Čim su prije mogli. Ili bi nakon 11 mjeseci išli kući svojoj obitelji i nakon mjesec dana se vraćali nazad. Mobiteli koje su koristili u pravilu su bili kineski, marke Oppo ili nešto slično, nipošto iPhone, jer malo tko je bio tako blesav da dvomjesečnu plaću izdvoji za Appleov proizvod. Kad se proizvodnja mijenjala s iPhonea 6 na 7, kontrole su postale rigoroznije. Pričao je da su djevojke morale svlačiti svoje grudnjake zbog žice koja je reagirala na detektoru metala.
Pričao je i to da je njihov odjel bio okružen zastorima kako ne bi vidjeli druge odjele. Uvođenje sedmice značilo je da su svi postali puno rigorozniji i što se tiče same proizvodnje. Izrazito se pazilo na prašinu, nadzornici su bili vrlo česti. A kada se ne bi smjelo razgovarati, ljudi bi vrlo brzo postali pospani. Jednom mu se dogodilo da je u istom danu zaspao triput i treći put nadzornik ga je natjerao da stoji uz pokretnu traku i tako radi.
Na sedmici je imao drugi zadatak, postavljao je poklopac na kameru i to je značilo dva vijka. Radnici nisu bili nešto posebno fascinirani time što sklapaju proizvode za Apple. Povremeno su dolazili ljudi iz Applea u posjet tvornici, pa bi im nadzornici značajno govorili: "To su mušterije." Radnici su znali da je Appleov proizvod nešto vrijedno, da toga proizvode puno, ali ih zapravo nije bilo posebno briga. Tek rijetke.
Za prekovremeni rad su ih plaćali satnicu i pol, za rad subotom dvije satnice, s te strane Apple se držao zakonskog minimuma, ali prosjek od 43 posto na Appleovim aparatima, što je Apple tvrdio, to nipošto nije držalo vodu. Zeng svakako navodi da prekovremeni nisu bili dobrovoljni. Naprosto nisi smio otići od pokretne trake ako te nije imao tko zamijeniti kako bi se pokrila 12-satna smjena. Zeng je procijenio da je u vrijeme kad je on otišao odatle, tjedni radni dan bio već iznad 60 sati.
Ostao je u kontaktu s radnicima i oni mu govore da je rad na iPhoneu 7 značio da su počeli raditi čak i nedjeljama, po cijele dane, da je jednom prilikom imao situaciju da je radio 11 dana u komadu. U izvještajima Applea, navodi Zeng, stoji da radnici imaju mogućnost dodatno se kod njih obrazovati kako bi napredovali. Samo, u situaciji kad radiš 12 sati, kad imaš samo koji sat osim za odspavati, radnik je previše iscrpljen da bi bio u stanju još i učiti.
Traženje godišnjeg, priča Zeng, u pravilu se usred sezone smatra pravljenjem problema. U tvornici ih je u tom trenutku, procjenjuje on, bilo oko 100.000. Radnici se sindikalno ne organiziraju zato što im, kad se već doista ozbiljno pobune, daju nešto veću plaću i oni se potom povlače, sretni što su dobili išta. Razlog je i to što se radnici na takvim mjestima uglavnom ne zadržavaju dugo. Kad im se ta tvornica konačno zgadi, kad je zamrze, odlaze dalje. Radnici stalno dolaze i odlaze. Maloljetnih radnika nema.
S te strane Apple se drži zakona, kao i s pravilima o sigurnosti. Međutim, odjeću za rad dobili bi samo jednu i ta bi na kraju tjedna bila užasno prljava. Nadalje, svako toliko poslovođa bi im viknuo da digne ruku ako je neka od radnica trudna. Nitko se ne bi javio. Nikada. Potom da digne ruku ako je tko umoran, da dođe kod njega u ured. Ni tada se nitko ne bi javljao. Nitko se ne bi javljao niti kad bi zvao studente ili one koji su došli raditi kraće od tri mjeseca.
Da se netko javio, izgubio bi posao, naravno. U takvim uvjetima cijepljenja, pri kojima bi jednog po jednog pred sto radnika pitali za zdravstvene probleme, bila su još jedan od najmanjih problema u smislu zadiranja u privatnost. Povremeno su im dijelili upitnike koliko su zadovoljni uvjetima posla. Odgovarali bi ocjenama od jedan do pet, pri čemu bi im šefovi "objasnili" da moraju odgovoriti s četiri ili s pet.
