Hrvatska se modernizirala superbrzo, ali uz posljedice

Socijalističke vlasti u državama europske periferije nisu znale napraviti prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko društvo na jednako uspješan način kao što su napravili prijelaz iz agrarnog u industrijsko. Razlog je u tome što tehnološki napredak nije moguće planirati. Industrijalizaciju dijelom jest, jer je poanta bila plansko oponašanje onoga što su ranije velikim dijelom spontano napravili Englezi ili Nijemci.

Centralno-planski sustavi mogu biti dobri u industrijskom kopiranju, ali ne i u kreiranju jer nemaju interni poticaj za inovacije. Raspadom socijalističkog modela u zemljama periferije krajem 20. stoljeća počinje razdoblje tranzicije ka demokraciji i kapitalizmu. U mnogima je prijelaz bio primarno deklarativan. Tranziciju su većinom vodile bivše socijalističke političke elite koje su se pokazale neuspješnima u upravljanju bivšim modelom.

Bez pomaka Top News Jedni plaču za socijalizmom, ali u pravom socijalizmu nema ni toalet papira

S takvom su praksom nastavile tijekom tranzicije, zadržavajući staru moć u novim partijskim oblicima, formalno poštujući temeljne demokratske standarde (novi ustavi, višestranački izbori), ali omogućujući klijentelističke kontrole i transfere ranije javnih, odnosno državnih, a u bivšoj Jugoslaviji nominalno društvenih resursa. Početkom 90-ih nastupa doba velikog pada BDP-a i životnog standarda. Raste nezaposlenost i opet počinju emigracije stanovništva.

U 50-ak godina, dakle kroz pamtljivi dio životnog vijeka samo jedne generacije, zemlje periferije prošle su kroz socijalistički oblik industrijalizacije i urbanizacije, pad socijalizma te konačno kroz uglavnom neuspješnu prvu fazu tranzicije koju su vodile stare elite. U pojedinim zemljama periferije tek je posljednjih godina kroz integracijske procese EU započela uspješnija tranzicija druge faze.

Druga faza počinje jačim angažiranjem starih članica EU u privlačenju zemalja europske periferije u učlanjenje u Uniju (velikim dijelom zbog geostrateških razloga, odnosno zbog ideje jačanja pozicije EU na svjetskom tržištu spram novih globalnih konkurenata), gdje se kao uvjet pridruživanja nameće implementacija pravila na kojima funkcionira EU, jačanje uloge institucija vladavine zakona, demokratskih procedura i tržišne otvorenosti, za što se davala konkretna financijska pomoć.

Ipak, pokazalo se da su vladajuće elite pojedinih zemalja, nakon ubiranja koristi od pridruživanja (fondovi, niske kamatne stope i povoljno zaduživanje), sklone posezati za starim autokratskim oblicima vladavine radi što dulje konzumacije moći.

Spora prilagodba u jezgri nasuprot prebrze na periferiji

U razlici između dugotrajne i evolutivne prilagodbe u europskoj jezgri spram brzih i naglih promjena na periferiji potencijalno leži jedan od razloga mentalitetne i kulturološke neprilagođenosti većine naroda periferije modernome svijetu i kapitalističkom sustavu. Sporija prilagodba kulturoloških obrazaca ponašanja, neformalnih običaja, tradicionalnih idejnih i religijskih svjetonazora omogućuje opstojnost sindroma egalitarizma koji na periferiji djeluje kao prepreka za moderan ekonomski rast i razvoj u tržišnom i demokratskom okviru.

S jedne strane, nije bilo dovoljno vremena za prilagodbu stanovništva brzim industrijsko-urbanim promjenama. S druge strane, nije izgrađivan institucionalni okvir niti javna dobra koja bi olakšavala prilagodbu te potiskivala antimodernizacijsko nasljeđe agrarnoga društva. U pojedinim zemljama europskoga jugoistoka čak se može govoriti i o ostacima plemenskog nasljeđa kao podlozi "rodijačkog" crony kapitalizma.

Put u propast Ekonomix 'Kapitalizam će uništiti čovjeka i svijet do 2050.'

Veći dio ljudi rođenih 40-ih, 50-ih, pa čak i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća rođeni su u agrarnim zajednicama, u selima, a roditelji su im barem prvi dio života živjeli prema običajima kao njihovi preci iz prethodnih stoljeća. Ljudi rođeni nakon Drugog svjetskog rata (tzv. baby boomeri) proživjeli su nevjerojatan napredak svojstven trima industrijskim revolucijama u samo jednom životnom vijeku!

Iako danas svako od njih uzima taj napredak zdravo za gotovo i iako ljudi rođeni 50-ih u zabitim selima danas koriste pametne telefone, problem kulturološke prilagodbe je ostao. Prebrzi razvoj unutar jedne generacije nije mogao suzbiti mentalitet naslijeđen iz agrarnog društva. U zemljama jezgre slična je prilagodba trajala kroz nekoliko generacija i u nekoliko faza.

Inicijalni prijelaz iz agrarnog društva dogodio se krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Idući veliki prijelaz bio je brz tehnološki napredak iz druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, kad svijet upoznaje modernu medicinu, automobile i električnu energiju te na njima zasnovane inovacije.

Sve daljnje promjene tijekom 20. stoljeća, uključujući i ovu posljednju, informacijsko-tehnološku, proživljavale su nove generacije, neopterećene agrarnim naslijeđem. Time je i prilagodba na kapitalistički sustav (karakteriziran stalnim rastom nasuprot maltuzijanske stagnacije, promjenama, inovacijama, novim proizvodima, potrošačkim mentalitetom itd.) tekla puno lakše nego na periferiji koja je sve te promjene proživljavala tijekom jedne generacije, i to u okviru socijalizma.

Drugim riječima, tržišnu ekonomiju kakvu danas poznajemo u kulturološkom smislu lakše su prihvatile zemlje jezgre od zemalja periferije. Imale su naprosto više vremena. U takvom povijesnom kontekstu Hrvatska je zaostala, periferna europska zemlja koja je relativno nedavno prošla tranziciju iz agrarnog u industrijsko društvo i još se nalazi u takozvanoj postindustrijskoj tranziciji.

U tom smislu možemo govoriti o dugotrajnosti (inerciji) naslijeđa egalitarizma i njegovu značajnom utjecaju na formiranje današnjeg mentaliteta u Hrvatskoj te posljedicama za ekonomski i uopće društveni razvoj. Koliko je taj mentalitet stvarno bitan u odnosu na druge faktore poticanja ili ograničavanja rasta i razvoja - tema je za daljnja istraživanja.