Ovako je fra Branislav objasnio Tini: “Prava je istina da ih se ljudi boje jer superiorni uvijek vladaju onima koji su inferiorni”. Teško da je spisateljski tandem, do pola skriven iza pseudonima, ovakvo tumačenje fenomena vampira u 21. stoljeću napisao bez posebnog razloga. “Mjesec boje krvi” doista jest tinejdžerski roman, ali nije i isključivo tinejdžersko štivo, poput, primjerice, dozlaboga kičaste, sladunjave, pretenciozne “Sumrak sage”.
Radnja se u “Mjesecu” vrti oko gimnazijalke sklone alternativnim modnim stilovima, u čijem srcu živi uspomena na tajanstvenu baku zbog koje je predodređena za posebnu misiju. I sve to usred romantične, istodobno i zlokobne, avanture u društvu vampira. Savršenih, nepodložnih ozljedama i raspadanju, snažnih, lijepih, odjevenih po posljednjoj modi ili kontrolirano ekscesno alternativno, onako kako to običavaju mladi gotičari još od 1980.
Ono po čemu “Mjesec boje krvi” nije jednodimenzionalna sapunica poput “Sumraka” jest jasna kritika društva. Vampiri s kojima Tina upada u probleme izrazito podsjećaju na “zlatnu mladež”, dok je ona curka iz srednjeg sloja, pripadnik vrste pred istrebljenjem. Njezin prijatelj Igor, popularniji kao Monkey, sin je branitelja koji se trsi ostati pristojan i funkcionalan čovjek unatoč PTSP-u iz rata od kojega boluje.
Pa ako je Monkey i zeznuo školu te postao “skinjara” s tetoviranim “uhatim U”, istodobno je pročitao dovoljno knjiga pristojnog odabira da bude obrazovan. A i ono “U” na vrijeme je shvatio da je obična pizdarija, pa ga je pretetovirao u normalni nacionalni grb. On je u ovoj priči Tinina spona s bazom iz koje potječe, Zagrebom u kojem toliki poput njezine majke nastoje ne postati žrtvom bankarskog isisavanja života (isisavanja!?) iz njihove poslovne i fizičke egzistencije.
Romanu ne nedostaje ružnih detalja stvarnog života: djevojka koja je fizički propala u psihijatrijskoj bolnici, klošar koji žica na ulici, mrtvi vrapci, pokoji štakor u mreži tunela ispod Gornjeg grada. Konačno, detalji poput usputnog opisa prosvjeda protiv banaka s transparentima kao što su “Krvopije!”, a misli se isključivo na bankare, vrište da je ovo priča o raspadu tranzicijskog društva, srednje klase i radništva kojem netko u toj priči isisava krv.
Ovdje je vampir metafora za nešto puno strašnije od drevne mitologije, metafora od koje autori nisu mogli naći bolju za opisati krizu samoproždirućeg kapitalizma danas. Još je Karl Marx 1867. pisao o “kapitalu kao o mrtvom radu koji poput vampira živi samo dok siše krv iz živog rada”. Ili o vampirskoj tendenciji produljavanja radnog dana do duboko u noć. Ili o vampirskom “izrabljivanju do posljednje kapi krvi”.
Motiv iz “Kapitala” varira kroz povijest sve do lijevog centra, u nekim razdobljima i dalje preko centra u smjeru desnog, te je čudesno koliko je čovječanstvo baš posvuda, otkako je civilizacije, sklono vampirskim motivom opisivati svoje strahove, mučne tabue, a tek otkako se razvilo moderno građansko društvo i neke svoje čežnje. Puki izgovor za krhku krinku erotičkom sadržaju od 18. stoljeća i Heinricha Augusta Ossenfeldera, preko Brama Stokera u 19. stoljeću, sve do “Intervjua s vampirom” u 20. - tek je vrh ledenog brijega.
Prvi poznati vampirski motivi potječu još iz Sumera, o nemrtvom demonu Ekimmu koji crpi životnu energiju iz bića oko sebe. Antički Grci i Rimljani, o Slavenima od Slovenaca i Hrvata sve do sibirskog ruskog istoka da se i ne govori, svi su preuzimali ili razvijali isti motiv. Čak i Kinezi. Vampir koji siše krv zapravo je novotarija. Onaj koji se pretvara u šišmiša izrodio se iz zapadnoeuropske mašte tek s otkrićem šišmiša koji sišu krv životinjama u Južnoj Americi.
A s 19. i posebno 20. stoljećem dolazi do konačne eksplozije jasnih seksualnih aluzija. Do današnjeg vampirskog motiva taj se motiv kroz cijelu povijest mijenjao strogo prateći bolna mjesta čovjekove nesigurnosti; osobne i kolektivne. Bila riječ o kugi, gladi ili smrti. Na tom mjestu dolazimo do ključnog za objasniti si današnjicu. Za moderno doba zanimljivo je to što je praktično nemoguće zamisliti vampirsku priču, a da nije riječ o vampirima koji pripadaju najbogatijim elitama. I s te pozicije maltretiraju čovjeka.
Nakon bolesti, ratova i tirana, vampir je postao sinonim za kapitalističkog zlostavljača. Analogno Vladu Tepešu u 15. stoljeću koji je bio nedodirljiv u svojem dvorcu na strmom brijegu i odatle odlazio u manijakalne pokolje. Ono što se od tada promijenilo jest položaj čovjeka u odnosu na vampirski motiv. Čovjek je kroz mitove, potom i literaturu evoluirao u biće svjesno da je njegova prednost u tome što mu treba puno manje resursa za preživjeti. Onako kako bi i Tinina i Monkeyjeva škvadra imala manje za izgubiti i veće šanse za preživjeti u slučaju kolapsa resursa.
U tom smislu “Mjesec boje krvi” jest tinejdžerski vampirski roman, ali takav od kojeg tinejdžer može postati pametniji, s kojim se i odrastao građanin s bankarskim zubima u svojem vratu može zabaviti. Konačno, ovaj roman svoju fantastičnu scenografiju, pa i dio mistične radnje, gradi na mjestima iz hrvatske povijesti. Ne zbog nadobudnog romantičnog nacionalizma, nego zato da djeluje autentično, što mu doista i uspijeva.
Crkva sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi, oko koje leluja uspomena na templare, etrušćanski spis s mumije u Arheološkome muzeju u Zagrebu, keltsko groblje na Žumberku, sva sila predaja o vješticama i zamcima... Učmala zemlja odjednom se pokazuje kao mjesto za istraživanje i avanturu, a njezina ispeglana, pravovjerna, perfekcionistički, svetački lažirana povijest odjednom dobiva ranije ukradenu dušu koja je i živa i zanimljiva.
