Boris Vujčić
Rohatinski Milanoviću nije legao još od one priče iz 2011. kada se po medijima naveliko spekuliralo o trećem (političkom) putu koji su navodno aranžirali Karamarko (tada još nitko i ništa u HDZ-u), Hanžeković, Bajić, Rohatinski i još neki, uz pozadinsku podršku bivšeg poslodavca i kolege iz studentskih dana Ivice Todorića.
Drugo, probuđeno mladenačko prijateljstvo Zorana Milanovića i zamjenika guvernera Vujčića (drugi je svega tri godine stariji) poklopilo se s izbijanjem afere zbog netransparentnog stjecanja kuće obitelji Rohatinski u Podsljemenskoj zoni uz pomoć Agrokora. Prirodni nerv svakog političara Milanovićeva profila je imati svog čovjeka od povjerenja i nemati pasivu poput nerazvidnih veza između centralne banke i Todorića. Milanović je bez puno razmišljanja iskoristio priliku i doveo svog čovjeka, Borisa Vujčića, na čelo zgrade iznad fontane.
Uočite da su premijeri i njihovi osobni odnosi s ljudima ključni za odabir guvernera iako zakoni ne kažu ništa o tome. Kažu nešto drugo, o čemu više na kraju teksta.
Prvi Vujčićev mandat (2012.-2018.) obilježen je s četiri stvari: (1) važnom ulogom HNB-ovih ljudi u procesu pristupanja Uniji (ne zaboravimo da je i sam Vujčić uz Martinu Dalić bio zamjenik glavnog pregovarača); (2) već pomalo zaboravljenim slučajem švicarac; (3) činjenicom da je HNB limitirao izlaganje banaka prema Agrokoru (postavši tako jedina državna institucija koja je ublažila učinke krize koncerna) i (4) Euro strategijom – zajedničkim projektom HNB-a i Vlade, koji je tehnički iznijela HNB kao stručno najkompletnija državna institucija. Na projektu kojim je i službeno započet proces pristupanja eurozoni, uz važnu ulogu sada već bivše Martine Dalić, zbližila su se dva pro-europski orijentirana gradska dečka – Vujčić i Plenković.
Spačka i izlaz iz nje
Zbog toga se vjerovalo da Vujčićev drugi mandat uopće nije upitan. No Vujčiću je istekao šestogodišnji mandat, a Sabor u petak nije glasao o novom guverneru. Po prvi put u Hrvatskoj povijesti posao guvernera trenutno obavlja zamjenik, Relja Martić. Međutim, on to može činiti samo tjedan dana. Potom i njemu istječe mandat. Unutar nekoliko dana istječe mandat još četvorici od ukupno osam članova Savjeta (trojici mandati istječu na ljeto iduće godine).
Glavni mediji pišu da nema problema, jer Vujčić ostaje. Servira se priča da su premijer i ministar financija zaboravili datume isteka mandata i da će Vujčić biti izglasan sljedeći petak. To je uistinu teško povjerovati. Vujčić i društvo se sigurno nisu libili okrenuti telefonske brojeve u vladi i Saboru da signaliziraju problem, ako se već administraciji nije upalila crvena lampica zbog isteka mandata (a sigurno jest – nije administracija baš toliko blesava).
Mnogo je vjerojatnije da HDZ Vujčića ne doživljava kao svog i osjeća se iznutra dovoljno jak da Plenkoviću nameće svoja rješenja. Međutim, koalicija je složena, a broj ruku je jako na knap. Nitko ne može brzo nametnuti bilo koje rješenje. Vujčić doista možda bude izglasan sljedeći petak ako nije moguće postići dogovor o nekom drugom. A pitanje je i što s preostalom četvorkom kojoj mandat istječe ovoga ljeta? Imamo vakuum.
Glavna poruka ovog teksta je da sa sustavom imenovanja guvernera i njegovih suradnika nešto nije u redu. To je u urednim vremenima skriveno, ali sada je, kako to obično biva, zbog spleta okolnosti došlo do izražaja. Možda bi se javni natječaji za članove Savjeta HNB-a u Hrvatskoj doista pretvorili u predstavu – travestiju – ali to ne znači da se postojeći način imenovanja čelnih ljudi HNB-a ne može poboljšati.
Prema Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci propisano je samo da članove Savjeta imenuje Sabor na prijedlog Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove uz mišljenje Odbora za financije i državni proračun. Zakon ne kaže ništa o rokovima. Uvjeti za člana Savjeta su da je državljanin RH s priznatim osobnim ugledom i profesionalnim iskustvom na monetarnom, financijskom, bankarskom ili pravnom području.
Ovi opći uvjeti mogli bi se pojačati na primjer minimalnim brojem godina iskustva. Mogao bi se uvesti i najkasniji rok za imenovanje, na primjer 15 ili 30 dana prije isteka mandata kako bi se izbjegao vakuum na čelu institucije kakav sada imamo.
Tranzicije na čelu institucija poput središnje banke jako su važne kako bi se očuvala njihova neovisnost i ugled u javnosti. U razvijenim zemljama jako se pazi da proces imenovanja bude maksimalno depolitiziran i da jasno prevladavaju stručni kriteriji. Zbog toga u nekim zemljama postoji i praksa dovođenja stranaca. Na primjer, Banku Engleske trenutno vodi Kanađanin, a dugogodišnji član Odbora guvernera bio je Nizozemac.
U Hrvatskoj je to, naravno, neizvedivo. Vjerojatno se nepotrebno iscrpljivati u toj vrsti rasprava. Međutim, treba učiniti sve kako bi institucija funkcionirala nesmetano i odvojeno od političkih imenovanja, uz stručne kriterije. Osobito je važno s jedne strane predvidjeti i političke krize i osigurati stabilnost središnje banke i u takvim vremenima, a s druge strane prevenirati zamor upravljačkog materijala. Na primjer, što da su raspisani izvanredni izbori i da u kritičnim trenucima nema parlamenta pa da i zamjeniku guvernera Martiću u tom praznom hodu istekne mandat bez novog imenovanja? Opet imamo vakuum, još i veći. S druge strane, zašto se ne bi ograničila mogućnost reizbora, ako treba i uz produžetak mandata – u Europskoj središnjoj banci mandat je osam godina, ali nema mogućnosti reizbora.
Očito je da se Zakon treba mijenjati u pravcu jačanja stručnosti kandidata i rokova za njihov izbor koji bi mogli biti i dulji od 30 dana ili čak pomični. Ili bi trebalo predvidjeti mogućnost privremenog imenovanja od strane Predsjednika u slučaju da Sabor ne zasjeda u trenutku isteka mandata.
Još bi se dalo raspravljati o mogućim poboljšanjima: na primjer, kako se u okviru Odbora predlažu kandidati za guvernera, zamjenika i viceguvernere? To nije uređeno. Zašto većini mandati istječu u isto vrijeme? Ne bi li, kao u američkom FED-u, mandati trebali biti raspoređeni u vremenu tako da u Savjetu ne može nastati ovakav vakuum i niti jedna politička garnitura ne može zamijeniti većinu članova?
Sada nema puno smisla ulaziti u sve detalje. Ovu spačku naprosto treba iskoristiti za ukazivanje da nešto nije u redu i da propise treba preispitati i modernizirati. Neka se pokrene rasprava, neka netko misli o svemu ovome.
Zašto? Ovo je važno zbog ukupnog ambijenta. Sve je više populizma i demagogije, a sve manje se vodi računa o reputaciji i stabilnosti institucija. Na primjer, ovu spačku s imenovanjem iskoristio je zastupnik Ivan Lovrinović plasirajući tezu o navodno tajnom gubitku HNB-a većem od 2 milijarde kuna, iako je isti zajedno s financijskim izvješćima HNB-a objavljen nekoliko dana prije zastupnikove izjave (na HRT Dnevniku se svejedno govorilo o “tajnom” gubitku u subotu).
Gubitak je u prošloj godini nastao zbog kombiniranog učinka tri faktora: (1) pad dolara na koji HNB ne može utjecati, a logično je da dio rezervi drži u dolarima, (2) negativne ili vrlo niske kamatne stope na niskorizične instrumente na svjetskim tržištima, u koje HNB mora ulagati jer se likvidne devizne rezerve ne smiju držati u visokorizičnim i slabo likvidnim instrumentima koji nose veći očekivani povrat ali i veći rizik, i (3) jačanje kune.
Za gubitke koji su povezani s tečajnim razlikama ne znamo kada će se pojaviti, ali znamo da će se povremeno pojavljivati. Zbog toga se u dobrim godinama dobit raspoređuje u rezerve. HNB je to i činila, pa ima dovoljno rezervi za amortizaciju udara gubitaka u godinama poput prošle.
Zaključno, o osjetljivim temama kao što je poslovanje HNB-a i o imenovanju guvernera treba raspravljati hladno i racionalno uz susprezanje od površne politizacije kako bi se čuvale i jačale institucije. Analizu i kritiku, kada su argumentirane, treba čuti. Meni se čini da je u ovom slučaju potrebno analizirati i kritizirati postojeći sustav imenovanja čelnih ljudi, dok je sam financijski rezultat za prošlu godinu lako objasniti i u njemu nema ništa sporno.
Nikada se ne smije izgubiti iz vida da središnje banke ne služe tome da maksimaliziraju dobit koju prenose u državni proračun nego tome da maksimalno stručno i neovisno vode monetarnu politiku, sprječavaju visoku inflaciju i nadziru banke. Njihov uspjeh ili neuspjeh prosuđuje se prema tome, a ne prema računu dobiti i gubitka.
