jači od okolnosti koje su ga zadesile. U hotelu Holiday Inn tih je kasnoožujačkih dana 1993. za sebe i obitelj unajmio apartman s pogledom na četničke položaje na Vracama. Rekao nam je to, kao da je riječ o vicu, a ne o životu.